Mario Šuljak izvanredni je djelitelj pričesti u župi sv. Josipa na zagrebačkoj Trešnjevki. Rođen je na Sv. Vinka Paulskoga 27. rujna 1971. u Vinkovcima od majke Nevenke rođene Heđi i pokojnoga oca Ante. Njegov djed po majci Stjepan Heđi mađarskoga je podrijetla, a baka Manda je iz Like. Prezime Šuljak iz Dalmatinske je zagore, iz Sedramića kod Drniša. Marijev djed po ocu Pavo, Paško i baka Kata vjenčali su se 1942. Odmah su se odselili u Slavoniju u Privlaku. Tako su Šuljaci postali Slavonci. Tradicionalna su katolička obitelj. Uz Marija im je rođena starija Silvija.
»Odrastao sam u Privlaci. Kršten sam 17. listopada 1971. u našoj staroj baroknoj crkvi sv. Martina biskupa«, pripovijeda Mario. »Imao sam prekrasno djetinjstvo i predivne zemaljske roditelje. Kod nas u Slavoniji normalno je da se djeca uče raditi od malih nogu. Oko kuće, pa u bašči ili na njivi. Kao mali volio sam konje pa sam znao krišom pobjeći od kuće susjedu koji je imao predivnoga konja. Te lijepe trenutke pamtit ću cijeli život. Kao dijete od svojega sam prvoga susjeda naučio voziti traktor. Jedva sam čekao kad će se ići na njivu da vozim traktor po polju. Uživali smo. Mama je bila domaćica. Sjećam se da me ona naučila moliti. Sjećam se i da je pitala tadašnjega našega pokojnoga župnika Vinka Hajduha smijem li ići na vjeronauk godinu dana prije škole.
Dopustio je pa sam sljedećih devet godina išao na vjeronauk koji se održavao u našem crkvenom pastoralnom centru. Većinom su nam predavale časne sestre sv. Križa koje su imale svoju kuću u Privlaci. Žao mi je što su nakon više od 70 godina otišle iz našega mjesta i što je njihova kuća zatvorena«, govori Šuljak.
Otac mu je radio na željeznici, bio je strojovođa, vozio je brze vlakove, pa je za vrijeme školskih praznika znao ići s njim na put do Zagreba i natrag u Vinkovce. »Volio sam se baviti športom pa sam u osnovnoj školi zavolio rukomet i kasnije trenirao u mjesnom klubu. Utakmice su se uvijek igrale nedjeljom ujutro u 10 sati. Nisam zbog toga redovito išao na misu. Kad se sada toga sjetim, jako mi je žao i kajem se zbog toga. Vidim da je to isto tako u sadašnje vrijeme. Ništa se nije promijenilo.«
U Vinkovcima je završio srednju drvodjeljsku školu. »Kad malo razmislim, i sv. Josip i Isus bili su drvodjelje, i to je baš naša prekrasna poveznica. Zaposlen sam već 19 godina kao kućni majstor u hotelu ‘Westin’. Hvala našoj Majci Mariji Bogorodici na njezinu zagovoru kod Oca nebeskoga za taj posao. Znam da je ona zaslužna za to. I ne samo za taj posao, nego i za sva dobročinstva i blagoslove koje smo dobili moja obitelj i ja«, govori naš sugovornik.
Mario Šuljak oženio se 1994. godine. Njegova supruga Ivanka i on poznaju se od osme godine, kada su se kao djeca igrali zajedno za vrijeme školskih praznika. »Ona je tada živjela s roditeljima u Njemačkoj. Za vrijeme igre rekao sam joj da će biti moja cura, a ona je na to rekla da govorim gluposti i da nisam normalan. Bogu dragomu hvala, postala je moja supruga. Doselili smo se u Zagreb. Imamo dvije kćeri. Starija je nedavno diplomirala, a mlađa studira.«
»Živimo na Trešnjevki u župi sv. Josipa, svetca kojega sam jako zavolio. Trudim se maksimalno živjeti njegove krjeposti i biti svakim danom sve bliži Gospodinu. Vjerujem da će meni i mojoj obitelji po njegovu zagovoru Gospodin udijeliti te milosti. Nekoliko godina nakon što smo se doselili u župu u to vrijeme kapelan Jakov Rađa držao je kateheze o Deset Božjih zapovijedi. Na prvom susretu kapelan je rekao da dođemo i drugi put ako nas zanima kako je baciti mrežu na desnu stranu. Tako sam ostao i zavolio kateheze. Jako je to utjecalo na mene. Kateheze su u potpunosti promijenile moj odnos prema Bogu jer sam do tada išao samo na nedjeljnu misu. Tu je započeo proces mojega obraćenja. Kroz kateheze u meni je rasla sve veća i veća ljubav prema Gospodinu. Kad si bliže njemu, svoj život nastojiš mijenjati i izbaciti sve ono što nije po Božjem. Tako sam prestao trenirati japansku borilačku vještinu aikido jer u svojem nazivu ima riječ ‘ki’, a to znači energija. Mi se katolici, odnosno kršćani, ne bismo smjeli baviti borilačkim sportovima koji u svojem nazivu imaju riječ ‘chi’ ili ‘ki’«, govori Šuljak.
»Sjećam se kako je u Zagrebu 2014. godine tijekom korizme započela molitvena kampanja ’40 dana za život’ pred Vinogradskom bolnicom. Na poticaj Jakova Rađe da se uključimo u volontiranje u župama i da svjedočimo svoju vjeru pred bolnicama otišao sam pred bolnicu i ondje sam u srcu osjetio da moram biti tu na prvoj crti bojišnice za nerođenu djecu. Prošlo je 11 i pol godina kako traje ta inicijativa pred bolnicama i trudim se, uz Božju pomoć, biti svaki dan i pomoći oko dežurstva. Sjećam se 2015. godine kako sam na upit mojega predragoga župnika Damira Ocvirka hoću li volontirati u župnom Caritasu rekao da hoću. Mislim da je Gospodin tada progovorio preko mojega župnika jer sam u srcu osjećao da bi se trebao negdje uključiti u volontiranje. Prihvatio sam mandat od pet godina i volontirao sam do 2020. godine. Te je godine voditelj župnoga Caritasa postao Damir David, divan brat u Kristu kojega se ne može ne zavoljeti. A i drugi volonteri, koji su redovito dolazili u Caritas, nesebično su pomagali ljudima u potrebi. Bili smo baš odlična ekipa. Nadam se Božjemu blagoslovu za sve njih«, kaže Mario.
Cijeli život, svjedoči, pamtit će župno hodočašće u Poljsku 2018. godine. U Krakovu ga je za vrijeme jutarnje kave Dražen Brodarić upitao bi li htio ministrirati na misi. »Taj sam tren zaplakao jer jedino je Gospodin znao za tu moju veliku želju da bih jednoga dana htio ministrirati. Naš župnik Damir otvoren je za sve životne dobi nas ministranata.
Sljedeće 2019. godine imenovan sam za izvanrednoga djelitelja pričesti u našoj župi. Za mene je to neopisiva čast i zahvalan sam na tome župniku.«
»U to je doba, na poticaj Marka Škrobe, osnovana naša muška molitvena zajednica sv. Josipa, čiji sam član. Uvijek smo na usluzi župniku, što u raznim fizičkim akcijama, što čitanjima na misi, humanitarnim akcijama. Srijedom molimo krunicu sv. Josipu, molimo za duhovna zvanja, za biskupe, svećenike, obitelj, domovinu i za naš narod. Molimo i za naše župljane i za bolesne. Već su prošle tri godine kako na Trgu bana Jelačića prvu subotu u mjesecu molimo krunicu. Mi smo se josipovci s Trešnjevke odazvali i od prvoga smo dana ondje. Trudimo se biti aktivni ili kao predmolitelji ili kao redari. Veliko hvala našemu nadbiskupu Draženu Kutleši koji je iznio mišljenje o nama moliteljima koje smo doživjeli pozitivnim. Nama to puno znači, ohrabrenje nam je, a i poticaj da se pridruže i drugi. Znamo da smo na pravom putu jer je Krist Kralj, a s nama je i naša Majka Marija Bogorodica. Da nismo iskreni Kristovi svjedoci, ne bi nas tako napadali. Bogu dragomu hvala što mi je ispunio želju da budem čovjek molitve i posta. Posebno molim da me dragi Bog sačuva od oholosti. Radostan sam jer u srcu osjećam da već ovdje na zemlji živim blagoslovljeno.«
