»Nije riječ o molitvi samo jednomu anđelu. To su korovi anđela čuvara«, dočekuje nas u kišnoj nedjelji Savskoga gaja sunčani župnik Ivan Topolnjak. Ima nešto posebno, osim imena, u župi sv. Anđela, jedinoj u Zagrebačkoj nadbiskupiji kojoj su patron anđeli čuvari. Nešto neizrecivo riječima, čak i u reportaži. Ali što, što je to? »Trojica arkanđela su, na svoj način, prethodnica, izvidnica anđelima čuvarima. U ovoj župi ujedinjena su trojica velikih i mnoštvo malih anđela čuvara«, tumači župnik dok novinar smišlja kako posložiti savskogajski mozaik župe anđeoskih zaštitnika.
Najbolje krenuti ispočetka. Od Save. Nabujala je bome, i na izmaku sve dosadnijim kišama tekućega rujna, izlila se iz svojih nemirnih okova, kao da bi i ona zavirila što ima s druge strane novozagrebačkoga rotora, no, opet, što su te »kapljice« prema poplavljenom »oceanu« zagrebačke noći sa 25. na 26. listopada 1964., kada je goropadna riječna kraljica odlučila, divlja i smeđa, »prošetati« svojom istoimenom Savskom ulicom sjeverno sve do žute zgrade Hrvatskoga narodnoga kazališta. Zaboravila je one jeseni svoje ljetne kupače, kabine, novine i špricere, zaboravila je da »Tko pjeva, zlo ne misli«, zaustavljajući u normalnom funkcioniranju vlastiti grad, mijenjajući mu onomad povijest u sadašnjosti.
Savska poplava »rodila« je velegradsku humanost na djelu, ali i nova naselja, s južne strane, među kojima i Botinec. Leopold Tepeš bio je osoba na koju se oslanjao zagrebački nadbiskup Franjo Šeper, i upravo prije Božića te godine osnovao je župu Remetinec, s prije rata izgrađenom kapelom Kraljice Hrvata. A Savski gaj je postao mjesto stanovanja župnika Tepeša, u kući kod brata i šogorice, iz koje je upravljao župom.
Naselje je raslo, kućicama, siromaštvom pridošlica, odlučnih komadić blatne zemlje pretvoriti u katnice, ne razmišljajući o horizontima s one strane poplave, nadomak željezničke pruge. Nadbiskupijskom kupnjom kuće u Prekratovoj ulici župnik je dobio vjerski centar zapadnoga novozagrebačkoga naselja koji se širio s rastom »prekoračene« metropole, što je 19. travnja 1981., dekretom nadbiskupa Franje Kuharića, pretočeno u osnivanje župe sv. Anđela. I kao što je moralo proći petnaest godina od 1966. dok filijala župe Remetinec ne postane samostalna, tako se desetljeće i pol čekalo na gradnju župne crkve. Nakon prvoga pohoda sv. pape Ivana Pavla II. Hrvatskoj u rujnu 1994. blagoslovljen je kamen temeljac. Smrt župnika Tepeša u veljači 1996. zatekla je, no ne i obeshrabrila vjernike, osnažene dolaskom novoga upravitelja župe mjesec dana kasnije. Prvu je misu župnik Topolnjak služio na gornjem, povišenom dijelu crkve na Cvjetnicu. Zgrada crkve u nastajanju bila je neožbukana, bez prozora, vrata, struje i vode, klupe su bile od građevinskih fosna. Na tragu svojega prethodnika, uz pomoć formalne tvrtke zanimljiva imena – Gradnja »Sveti Anđeli« – dovršavana je izgradnja. Uz pomoć vjernika, osobito umirovljenika, troškovi su bili upola manji nego da ju je gradila bilo koja građevinska tvrtka. Radnici su imali osigurane obroke u župi, i svake subote isplatu zarade.
»To je jedina crkva koja je učinjena vlastitim naporom župljana, darovima vjernika. Ako su djeca uspjela skupiti 24 tisuće njemačkih maraka u ratnom vremenu za zvona, to je doista primjer ustrajnosti i vjere«, ponosan je župnik Topolnjak na primjer ljubavi prema župi, jer doista su učenici Osnovne škole Savski gaj napravili pothvat koji je ostao trajno zapisan na zvonu. Novijim je naraštajima za preračun u kune potrebno prikupljeni đački iznos pomnožiti s četiri.
Nabavljene su vremenom i najčvršće, hrastove klupe, kao i vitraji, a dojmljiv križni put izradio je akademski slikar Branimir Dorotić. Ono što je najvažnije, o Božiću 1996. đačka i radnička zvona prvi su put pozvala i živu zajednicu. Zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić posvetio je župnu crkvu sv. Anđela 15. travnja 2007. Deset i pol godina kasnije crkva dominira naseljem kao da je oduvijek bila na VII. putu Savskoga gaja.
»Mir je Božji jer nema industrije. Da, miran je život, iako je Savski gaj gusto naseljen, načičkan. Tko uđe automobilom u pojedinu ulicu, možda će morati izići na rikverc. Šezdesetih godina prošloga stoljeća bile su malene kuće, potleušice, izdaleka su došli stanovnici i iskoristili su posljednji slobodni centimetar dopuštenoga prostora. Stare kućice pretvorene su posljednjih godina u nove višekatnice. Vlasnici kućica bili su stariji ljudi, našli su obrtnike koji su im za zemlju napravili stanove«, pripovijeda savskogajsku baladu župnik Topolnjak, pokazujući rijetke »preživjele« kućice, otete Savi i tržišnim zakonima 21. stoljeća. Odolijevaju. Još malo. Crkveni toranj sa satom otkucava vrijeme užurbanomu narodu metropole, u kvartu s malenom tržnicom, školom, vrtićima, radnjama, kulisa prošloga stoljeća izmiješana s neizbježnošću promjena.
»Ne podcjenjujući nikoga, pripadamo boljim zagrebačkim župama, iako smo brojem stanovnika nešto manji od ostalih. Uskoro će biti dovršena i gradnja župnoga ureda sa stanom. Sjećam se prvotne kuće, gdje smo se ‘gnjeli’. Lako je sjetiti se pokojnoga župnika Tepeša koji se u drugo vrijeme na istom mjestu borio i radio. Bilo je to vrijeme dok Novi Zagreb nije imao ni jedne crkve, sva je borba i muka išla preko stanova. Mene godine malo stišću, vjerujem da će moj nasljednik imati više vremena za pastoral, iako svoje obveze nisam smanjivao. No ‘pojela’ me i dogradnja, i druge stvari«, iskreno pripovijeda župnik Topolnjak, prisjećajući se ključnih biografskih točaka u svojih okruglih sedam desetljeća životnoga vijeka.
Rođen je 4. veljače 1947. u župi Lasinja, gdje je i završio osnovnu školu. Otišao je potom u sjemenište na zagrebačkoj Šalati gdje je maturirao 1966. »Sjemenište je tada dalo s vojnim pitomcima solidnu intelektualnu i duhovnu izobrazbu i odgoj. Vojni rok služio sam u makedonskim Kavadarcima. Zanimljivo, na sam dan izlaska iz vojske 1968. bio sam prisiljen ostati još mjesec dana braniti bivšu državu od Sovjetskoga Saveza, koji je okupirao zemlje istočnoga bloka.« Nakon povratka iz vojske nastavio je studij, a na svoj imendan, 24. lipnja 1973., zaređen je za svećenika. »Mladu misu u rodnom mjestu, kasnije teško stradalom u Domovinskom ratu, služio sam 8. srpnja«, navodi Topolnjak, koji je u mladim svećeničkim danima najprije bio kapelan u zagrebačkoj župi sv. Blaža, pa tri i pol godine kapelan u Sisku, potom postaje župnikom u Gornjoj Bučici na Banovini i dekanom Pokupskoga dekanata. Dvanaest je godina župnikovao u Kravarskom, a, eto, dvadeset i jednu godinu djeluje u Savskom gaju te je dekan Novozagrebačkoga dekanata Zagrebačke nadbiskupije.
Svijet se promijeni(o) u jednom danu, kamoli u dva desetljeća.
»Služim se modernom tehnologijom, onoliko koliko mi treba u župnom pastoralu. Ljudi su zatvoreni u sebe i tehnologiju. Koji put se i nasmijem ljudima koji samo ‘tipkaju’ po ulici. Netko i glavom udari u stup zauzet mobitelom (smijeh, op. a.). Imam svoju metodu, nije mi bitno ono virtualno. Apostoli nisu imali internet, mobitel, Facebook, širili su vjeru svojim osobnim kontaktom, bez njega nema ništa«, ponosno ističe župnik Topolnjak, koji gotovo svakomu svojemu župljaninu zna ime i prezime. Ma bili su i apostoli usklađeni s tehnologijom onoga vremena, ali lako je shvatiti što želi reći: »Nisu imali automobile, gdjekoji se brodom vozio, sve ostalo išlo se pješice.«
Na apostolskom tragu odlaska među najgrješnije, i pravom kažnjene skupine društva, župnik iz Savskoga gaja svake druge nedjelje odlazi i u mjesto koje u hrvatskom društvu simbolizira ime Remetinec – zatvor. »U zatvoru ljudi osjećaju veću potrebu nego ‘običan svijet’ u normalnim uvjetima. U zatvoru je mlađi svijet, između 35 i 40 godina, ima i mnogo djevojaka. Dakako da je bilo i ima političara, svakomu sam išao kao čovjeku jer je svima potrebna Božja ljubav. Povratne informacije mnogih zatvorenika bile su uglavnom zahvalnost za euharistijska slavlja«, ponosno će župnik, čuvajući identitet i dostojanstvo zatvorenoga čovjeka.
Nastavlja se tako potraga za onim neizrecivim u Savskom gaju među pet tisuća župljana, u 1400 toplih kuća i stanova. Uz župnika Topolnjaka najbolje ih poznaju braća blizanci Stjepan i Andrija Rogić iz Trokuta, još jedna posebna priča savskogajske župe. Rođeni su 13. studenoga 2000., odrasli su u šesteročlanoj obitelji, s roditeljima i dvojicom starije braće. »Drago mi je što se slažemo i nadam se da će to biti još dugo«, kratko i pomalo sramežljivo uglas govore blizanci, koji pohađaju treći razred X. gimnazije. Ministriraju devet godina, i to uglavnom na nedjeljnoj jutarnjoj misi u 7.30 sati. Župnik Topolnjak hvali ih da su braća Rogić »doktori blagoslova kuća« jer svesrdno obilaze kuće i stanove o božićnom vremenu. Dobri su mladići, ne rasipaju riječi, za razliku od vremena koje darivaju župi neograničeno uz školske obveze.
Godinu mlađa od blizanaca Rogić voditeljica je dječjega zbora i orguljašica Lorena Zeba, učenica drugoga razreda Ženske opće gimnazije Sestara milosrdnica i drugoga razreda Srednje glazbene škole Vatroslava Lisinskoga. Klavir svira deset, a više od tri godine vodi zbor u kojem pjeva tridesetak osnovnoškolskih pjevač(ic)a koji marljivo pohode subotnje probe. »Nisam mnogo išla u druge zagrebačke crkve, vezana sam uz svoju župu, jer iznimno smo povezani, osobito mali zboraši, djeca i roditelji«, pripovijeda djevojka s mnoštvom obveza.
Lijepo je bilo u Savkom gaju sresti i poznata lica. Josipa Galić, podrijetlom iz Širokoga Brijega, gostovala je već na stranicama Glasa Koncila svjedočeći o misijskim putovanjima u Afriku. Zaposlena je kao odgojiteljica u Učeničkom domu Marije Jambrišak, nedavno se vratila s glasovitoga Camina, francusko-španjolskoga hodočašća sv. Jakovu, kamo je krenula na pješačenje dugo 800 kilometara zbog zavjeta za ozdravljenje bolesne rođakinje. »Nevjerojatno je iskustvo koliko čovjek može pomicati granice vlastitih postignuća. To je mini verzija života, usponi i padovi su brda koja hodočasnik prolazi kao životne nevolje, susrećući suputnikeočasnikei suputnik – ita rekvaki župljanin treba i biti ovozemaljski anđeo svakom bližnjemu, kako bi župa i dalje s razlogom koji mu pomažu. Reče splitski hodočasnik: to je put na kojem se živi i umire«, puna dojmova ispričala je odgojiteljica Galić, stanovnica župe sv. Anđela s petogodišnjim »stažem«.
»Ima mnogo divnih ljudi koji se odazovu na svaki župnikov poziv, neovisno je li riječ o prikupljanju novca na misijskim nedjeljama, pomaganju župljanima u BiH ili župama koje žive od male milostinje, preko Caritasa, akcija za advent, korizmu. Nekoliko smo godina aktivni i na afričkom kontinentu, gdje podupiremo rad naših misionara«, dodaje odgojiteljica Galić, planirajući i peti let na Crni Kontinent, točnije u Benin.
Daleko od Afrike, na svojem sakramentalnom putovanju bračni par Dušica i Antonio Lovrić dugo je čekao dolazak danas osamnaestomjesečnoga sina Emanuela. Supruga je diplomirana ekonomistica podrijetlom iz Vukovara, suprug medicinski tehničar rodom iz Bihaća.
»Nastojimo koliko je moguće pridonijeti župnomu rastu, liturgijskim čitanjem, pjevanjem u župnom zboru. Ovdje je lijepo budući da je župni okoliš vrlo lijepo uređen i pruža mogućnosti šetnje majkama s djecom koja uče prve korake. Čisto je, uredno. Župa je naša druga kuća«, svjedoči Dušica, čije riječi prisnažuje njezin Antonio: »Od prvoga dana u ovih dvanaest godina osjećam se kao da sam cijeli život u Savskom gaju. Pruža mir, kvalitetno okruženje, blizu je vrtić, škola, sve je nadohvat ruke, tramvaj, grad. Crkva je jedna od najljepših crkava u Zagrebu, barem po pitanju okoliša. Oaza je mira u naselju. S izgradnjom župnoga ureda zaokružit će se cjelina, jer sada je dislociran. Savski gaj je ‘izrastao’, promijenila su se sva novozagrebačka naselja izgradnjom trgovačkih centara, športskih dvorana, od Arene do Avenue Malla.«
Ponosni Antoniov otac i Emanuelov djed Zvonimir Lovrić doselio se u Zagreb sa suprugom prije dvadeset i dvije godine, nakon »Oluje«. »Sin je htio u višu medicinsku školu, žena je ostala bez posla, pa smo odlučili odseliti se iz Bihaća. Nakupilo se u međuvremenu zagrebačkih godina. Bili smo podstanari u Dubravi i Mihaljevcu, unazad pola godine kupili smo stan nedaleko od sina. Tražili smo okolo, a ispalo je kao da je prst sudbine rekao: ‘Tu će biti mjesto za vas’«, iznio je obiteljsku kronologiju Zvonimir, kojemu je rođenje unuka prevagnulo za ostanak u Zagrebu.
»Ljubav mi je i glazba, sviram kao ‘one man band’ s klavijaturama i ritam-mašinom, sin me nagovorio da zapjevam u zboru. Primijetio sam i da ima posla oko crkve. Kositi i podšišati vrt, okopati ruže, počupati korov – to mi je bio zavjet dobre volje da intenzivno pomognem jer devet godina sin i snaha nisu mogli dobiti dijete. Emanuelovim rođenjem zatvoren je prirodni krug djed – otac – unuk«, razdragano je ispričao Lovrić stariji, priznavši da mu mnogo znače odlasci u rodni bišćanski kraj, obilazak kuće, paljenje svijeća na grobu braće i sestara za Sve svete, kao i proslava Velike Gospe s obitelji i prijateljima u glasovitom svetištu na Zavalju ispod Plešivice.
Iako je župljanka u Svetoj Klari, svoje utočište u Savskom gaju pronašla je i Jasna Bosnar. Supruga je Mladenova, s kojim ima troje djece, sinove Miroslava i Ivana te kćer Klaru. Zanimljivo, Ivan Bosnar (26) počeo je u župi s jedanaest godina svirati orgulje i pratiti zbor, trenutačno je na doktoratu orgulja na Eastmanu u američkom Rochesteru. Župnik Topolnjak Ivanu je u srednjoškolskom dobu dao ključeve crkve kako bi daroviti orguljaš mogao vježbati kad god poželi. Njegova majka članica je crkvenoga zbora i psalmistica te s kolegicama Zlaticom Petarčić i Baricom Gruičić uređuje crkvu izrađujući aranžmane za velike blagdane. »Cvjećarka sam po struci, radila sam u trgovini. Postala sam kućanica jer mi je bilo nemoguće povezati posao i dom. Našla sam se u župnom zboru, osjećam se ispunjeno u zajedništvu«, iskreno će »magistrica cvijeća« Bosnar, ponosna što su mnogi zboraši u kratkom vremenu postali roditelji.
»Veže nas ljubav prema glazbi, dakako, posebno prema euharistiji. Međusobno si pomažemo, od Caritasa do zbora. Mi smo kao ‘amfibija’, priskačemo jedni drugima ovisno o svečanostima, ovih dana ususret župnomu patronu sv. Anđelima koji slavimo 1. listopada«, zadovoljno kazuje Bosnar, na čije se riječi nadovezuje i Josipa Barr, magistra religiozne pedagogije i katehetike. Radi u Osnovnoj školi Medvedgrad, u župi je čitačica i pjevačica. »Povremeno vodim župne kateheze za prvopričesnike i krizmanike, ove godine počinje vjeronauk od četvrtoga do sedmoga razreda. Na našem području djeluju četiri vjeroučitelja, svaki će uzeti jedno godište i voditi brigu o duhovnom učenju djece, koja idu na školski vjeronauk, ali im nedostaje i župni«, govori Barr, također, kao majka dvojice sinova, posebno ponosna na »baby boom« u župi.
Zbor na jutarnjoj misi vodi Anica Vrdoljak, koja u Savskom gaju živi trideset godina. Ima četvero odrasle djece, svatko je krenuo svojim putom. Župna je medijska suradnica Tiskovnoga ureda te jedna od autorica na mrežnoj stranici.
»Mnogo su se promijenili izgled i duša Savskoga gaja. Pokojni župnik služio je misu u kapelici ispred koje su stajali brojni vjernici, nastojeći organizirati da život župe bude što aktivniji. Nastojali smo voditi zborove, uz moje jutarnje sviranje tada je djelovao i tamburaški orkestar s prof. Adamekom i s. Karmelom«, prisjetila se voditeljica Vrdoljak, svjedočeći radost zbog božićnih i uskrsnih posjeta zatvorenicima, kojima se i pjesmom uz euharistiju olakšava dane iza rešetaka.
Na slobodi, kao na Caminu, profesorica španjolskoga i francuskoga jezika Lidija Gedike među nobelovcima najviše voli pokojnoga kolumbijskoga velikana Gabriela Garcíju Marqueza i »Sto godina samoće«, ali u privatnom životu nije sama, dapače, uz supruga, diplomiranoga ekonomista na radu u inozemstvu, ima i djecu Norberta i Hertu. Da, neobično zvuči, ali suprugovo je podrijetlo folksdojčersko, sin je dobio ime po pradjedu, a kći po njemačkoj nobelovki Herti Müller, autorici »Da mi je danas bilo ne susresti sebe« i drugih besmrtnih »ljuljački daha«.
Lidija čita svetopisamske tekstove na dječjoj misi u deset sati, sretna zbog župnikove otvorenosti prema najmlađima, čak i kada su nemirniji. Ranije je živjela u obližnjoj Utrini, u župi sv. Ivana evanđelista. Četrnaest je godina stanovnica Trokuta, naselja koje usklađeno s imenom, pravokutnim garažama i jednakostraničnim ćevabdžinicama, spaja Trnsko sa Savskim gajem. »Bilo mi je teško prerezati veze s Utrinom, no drugačija je po strukturi stanovništva i arhitekturi, tamo se većina ljudi nije poznavala. Ovdje smo zbliženiji i povezaniji. Ako si i ne znamo imena, pozdravljamo se, volimo i poštujemo. Osjeća se toplina i ljubav između župljana«, potvrđuje i ljubazna Lidija koja radi izvan struke u jednoj tvrtki na ljudskim potencijalima.
Potencijala ni u župi sv. Anđela ne nedostaje, dapače. Već je, uostalom, i sugovornicima potvrđeno. Djeca Savskoga gaja crtaju anđele čuvare od vjeronaučnih početaka, ali, kako je rekla i voditeljica zbora Vrdoljak, nisu ključna samo tri anđela, nego svatko ima svojega anđela čuvara kojega, nacrtanoga ili življenoga, treba čuvati, slušati i poštivati.
Ono neizrecivo riječima ostaje tu negdje, između šutljivoga toka nepredvidljive Save i užurbanoga rotora cjelodnevne prometne jurnjave, između vremenskih prognoza i stvarnosnih mijena, nepoplavljeno, uzdignuto. Baš neizrecivo.
