Pokretanje procesa uvođenja u zagrebačke škole zdravstvenoga odgoja, izvannastavnoga predmeta koji uključuje i spolni odgoj; opće etičko-moralno usmjerenje toga odgoja koje je mnogim roditeljima neprihvatljivo, s naznakama da bi djeca u učionicama mogla biti suočena sa sadržajima koji su za mnoge ne samo skandalozni, nego i sramotni; načelno pitanje tko je po naravi stvari prvi odgojitelj djece, roditelji ili pak država odnosno škola kao njezina produljena ruka… Sve su to pitanja koja nameće potez zagrebačkih vlasti, koji u Europi međutim nije izoliran slučaj. U potrazi za sugovornikom iz neke od zemalja koje imaju iskustva sa sličnim jednoumljem koje se svima nameće Glas Koncila je pronašao Christophea Foltzenlogela, pravnika i pravnoga zastupnika u Europskom centru za ljudska prava, koji se ne samo kao građanin Francuske, nego i kao otac djece mora suočiti s činjenicom da njegova djeca prisilno moraju slušati predmet čiji su sadržaji, neki od njih, za njega i suprugu neprihvatljivi.
Razgovor sa sugovornikom ne dopušta stvaranje nekih vedrih iluzija, ali se iz njega jasno iščitava potreba za aktivnim uključivanjem svih građana, u ovom slučaju posebno roditelja, u borbu za očuvanje temeljnih civilizacijskih dostignuća. Ni Christophe Foltzenlogel ne stoji skrštenih ruku, nego je u ime Europskoga centra za pravo i pravednost podnio tužbu UN-ovu Odboru za gospodarska, socijalna i kulturna prava. Naime, u Međunarodnom paktu o tim pravima stoji da se »države stranke toga pakta obvezuju da će poštovati slobodu roditelja i… da mimo škola koje su osnovale državne vlasti za svoju djecu izaberu druge škole… i da osiguraju vjerski i moralni odgoj za svoju djecu u skladu sa svojim osobnim uvjerenjima«. Centar se nada da to nije mrtvo slovo na papiru.
Službeno je spolni odgoj uveden još 2001. godine. No to nije bio nacionalni program uspostavljen od ministarstva, a primjena nije bila obvezna. Bio je to prvi korak kako bi se udomaćila ideja prema kojoj je legitimno da odgojno-obrazovni sustav preuzme skrb za spolni odgoj. Nedostatak službenoga programa vlada je iskoristila kako bi stvorila novi široki program. Ovoga je rujna novi program spolnoga odgoja u primjeni za djecu od tri do 18 godina. Obvezan je te se čak i od privatnih škola zahtijeva da ga provode.
Taj je naslov zapravo u redu jer program je širok i bavi se elementima socijalnoga ponašanja kao što su prijateljstvo, emocionalnost, povjerenje u druge ljude i sl. No s druge strane on uistinu prikriva srž problema.
Iza tih lijepih riječi u programu se kaže da je svako spolno ponašanje moralno dobro sve dok postoji pristanak ljudi koji su u nj uključeni. Program izrijekom poučava da isključivo užitak određuje moralne standarde kad je riječ o spolnosti. On nedvosmisleno promiče pobačaj kao odgovornu odluku kako bi se zaštitilo zdravlje žene i kao prikladno rješenje kako bi se izbjegle neželjene trudnoće. »Vokizam« (kultura/pokret »budnosti« – »woke«) očito prožima čitav program, pojam »dekonstruktivizam« spominje se nekoliko puta, kao i transseksualizam, a braku i obitelji se, jasno, ne pridaje nikakva važnost, čak se i ne spominju. Tu su, naposljetku, »odgojno-obrazovani materijali«, tj. knjige ispunjene šokantnim grafičkim sadržajima i tvrdnjama.
Ne, više tijela Ujedinjenih naroda otvoreno promiče kontracepciju i pobačaj kao seksualno pravo u svrhu zaštite zdravlja. No pod izlikom zdravlja našoj se djeci u duše ulijevaju vrijednosti koje su moralne naravi, a ne ponajprije i ne samo zdravstvene. Uče našu djecu kako provoditi »zdrav spolni život« i što se pod tim podrazumijeva, tj. što oni podrazumijevaju: imaj spolnih partnera koliko želiš, razmišljaj u skladu s rodnim interpretacijama, traži užitak, uzimaj kontracepciju, učini pobačaj ako si trudna, kad navršiš 18 godina, možeš konzumirati pornografiju i sl. Za neke je roditelje sve to prihvatljivo. No za mnoge je druge to sramotno. A roditelji su prvi odgovorni za odgoj svoje djece. Takvom nastavom države lišavaju roditelje toga prava pod izlikom da štite zdravlje djece.
U Francuskoj je novi predmet uveden u rujnu ove godine. Možda je prošlo premalo vremena da biste imali sustavniji uvid što se uistinu događa u učionicama. No neka su vam iskustva roditelja zacijelo poznata…
Zapravo ne znamo što će se događati u Francuskoj jer u nedostatku službenoga programa za spolni odgoj mnoge su škole preuzele inicijativu pozivajući aktiviste da poučavaju učenike. Francuske su udruge prikupile stotine svjedočanstava roditelja kojima su njihova djeca govorila o teškoćama na tim satovima. Obično se to odnosi na slučajeve kad netko od učenika postavi kakvo smionije pitanje, a učitelj odgovori grubo tako da to šokira ili traumatizira drugu djecu. U mnogim se slučajevima, nadalje, učitelji koriste perverznim slikama, ili pričama, a ponekad i seksualnim pomagalima kako bi ilustrirali ono o čemu govore. Čak i ako je riječ o izoliranim slučajevima, to je neprihvatljivo. Iskustvo najboljih praksa govori da treba podsjetiti roditelje na njihove odgovornosti.
Apsolutno nisu. Francuska nikada nije iskusila komunizam i građani ne shvaćaju da im je sloboda ugrožena. U iskušenju su da idu naprijed s našim socijalističkim režimom. Zapravo i dalje vape da država intervenira posvuda, da riješi sve njihove probleme.
Time ustvari odustaju od vlastitih prerogativa i puštaju da se država brine o odgoju njihove djece. Takvo je posvemašnje povjerenje u državu promašeno i nalazimo se u opasnom trendu.
Mnoge roditelje brine čemu će točno njihova djeca biti poučavana. Nisu nužno šokirani, nego su općenito zabrinuti zbog spolnoga odgoja, kurikula, školskoga nasilja i svih brojnih problema s kojima se suočavaju francuske škole. No alternative imaju svoju cijenu. Većina se roditelja stoga pomalo žali na političare, tražeći od države da se suoči sa situacijom, a učiniti nešto više od toga ne smatraju svojom odgovornošću. Oni su državi prepustili već toliko moći da je spolni odgoj u svemu tome za njih tek još jedan mali korak.
Crkva se izjasnila protiv toga, no potom se povukla u šutnju. Privatne katoličke škole dobivaju previše potpora koje mogu izgubiti ako bi se frontalno usprotivile državi po pitanju spolnoga odgoja. Sve što mogu učiniti jest izraziti »zabrinutost«, a nakon toga bi, budući da je država sada tako moćna, bilo odveć riskantno izazivati je. Kao što je netko u jednoj prigodi rekao: »Idu u rat, a u džepu im je izjava o kapitulaciji.«
Jako dobro pitanje. Oni nisu baš glasni u javnoj raspravi. Mnogi se roditelji protive programu, a učitelji potajice podupiru zahtjeve roditelja. Ipak većina muslimana podnosi tu nastavu s prijezirom. Ona dodatno ojačava njihovo uvjerenje da je Francuska dekadentna zemlja i da su oni definitivno drugi narod.
Obraćamo se tomu Odboru jer je zadužen za primjenu konvencije koja jasno štiti prava roditelja na odgoj i obrazovanje svoje djece u skladu sa svojim uvjerenjima i religijskim vjerovanjima, a do sada nije odbacilo slične zahtjeve. Usprkos tomu naši su izgledi za uspjeh vrlo tanki jer su države danas obvezane na mnogo toga te lako mogu argumentirati da one samo predanije ispunjavaju svoju obvezu da se brinu za zdravlje i za odgoj i obrazovanje u interesu djece.
Već pedeset godina to zakonodavstvo podupire spolni odgoj. Ne zanimaju ga prava roditelja, osim ako se protive Katoličkoj Crkvi. Prema mojem mišljenju zahtjevi da se podupre izbor škole, školovanje kod kuće ili oni koji se odnose na moralna pitanja kod tog su suda unaprijed osuđeni na propast.
