»Odlučio sam podsjetiti na tu dvotisućljetnu povijest crkvene pozornosti za siromašne i sa siromašnima kako bih pokazao da je ona bitni dio neprekinutoga puta Crkve. Skrb za siromašne dio je velike Tradicije Crkve koji je, poput snopa svjetla, od evanđelja naovamo, obasjavao srca i korake kršćana svih vremena.« Tim se riječima papa Lav XIV. u pobudnici »Dilexi te – Ja te ljubim« o ljubavi prema siromašnima – koju je počeo pisati njegov prethodnik papa Franjo, a on ga je »učinio svojim«, dijelom vlastitoga učiteljstva – osvrnuo na treće poglavlje dokumenta. Premda je Papa u trećem poglavlju iznio tek najosnovnije obrise, poglavlje je dugačko, jednostavno zato što povijest Crkve obiluje primjerima koji potvrđuju da »postoji nerazrješiva spona između naše vjere i siromašnih«.
Prvi je mučenik bio »poslužitelj«, đakon
Tako je to od prve kršćanske zajednice koja je, prema Djelima apostolskim, ustanovila đakone, »poslužitelje« sa zadaćom da služe siromasima. Ističe se da je prvi kršćanski mučenik, sv. Stjepan, bio upravo đakon. Baš kao što je đakon bio i glasoviti rimski mučenik sv. Lovro koji je, kad su vlasti tražile da im preda crkveno blago, pred njih doveo siromahe, rekavši: »Oni su blago Crkve.« Sv. Ignacije Antiohijski, sv. Polikarp iz Smirne i sv. Justin tri su crkvena oca iz prvih stoljeća kršćanstva čija se svjedočanstva o važnosti brige za siromašne također navode kao dokaz neprekinute tradicije. Kad je riječ o patristici, posebno se ističu dva njezina klasika, sv. Ivan Zlatousti kao »gorući propovjednik društvene pravednosti« i sv. Augustin za kojega »siromah nije samo osoba kojoj valja pomoći, nego sakramentalna prisutnost Krista«, a briga za siromašne »konkretan dokaz iskrenosti vjere«.
Bolnice i škole – isti izvor
Tradiciju skrbi za siromašne Papa nastavlja opisivati ističući ključna područja na kojima se ona očitovala. Na prvom je mjestu skrb za bolesnike, na koju je pozvao već sv. Ciprijan iz Kartage u doba kuge. Navode se i sv. Ivan od Boga (16. st.) s Bolničkim redom i organiziranim bolnicama za sve i sv. Kamilo de Lellis s Redom službenika nemoćnih, kamilijancima. Uz duhovnost sv. Vinka Paulskoga veže se više »ženskih družba« koje su postale »majčinska nenametljiva prisutnost u bolnicama, lječilištima i kućama za starce«. »Danas se ta baština nastavlja u katoličkim bolnicama, na mjestima skrbi otvorenima u zabačenim područjima, u sanitetskim misijama koje djeluju u prašumama, u centrima za prijem ovisnika te u poljskim bolnicama u ratnim zonama. (…) Kad se Crkva prigiba na koljena pokraj gubavca, pothranjenoga djeteta, bezimenoga umirućega, ostvaruje svoje najdublje poslanje: ljubiti Gospodina ondje gdje je on najviše izobličen«, kaže se u pobudnici.
Spominjući brojne svetce i njihova nadahnuća, Lav XIV. nabraja druga područja. Prije svega monašku tradiciju i njezine zlatne predstavnike, sv. Bazilija Velikoga na Istoku, koji »nije vidio nikakve suprotnosti između molitvenoga života i sabranosti monaha i njihova rada u korist siromašnih«, i sv. Benedikta na Zapadu u čijem Pravilu »prihvaćanje siromaha i hodočasnika zauzima prvorazredno mjesto«. Već su srednjovjekovni monaški samostani »ispunjavali temeljnu ulogu u kulturnoj i duhovnoj formaciji najmanjih«. Ta će intuicija, da je odgoj i obrazovanje »jedan od izričaja kršćanske ljubavi«, navesti čitav niz svetaca i svetica da djeci i mladima, uz kršćanske vrjednote, prenesu i znanje. »Odgoj i obrazovanje siromašnih za kršćansku vjeru nije usluga, nego dužnost. Maleni imaju pravo na spoznaju kao temeljni instrument da bi im se priznalo ljudsko dostojanstvo«, kaže među ostalim Papa u dokumentu.
Briga za siromašne odredila usmjerenje Koncila
Ne socijalno služenje, nego evanđeosko bratstvo
Jasno da u »Dilexi te« Lav XIV. nije mogao zanemariti ni odnos prema siromaštvu prosjačkih redova. Sv. Franjo Asiški »nije utemeljio neku ustanovu socijalnoga služenja, nego evanđeosko bratstvo«. »U siromasima je vidio braću i žive slike Gospodinove«, kaže se u pobudnici. Tradicija sv. Dominika više je stavila naglasak na siromaštvo kao uvjet da bi propovijedanje bilo autentično jer »istina zahtijeva dosljedne svjedoke«. Uz navedeno Papa je dodirnuo još dvije teme: tradiciju otkupa zatočenika, s nastankom novih redovničkih zajednica, koja je započela kao djelo ljubavi na prijelazu iz 12. u 13. stoljeće (križarski ratovi), a njezin nastavak Lav XIV. vidi u zauzimanju pape Franje za zatvorenike. Tu je i skrb za migrante koja se temelji na samom evanđelju (bijeg svete Obitelji u Egipat), a u novo su je doba nastavili svetci poput sv. Ivana Krstitelja Scalabrinija i sv. Franciske Ksaverske Cabrini (oboje se skrbili za europske migrante u Novom svijetu). Dio o migrantima završava naukom pape Franje, ponavljaju se njegova četiri glasovita glagola »prihvatiti, zaštititi, promicati, integrirati«, a odgovarajući odlomci završavaju riječima: »Crkva kao majka hodi s onima koji su na putu. Gdje svijet vidi prijetnje, ona vidi sinove; gdje se grade zidovi, ona gradi mostove. Znade da je njezino naviještanje evanđelja vjerodostojno samo ako se pretače u geste blizine i prihvaćanja. I znade da u svakom odbijenom migrantu Krist kuca na vrata zajednica.«
Siromašni – šutljivi učitelji
Pregled skrbi za siromašne završava s gotovo suvremenim svetcima. Za sv. Tereziju iz Kalkute kaže se da je »postala univerzalnom ikonom življene ljubavi« te da se »nije smatrala filantropkinjom ili aktivisticom, nego zaručnicom raspetoga Krista kojemu je služila s totalnom ljubavlju u braći koja pate«. Spomenuvši još neke moderne svetce i svetice, Papa je zaključio: »Svatko je od njih na svoj način otkrio da siromašni nisu samo predmet našega suosjećanja, nego su i učitelji evanđelja. Nije riječ o tome da im se ‘donese Bog’, nego da ga se kod njih susretne.« Treće poglavlje završava isticanjem velikoga angažmana laika u skrbi za siromašne, posebno pučkih pokreta. Također se ističe potreba da ih službena politika sluša, a »isto valja reći i za institucije Crkve«.
Posljednje, peto poglavlje pobudnice zapravo je zaključak koji se sam po sebi nameće nakon čitanja prethodnih poglavlja, posebno trećega. I danas »moramo osjećati goruću potrebu pozvati sve da se uključe u tu rijeku svjetlosti i života koji proizlazi iz prepoznavanja Krista u licu potrebitih i onih koji pate«. »Ljubav prema siromašnima bitan je element Božje povijesti s nama te se, iz samoga srca Crkve, uzdiže kao trajni poziv vjernicima, kako zajednicama tako i pojedinim vjernicima«, kaže se u dokumentu.
Podsjećajući s papom Franjom (enciklika »Fratelli tutti«) na prispodobu o milosrdnom Samarijancu, kao i na današnje »simptome bolesnoga društva, jer se nastoji izgraditi okrećući leđa boli«, Lav XIV. zaključuje da su »završne riječi evanđeoske prispodobe – ‘Idi pa i ti čini tako’ – zapovijed koja kršćaninu svaki dan mora odzvanjati u srcu«. Osim toga Papa ustraje na tome da svi kršćani od siromašnih mogu učiti. »Nerijetko blagostanje zasljepljuje, do te mjere da mislimo da se naša sreća može ostvariti samo ako uspijemo bez drugih. U tome siromašni mogu biti poput šutljivih učitelja, svodeći našu oholost i našu aroganciju na opravdanu poniznost«, stoji među ostalim u pobudnici.
I dalje treba davati milostinju
Dokument, naposljetku, potvrđuje važnost drevne geste davanja milostinje koja »danas ne uživa dobar glas, često ni među vjernicima«. »S jedne strane naglašavam da je najvažnija pomoć siromašnoj osobi pomoći joj da ima dobar posao kako bi mogla zaraditi za život… (…) S druge strane, ako još nema te konkretne mogućnosti, ne smijemo se dovesti u opasnost da ostavimo osobu prepuštenu njezinoj sudbini, bez onoga što je nužno za dostojanstven život. Stoga milostinja ostaje nužni trenutak doticaja, susreta i suživljavanja sa stanjem drugoga«, kaže Papa. Milostinja »ne oslobađa nadležne vlasti njihovih odgovornosti, ne uklanja organizacijski trud institucija niti nadomješta legitimnu borbu za pravednost«. Ipak, »najdublja uvjerenja valja hraniti, a to se čini gestama«. »Iz toga se jednostavnoga razloga kao kršćani ne odričemo milostinje. (…) Ne će to biti rješenje za siromaštvo u svijetu, koje valja tražiti s pameću, ustrajnošću i društvenim zauzimanjem. No mi imamo potrebu vježbati se u milostinji kako bismo doticali trpeće tijelo siromašnih«, poručio je Papa.
