KAKVE SU MOGUĆNOSTI SURADNJE VJERE I ZNANOSTI? Vjera i znanost pred izazovom su obrane slobode

O zajedničkim točkama i mogućnostima suradnje vjere i znanosti (2)

Snimio: D. Grden | Dr. Giandomenico Boffi

Vrlo zanimljiva promišljanja o odnosu vjere i znanosti iznio je dr. Giandomenico Boffi u dijelu razgovora u kojem se osvrnuo na neke od naglasaka koji su izneseni na međunarodnom kolokviju o znanosti i kršćanstvu u suvremenoj Europi. Talijanski je matematičar najprije rekao riječ-dvije o Europskoj mreži za znanost i kršćansku tradiciju, čiji su se predstavnici okupili na kolokviju u Zagrebu. Rođenje Mreže povezano je s ustanovom na čijem je čelu dr. Boffi, s istraživačkim odsjekom SEFIR (Scienza e Fede sull’Interpretazione del Reale – Znanost i vjera za tumačenje stvarnoga) Visokoga instituta za religijske znanosti »Ecclesia Mater« pri Papinskom lateranskom sveučilištu.

Važnost povijesnih, društvenih i idejnih okolnosti

»Godine 2014.«, pripovijedao je dr. Boffi, »točno u danima kad se slavila 25. obljetnica pada Berlinskoga zida, od 6. do 9. studenoga, SEFIR je bio domaćin međunarodne radionice na koju smo pozvali ljude iz Hrvatske, Poljske, Rusije, Rumunjske i Makedonije, kako bismo zajednički razmišljali o razvoju odnosa između vjere i znanosti. Znamo kako je na taj odnos gledao službeni komunizam. Pitanje je bilo: Je li se u 25 godina od pada komunizma što promijenilo i na koji način? Naravno, to je pitanje posebno zanimljivo baš u tim zemljama koje su bile dio komunističkoga svijeta. No skup je bio zanimljiv i za nas organizatore kao forum na kojem smo mogli usporediti stanje u tim zemljama i u nas, gdje komunizam nije bio na vlasti, premda smo imali snažnu Komunističku partiju i općenito marksistički obojenu lijevu kulturnu opciju. Iskustvo je bilo pozitivno pa smo odlučili stvoriti mrežu, organizirati povremene susrete, pa i druge uključiti.«

»Znanost«, zaključio je dr. Boffi, »treba štititi od zloporaba, bilo da su one ideološke naravi, bilo gospodarske. Često su te dvije vrste zloporaba usko povezane. Naime, ideologije više ne nude san o totalitarnoj državi koja će stvoriti savršeno društvo. Totalitarnost suvremenih ideologija svodi se na to da sve podvrgavaju cijeni, dobiti, isplativosti, konkurentnosti. Tomu se sve više podvrgava i znanost, ali ne samo znanost, nego i ideje o naravi, svrsi i sreći čovjeka. I tu su vjera i znanost na istoj strani, u smislu zaštite ne samo svoje slobode, nego i slobode čovjeka općenito i njegove budućnosti.«

Sugovornik je najprije bio suočen s tvrdnjom da se na kolokviju stekao dojam da različite društvene prilike i različita idejna obojenost – koje su pak određene različitim povijesnim razvojem u pojedinim zemljama već prije komunizma, za komunizma i nakon komunizma – više određuju odnos vjere i znanosti, ili barem njegovu percepciju u javnosti, negoli sam meritum stvari u tom odnosu. Drugim riječima, u Hrvatskoj primjerice (tako se moglo čuti na skupu) za način na koji se u javnosti percipira taj odnos nisu ni blizu presudna pitanja oko kojih bi se sporili vjernici teolozi ili službena Crkva s jedne strane te nositelji znanosti s druge, koliko su presudne one društvene, pa i političke snage koje svoje duhovne korijene još uvijek vide u bivšem sustavu i bivšoj državi pa njezine paradigme na neki način projiciraju na sadašnjost.

Fascinantan pomak u samopoimanju znanosti

»Povijest ima teret koji nije lako prevladati«, kaže sugovornik. No odmah dodaje da »povijest ima i svoju prednost«. »Bez sumnje je u prošlosti bilo negativnih epizoda, nerazumijevanja, ‘ratova’ između znanosti i vjere. I danas ima ljudi koji se trude sijati kukolj. No povijest nam također pokazuje da ne polazimo od nule. Stoga mislim da je potreban pozitivan pristup, više negoli negativan«, rekao je dr. Boffi. I odmah skrenuo u povijesnu pozitivu: »Čini mi se da je danas povijesni trenutak za dijalog i više razumijevanja jer je današnja znanost puno svjesnija sfumatura na vlastitom području. Naime, danas se o određenoj znanstvenoj teoriji, znanstvenom modelu, ne razmišlja više kao o apsolutnoj istini, nego je riječ o opisu – koji, dakako, mora biti ozbiljan, znanstveno plauzibilan – na koji način funkcionira svijet. Zahvaljujući povijesti znanosti, svi smo svjesni da je naše znanstveno shvaćanje kadro objasniti tek jedan aspekt, možda ni to u potpunosti, a za sto će godina postojati bolje objašnjenje; kao što se ista stvar prije sto godina objašnjavala drugačije nego danas.«

Kao primjer znanstvenih postignuća i događaja koji su mijenjali poimanje znanosti matematičar Boffi navodi Gödelove teoreme nepotpunosti (po austrijskom matematičaru i filozofu Kurtu Gödelu, 1906. – 1978.) te kvantnu mehaniku na području fizike. »To su događaji koji su iznutra, bez vanjskih utjecaja, promijenili samopoimanje znanosti i dali nam bitno nijansiranije viđenje matematike i fizike – dakle svijeta, ako baš želimo. Način na koji se dogodila promjena u poimanju u izvjesnom je smislu fascinantan! Primjerice kad je riječ o poimanju materije, u subatomskom svijetu (razina čestica od kojih se sastoji atom) materija na neki način gotovo nestaje, postaje niz više matematičkih koncepata, gubi ‘težinu’ materije. Dakle, pojam materije u posljednjih se dvjesto godina bitno promijenio«, kaže sugovornik.

Važno je da ljudi znaju što je znanost

»To diferenciranije poimanje znanosti«, nastavlja dr. Boffi, »otvara mogućnost za dijalog s filozofijom i teologijom, pod uvjetom da ni one nisu fundamentalističke. Naime, ako bilo tko misli da je isključivi ‘vlasnik’ istine, dijalog nije moguć.« Štoviše, »čak bi i ‘obični’ građanin, koji nije fizičar, matematičar ili informatičar, morao biti u stanju integrirati te novine u svoje viđenje svijeta«. Dakako, nastavlja dr. Boffi, »to u izvjesnom smislu vrijedi i za teologa«. »Primjerice, govor o utjelovljenju, dakle o Bogu koji ulazi u materiju, nužno poprima drugačiji prizvuk s promjenom poimanja materije. Dakako, utjelovljenje će kao središnje otajstvo naše vjere uvijek ostati takvim. Nije da želimo ili da trebamo postati heretici, nego su te promjene izazov za oblikovanje novoga teološkoga govora koji će biti svjesniji novina, a time možda i znakovitiji i jasniji suvremenomu čovjeku«, kaže matematičar.

Razgovor sa sugovornikom brzo je, preko problema ideologizacije znanosti, doveo do potrebe za dijalogom i svojevrsne integracije. »Vrlo je važno«, rekao je dr. Boffi, »da ljudi znaju što je znanost. Oko toga, naime, postoji velika zbrka. U mnogih je jednostavno riječ o neinformiranosti, o neznanju, no ima i onih koji zlorabe to neznanje, štoviše trude se izgraditi pogrješnu sliku o znanosti, koja je u skladu s njihovim potrebama. Slično kao što ima kršćana koji, također za neke svoje ciljeve ili pak zbog neznanja, daju iskrivljenu sliku kršćanske vjere. Zato i jedno i drugo područje, i znanost i vjeru, treba štititi od izobličenja njihove prave naravi.« Nakon tih je riječi, kao uostalom više puta tijekom razgovora, sugovornik istaknuo potrebu odgoja mladih naraštaja.

»Tu nešto nije u redu!«

Razgovor je naveo dr. Boffija na jednu od središnjih teza njegova izlaganja u Zagrebu o stanju odnosa između vjere i znanosti u Italiji, pri čemu je ujedno dotaknuo jedan od najvećih problema Crkve u zapadnom svijetu. »Ima mnogo onih«, rekao je sugovornik, »koji ne osjećaju potrebu da u sebi sučele ta dva područja, vjeru i znanost, jer ne vide nikakav problem. Zašto ga ne vide? Jedan od odgovora bio bi to da su ga već uvidjeli, nadišli i riješili. No nažalost, najčešće se događa da ljudi žive podijeljen život. To je ono što crkveno učiteljstvo često naziva rascjepom između svakodnevnoga života i života u vjeri. Mnogi tako žive. Nedjeljom idu na misu, ili barem povremeno; ako ni to, a ono barem krste djecu – a s druge strane, kad je o našem pitanju riječ, nekritički prihvaćaju ono što kaže scijentistička ideologija.« Naveo je primjer svoje zemlje. »Italija je zanimljiva zemlja u kojoj najmanje 20 posto stanovnika svake nedjelje ide na misu, što za jednu zapadnu zemlju nipošto nije loše. No s druge je strane mnoštvo ljudi, a vjerojatno je među njima i većina ovih koji idu u crkvu, koji su često vrlo ‘liberalni’ kad je riječ o bioetičkim pitanjima, kao što je pobačaj ili u novije vrijeme u nas vrlo aktualno pitanje eutanazije«, rekao je dr. Boffi. I lakonski zaključio: »Tu nešto nije u redu!«

Crkva još uvijek skeptična prema znanosti?

Pred novinarskim je diktafonom u biti ponovio ono što je rekao na kolokviju: »Na početcima kateheze u župi – najčešće je to priprava za pričest – djeca uče o Adamu i Evi. Sutradan dođu na sat prirode i učitelj im kaže: ne znamo baš točno sve o podrijetlu ljudske vrste, ali je prema saznanjima koja imamo prije nas bio kromanjonac, prije toga je bio neandertalac… Gdje su sada Adam i Eva? I što čini dijete? Razdvaja dvije stvari: jedno vrijedi za Crkvu, a drugo izvan nje. Uvjeren sam da mnogi odrasli nastavljaju živjeti u toj unutarnjoj šizmi i sve dok se ne pojave problemi, ta im podijeljenost uopće ne smeta. No kad kršćanska zajednica ponudi nešto o čemu znanost, ili puno češće ideološka interpretacija znanosti govori na drugačiji, često suprotan način, postavlja se pitanje: Gdje je istina? Većina će ljudi u takvoj svojoj zapuštenoj vjeri reći: u znanosti. Ne znajući da znanost nema u džepu apsolutne istine, niti po svojoj definiciji pretendira da je ima, oni će apsolutizirati zaključke znanosti. Za mene stoga činjenica da mnogi u odnosu između vjere i znanosti uopće ne vide nikakav problem nije dobar znak. Bojim se da je u većini slučajeva riječ o spomenutom rascjepu.«

»Mislim da bi Crkva mogla puno učiniti za zaštitu slobode i dostojanstva znanosti. To bi, po mojem mišljenju, bilo dobro i za samu Crkvu i njezino propovijedanje jer bi konačno izišla iz stoljetnoga razdoblja sukoba i nepovjerenja koje je simbolički započelo sa slučajem Galilei. No nisam siguran da će se to zasad i dogoditi jer je kritična masa nepovjerenja u znanost u Crkvi još uvijek prevelika u odnosu na stav dijaloga i suradnje.«

Pomalo je, s obzirom na sve navedeno, zbunjujući bio sugovornikov odgovor na pitanje komu je više stalo do dijaloga između vjere i znanosti, znanstvenicima ili teolozima. »Bez sumnje znanstvenicima«, rekao je dr. Boffi. »Teško nam je naći sugovornika za naše susrete iz teoloških redova. Barem je tako u Italiji«, pojasnio je. Teologe općenito, osim uže teološko-pastoralnih, više zanimaju društvena pitanja. No nije samo to. Postoji još uvijek, prema dr. Boffiju, i doza skepse. »Pa i kad je riječ o tehnologiji – treba odmah reći da znanost i tehnologija nisu isto – teolozi o njoj najčešće govore s negativne perspektive, ističući opasnosti tehnologije, ili pak granice koje ona ima ili joj – u što nema sumnje – treba postaviti. Istina jest da tehnologija, kao uostalom i sve druge ljudske aktivnosti, nije apsolutno dobra, ali nije ni apsolutno zla. Mislim da naglašeno negativno stajalište krije iza sebe neku vrstu predrasude. Ja pak vjerujem da se i suvremenu tehnologiju može živjeti na pozitivan način.«

Problem »plaćene« znanosti

»Općenito«, nastavio je sugovornik, »nekad mi se čini da u našim vjerničkim krugovima prevladava obrambeni stav: ako je moguće i dok je god moguće, o nekim je stvarima najbolje ne govoriti; a kad dođe čas da se mora progovoriti, onda se odveć često branimo. Ako je takav stav na neki način razumljiv u odnosu na ideološka društvena stremljenja, puno je teže razumljiv kad je riječ o takozvanim ‘čistim’ pozitivnim znanostima. A čini mi se da ga u crkvenom mentalitetu ima. Navest ću jedan primjer. Čini mi se da će župna zajednica u pravilu više pozornosti pokloniti mladiću ili djevojci iz svojih redova koji izaberu neki humanistički studij nego onima koji odu studirati matematiku, fiziku, kemiju… Kao da za takve smjerove vrijedi: mora biti pa neka bude.«

Novinarova konstatacija da ni na području znanosti nije sve idealno, uz napomenu da je danas velik dio znanosti zapravo »plaćen«, dovela je sugovornika do tvrdnja koje je i on sam ocijenio kao svojevrstan zaključak razgovora, kao njegovu najvažniju poruku. »Da, to je jedan od temeljnih problema. Danas je vrlo teško obraniti bazičnu znanost, onu kojom se bavimo zato što želimo spoznati, a ne zato što je to korisno. Živimo u društvu u kojem sve ima svoju cijenu. Ako se želiš baviti znanstvenim istraživanjem koje nema barem mogućnost primjene, neposredne iskoristivosti, teško ćeš naći financijske izvore. To dovodi do apsurda da netko tko se natječe za financijska sredstva za znanstveni rad mora doslovce izmišljati moguće primjene kako bi na natječajima bio uvjerljiviji. Postoji stoga opasnost da se istraživačka područja suze i ograniče samo na ono što je korisno; korisno za tehnologiju i korisno u ekonomskom smislu«, rekao je dr. Boffi.

Korisnost nije ni prvo ni jedino mjerilo

»Znanost«, zaključio je, »treba štititi od zloporaba, bilo da su one ideološke naravi, bilo gospodarske. Često su te dvije vrste zloporaba usko povezane. Naime, ideologije više ne nude san o totalitarnoj državi koja će stvoriti savršeno društvo. Totalitarnost suvremenih ideologija svodi se na to da sve podvrgavaju cijeni, dobiti, isplativosti, konkurentnosti. Tomu se sve više podvrgava i znanost, ali ne samo znanost, nego i ideje o naravi, svrsi i sreći čovjeka. I tu su vjera i znanost na istoj strani, u smislu zaštite ne samo svoje slobode, nego i slobode čovjeka općenito i njegove budućnosti. I mi smo se u Mreži obvezali promicati i štititi ispravnu sliku znanosti: znanost je ljudska djelatnost kojoj je cilj upoznati svemir te, barem kao mogućnost, njegova Stvoritelja. Znanost potom jest i mora biti čovjeku korisna. No korisnost nije ni prvo ni jedino njezino mjerilo. Mislim da bi Crkva mogla puno učiniti za zaštitu slobode i dostojanstva znanosti. To bi, po mojem mišljenju, bilo dobro i za samu Crkvu i njezino propovijedanje jer bi konačno izišla iz stoljetnoga razdoblja sukoba i nepovjerenja koje je simbolički započelo sa slučajem Galilei. No nisam siguran da će se to za sada i dogoditi jer je kritična masa nepovjerenja u znanost u Crkvi još uvijek prevelika u odnosu na stav dijaloga i suradnje.«

ZAVRŠETAK

IZVORGlas Koncila br. 30/2017.
Prethodni članakREDOVNIČKA ZAJEDNICA U SUKOBU S MULTINACIONALNOM KOMPANIJOM Redovnice štite zemlju od plinovoda
Sljedeći članakŠTO OTKRIVA PREOBRAŽENJE GOSPODNJE? Božja objava – ohrabrenje