ODGOVOR NAD SVIM ODGOVORIMA Postoji klin koji ulijeva sigurnost

Iz 22, 19-23; Rim 11, 33-36; Mt 16, 13-20

Odlomak iz Knjige proroka Izaije pripada jedinom Izaijinu proroštvu koje se odnosi na nekoga pojedinca, u ovom slučaju na Šibnu. U Drugoj knjizi o Kraljevima on je spomenut kao »pisar Šebna« na dvoru kralja Ezekije u doba navale Asiraca oko 701. pr. Kr. Taj se Šebna našao u izaslanstvu judejskoga kralja, koje se sastalo s vrhovnim zapovjednikom Sanheribove vojske u doba kad se ta vojska približila Jeruzalemu. Kod proroka Izaije Šibna je prikazan kao nadstojnik dvora »koji kleše sebi grob na uzvisini i u stijeni sebi prebivalište usijeca.« Njemu se prorok obraća riječima: »Što tu posjeduješ i koga tu imaš da sebi klešeš grobnicu?« Iz tih se riječi zaključuje da je on bio stranac u Judeji, te da je unatoč tomu postigao najvišu čast na dvoru kralja Ezekije. Nije jasno kakav je prijestup Šibna načinio, pa da ga prorok tako žestoko opominje. Moguće je da »grob na uzvisini« označuje njegovo častohleplje u koje on kao tuđinac nije smio upasti. U svakom slučaju, prorok mu prijeti da će izgubiti službu, a na njegovo će mjesto biti postavljen Elijakim.

 Zašto su nosili ključ na ramenu?

I Elijakim se spominje u Drugoj knjizi o Kraljevima i to kao »upravitelj dvora«. Čini se, dakle, da je proroštvo u punini ispunjeno. Šibna više nije bio upravitelj ili nadstojnik dvora, nego samo pisar, a upraviteljem je postao Elijakim. Važan je opis službe nadstojnika dvora, koji je donijet u današnjem starozavjetnom odlomku. Uz posebno odijelo, nadstojnik dvora ima vlast i označen je kao »otac žiteljima jeruzalemskim i kući Judinoj«. On zapravo vlada u ime kraljevo. Na njegova »pleća« bit će stavljen »ključ kuće Davidove«. Kuća Davidova u užem je smislu jeruzalemski kraljevski dvor, no u širem smislu to je cijelo Judejsko kraljevstvo. Vlast nadstojnika dvora proteže se tako nad cijelim kraljevstvom. Ključ su ovi službenici nosili pričvršćen na ramenu, kao znak povjerene im vlasti. Elijakim ne samo da će primiti vlast i čast, nego će znati i odgovorno djelovati u toj službi, te će postati »prijesto slave domu otca svojega«, što znači da će pribaviti dobro ime svojoj obitelji. To će moći zahvaliti i Božjoj pomoći, jer će mu sam Bog dati čvrstinu i snagu, poput »klina« zabijena »na tvrdu mjestu.« Takav klin ulijeva sigurnost i svima koji o njemu ovise. U doba asirske opsade cijelo je kraljevstvo ovisilo o Elijakimu.

Petar – znak sigurnosti

U evanđelju Isus traži od svojih učenika da kažu što ljudi govore o njemu, tko je on. Mišljenja ljudi bila su raznolika. Neki su ga poistovjećivali s Ivanom Krstiteljem koji je već bio ubijen, nakon što se posvetio pozivanju naroda na obraćenje i pripravljanje puta Gospodinu; drugi s prorokom Ilijom koji je na čudesan način bio uznesen na nebo, nakon što je cijeli život posvetio obrani vjere u jedinoga pravoga Boga; treći su mislili da je neki od proroka, što je opet bilo uvjerenje da je Bog ponovno počeo govoriti svojem narodu, budući da u Izraelu već dugo nije bilo proroka.

On je Pomazanik Božji, onaj kojega je Bog obećao svojemu narodu kao spasitelja i otkupitelja. Petar tomu dodaje i vjeru u njegovo božansko sinovstvo. Do toga uvjerenja Petar nije mogao doći svojim razmišljanjem, nego samo po Božjoj objavi… Petar postaje znak sigurnosti za Božji narod i predstavnik Kristove vlasti kojemu su predani ključevi kraljevstva nebeskoga.

Ipak, Isus nije bio zadovoljan ni jednim od tih odgovora, pa pita učenike osobno, što oni misle, a u njihovo ime uzvraća Petar: »Ti si Krist-Pomazanik, Sin Boga živoga«. To je ispovijest vjere u Isusovo mesijansko dostojanstvo, jer i aramejska riječ mesija i grčka riječ christos označuju pomazanika. On je Pomazanik Božji, onaj kojega je Bog obećao svojemu narodu kao spasitelja i otkupitelja. Petar tomu dodaje i vjeru u njegovo božansko sinovstvo. Do toga uvjerenja Petar nije mogao doći svojim razmišljanjem, nego samo po Božjoj objavi. Isus mu stoga predaje vlast nad Crkvom koja će biti izgrađena na njemu kao na stijeni i kojoj smrt i grijeh ne će moći nauditi. Petar postaje znak sigurnosti za Božji narod i predstavnik Kristove vlasti kojemu su predani ključevi kraljevstva nebeskoga.

Mesija je dubina bogatstva

U prethodnim rečenicama Poslanice Rimljanima Pavao je zaključio da je »Bog sve zatvorio u neposlušnost«, kako Židove tako i pogane, »da se svima smiluje«. Na spomen tolike Božje milosti koju ni jedno ljudsko djelo ne može zavrijediti, iz Pavla prirodno izbija hvalospjev mudromu Božjemu milosrđu. Pritom on hvali »dubinu bogatstva, i mudrosti, i spoznanja Božjega«. Bogatstvo o kojem je riječ zapravo je »bogatstvo dobrote, strpljivosti i velikodušnosti« Božje, koje dovodi čovjeka do obraćenja. Po tome se Božjem milosrđu, u kojem su spašeni i Židovi i pogani, očituje i »bogatstvo slave« Božje, koje je on darovao ljudima »u Kristu Isusu«. Mudrost pak nije »mudrost svijeta«, nego »mudrost Božja« koja je sadržana u propovijedanju Krista raspetoga. Sâm Krist je »mudrost od Boga, i pravednost, i posvećenje, i otkupljenje«. Kada spominje »spoznanje Božje«, Pavao misli na »spoznanje slave Božje«, koje poput svjetlosti sjaji u tami, a ta je svjetlost opet Krist, proslavljeni Gospodin. Tako je u središtu toga hvalospjeva Gospodin Isus Krist. Ta je »dubina« od vijeka »skrivena u Bogu«, ali je objavljena u kršćanskom naviještanju, pa je upravo stoga čovjeku nedokučiva. Kad na kraju apostol zaključuje da je »sve od njega i po njemu i za njega«, on misli na Krista. On je posrednik na kojega je usmjereno sve stvorenje, on je posljednji uzrok prema kojemu sve teži. Čini se da su te riječi motivirane i rabinskim uvjerenjem prema kojem je »čitav svijet stvoren poradi Mesije«, kako to svjedoči Rabi Johanan. Mesija je dubina bogatstva, mudrosti i spoznanja Božjega.