U Čileu se 16. studenoga održavaju opći izbori na kojima se bira novi predsjednik države, novi saziv Zastupničkoga doma te polovica članova Senata. Dosadašnji predsjednik Gabriel Boric koji je izabran 2021. ne može se kandidirati jer čileanski Ustav ne dopušta uzastopne predsjedničke mandate. Progresivno-liberalni Boric četvrti je potomak hrvatskih iseljenika u Čileu koji se kandidirao za predsjednika države i prvi koji je izabran na tu dužnost. Prije njega su se kandidirali demokršćanin Radomiro Tomic 1970., liberalni konzervativac Hernan Büchi Buc 1989. i demokršćanka Carolina Goic 2017.
Politika »trećega puta«
Čile ima brojnu hrvatsku dijasporu koja se ističe po svojoj prisutnosti i utjecaju u političkom životu. Potomci hrvatskih iseljenika prisutni su i utjecajni u cijelom ideološkom spektru čileanskih stranaka, među demokršćanima, socijaldemokratima, centristima, komunistima, konzervativnim i progresivnim liberalima. Potomci hrvatskih iseljenika tradicionalno su bili najpovezaniji s Kršćanskom demokratskom strankom (PDC). Potomci hrvatskih iseljenika bili su predsjednički kandidati, ministri, senatori i zastupnici PDC-a. Čak i sadašnji predsjednik Boric ima demokršćansku obiteljsku pozadinu.
Demokršćanstvo ima dugu tradiciju i velik povijesni utjecaj u Čileu. PDC je nastao 1957. spajanjem dviju konzervativnih stranaka kršćanskoga nadahnuća. Ubrzo nakon nastanka PDC se prometnuo u vodeću političku snagu u Čileu. Kandidat PDC-a Eduardo Frei Montalva 1964. izabran je za predsjednika Čilea. S osloncem na katolički socijalni nauk, Frei Montalva i PDC vodili su politiku aktivne državne uloge u ekonomskim procesima i širenju društvenoga blagostanja. PDC je u socijalno-ekonomskim pitanjima vodio politiku »trećega puta« u odnosu na revolucionirani socijalizam povezan sa Sovjetskim Savezom i neograničeni tržišni kapitalizam povezan sa SAD-om. Na izborima 1970. kandidat PDC-a Radimiro Tomic izgubio je od socijalističkoga kandidata Salvadora Allendea, čime je završeno »zlatno doba« čileanskoga demokršćanstva.
Kao demokratska stranka PDC je prihvatio izbor socijalista Allendea za predsjednika Čilea. PDC se kasnije distancirao od Allendea te je podupro državni udar kojim je 1973. on svrgnut. PDC je smatrao da će vojska nakon provedenoga državnoga udara prepustiti vlast civilnim snagama, no u Čileu je uspostavljena vojna diktatura generala Augusta Pinocheta. PDC je bio glavna politička opozicija vojnoj diktaturi i predvodio je uspješnu kampanju za smjenu Pinocheta na plebiscitu 1988. Kao ključna snaga u padu diktature PDC je postao predvodnik prodemokratske koalicije koja je pobijedila na općim izborima 1989. Prvi predsjednik Čilea nakon obnove demokracije postao je Patricio Aylwin iz PDC-a, kojega je 1994. zamijenio stranački kolega Eduardo Frei Ruiz-Tagle.
Savez između demokršćana i socijaldemokrata
Kao vladajuća stranka PDC je nastojao zadržati demokršćanski identitet prihvaćajući slobodno tržište uz aktivnu ulogu države u osiguravanju dostupnosti javnih dobara. Stranka je nastojala pomiriti slobodno tržište sa solidarnošću i brigom za opće dobro, no bila je nadjačana od ekonomske ljevice i desnice. PDC je izgubio vodeću ulogu u vladajućoj centrističko-lijevoj koaliciji i postao sporedni akter u odnosu na Socijalističku partiju Čilea (PS). Kao socijalna stranka PDC je ostao u lijevom taboru, ali je izgubio svoj zasebni politički identitet. PDC je pokušao obnoviti svoju snagu i identitet izlaskom iz centrističko-lijevoga političkoga tabora i kandidiranjem Caroline Goic za predsjednicu Čilea. No ona je na predsjedničkim izborima 2017. osvojila malo manje od 6 posto glasova.
Na općim izborima 2021. PDC je nastupio u centrističko-lijevoj koaliciji nazvanoj Novi društveni ugovor (NPS). Kandidatkinja NPS-a za predsjednicu Čilea bila je Yasna Provoste iz PDC-a koja je dobila nešto više od 11 posto glasova. NPS je u drugom krugu predsjedničkih izbora podupro Borica kao kandidata lijevo-liberalne koalicije. Nakon pobjede Borica glavne stranke NPS-a postale su dio vlasti. PDC je pak ostao u opoziciji, što je označilo kraj političkoga saveza između demokršćana i socijaldemokrata koji je postojao od obnove demokracije u Čileu.
Politički identitet
Nakon raskida političkoga saveza sa socijaldemokratima PDC nije uspio povratiti svoj politički identitet i zasebnost u odnosu na ljevicu. PDC se pridružio vladajućoj lijevoliberalnoj koaliciji u potpori neuspjelu ustavotvornomu referendumu 2022. To je dovelo do unutarnjih lomova u stranci i odlaska nekoliko stranačkih prvaka. Kao završni čin ideološkoga i političkoga sloma čileanskoga demokršćanstva PDC je na novim predsjedničkim izborima u Čileu podupro kandidatkinju Komunističke partije Čilea (PCCh) Jeannetteu Jaru. To je dovelo do suspenzije PDC-a u Kršćanskoj demokratskoj organizaciji Amerike (ODCA) koja je regionalni partner Europske pučke stranke (EPP). U odluci ODCA-e ističe se da PCCh ima ideološke sklonosti prema autoritarnim režimima u Venezueli, Kubi i Nikaragvi koji su odgovorni za kršenje ljudskih prava. Ističe se da potpora komunističkoj kandidatkinji proturječi povijesnomu naslijeđu kršćanskoga humanizma u Čileu te potkopava međunarodnu vjerodostojnost ODCA-e kao branitelja demokracije i republikanskih vrijednosti.
PDC je nekoć bio vodeća politička snaga u Čileu i najutjecajnija demokršćanska stranka izvan Europe. Danas je PDC sveden na marginalnu političku opciju koja podupire komunističku kandidatkinju za predsjednicu Čilea. Demokršćanstvo je povijesno uspijevalo pomiriti i povezati različite silnice. Prilagođavalo se društvenoj stvarnosti i znalo je biti i konzervativno i progresivno. U Čileu je demokršćanstvo uglavnom htjelo biti progresivno, no to je dovelo do progresivnoga nestanka demokršćanstva u toj zemlji.
