– Dobri moj unuk Fran, svibanjski krizmanik, zaozbiljno je odlučio nastaviti živjeti kao odrasli vjernik pa je ovoga došašća krenuo na svakodnevne zornice… – počne se hvaliti potomstvom moj šuro, znani »Sin Oluje«, ali brzo »skrenu«. – I onda, pazi ovo, dolazi mi neki dan pa veli: »Konačno i jedna moderna pjesma na zornicama! Počinje riječima ‘Klikujte sada zanosno’, a onda dalje ide nekak’ čudno pa se spominju ‘nebo’ i ‘vrhovi’… Ali nema sumnje da se tu radi o »klikanju« računalnim »mišem«, zar ne, djede?«
– Ha, ha, ha! Kako nam mladi danas uče hrvatski i koliko čitaju, dobro da ti nije rekao da je i ova »Spolnoćka«, koju nam »umjetnici« pripremaju sad u došašću izvoditi u zagrebačkom klubu močvarnog imena, zapravo ponoćka, ali malo kraća jer počinje tek »s pola«, od sredine, ha, ha! – našalih se pa se naglo uozbiljih. – A ono, tamo te dočekaju oni koji našu ponoćku nazivaju »omiljenim božićnim domjenkom«, »muškići« koji gotovo goli plešu u ženskoj odjeći jer tako, kao, »pružaju simboličko utočište«, upravo »štalicu« neshvaćenima i neprihvaćenima… Nema što, nadasve umjetnički i satirično. Živo blato, a ne samo močvara!… A ne tako davno o tom klubu i njihovim programima oglasili se bili i naši zagrebački biskupi, pozvali da se takvim plitkim i uvrjedljivim sadržajima prestane izrugivati kršćanstvo i vjernike, da se ne unosi nepotrebno nemir u cijelo društvo… Ali, tko šljivi biskupe i njihovo stado, nas »ovce« koje samo »blejimo« sebi u brk, u runo zamusano…
– Vidiš, baš šteta što nam je ministrica kulture tek pred koji dan bila s najvišim vladinim izaslanstvom u Rimu kod Pape, pa nije više bilo dovoljno vremena… Da su išli makar mjesec ranije, mogli su fino i Papu, kad su ga zvali da dođe u Hrvatsku, upoznati da kod nas postoji i »Spolnoćka«! Ha? – odvali moj šuro, da ne bijah siguran šali li se ili misli ozbiljno. No bio je nezaustavljiv. – Možda bi, samo da mu tko dojavi kako hrvatske vlasti same iz svoga gradskoga i državnoga kulturnoga džepa, vjerojatno ne prepuna, zajedničkim javnim novcem financiraju te blasfemije, tu vrišteću nekulturu, besmisao, mračnjaštvo, besramnost i izrugivanje s Isusom… Možda bi nas to odmah pogurnulo »preko reda« u Papinim »voznim redovima«, kad bi doznao da ni »u zemlji vjernika Hrvata« nije sve baš tako stabilno i postojano kako ga je delegacija uvjeravala, da ne »klikujemo zanosno« kako bi nam se htjelo da drugi to vide…
– Hmm… – zamislih se – možda donekle ima pravo… Da nas, sad kad od »kliktanja« stigosmo do »kričanja«, Papa brzim dolaskom brzo i vrati na pravi put?
