Rajko Fureš cjeloživotni je župljanin župe Blažene Djevice Marije od Sedam Žalosti u Velikom Trgovišću u Hrvatskom zagorju. U javnosti je ponajprije poznat kao ugledni zabočki ginekolog i predsjednik veoma aktivne udruge »Muži zagorskog srca«. Uz suprugu i troje djece vodi vrlo dinamičan život. Od djetinjstva mu je pri srcu njegova župa u kojoj je stalni pastoralni suradnik.
Uspomene na župnike
»Rođen sam 12. rujna 1966. u Martinišću. Rodilište u Zaboku s radom počinje godinu dana kasnije, 1967., pa s veseljem ističem da sam rođen u meni najdražem mjestu na svijetu«, pripovijeda. »Od rodne kuće pruža mi se prekrasan pogled na meni najdražu crkvicu svetoga Jurja na bregu iznad Klanječkoga jezera. Uz crkvicu je i mjesno groblje gdje su mi mnogi najmiliji, a crkvica mi je i nepresušan izvor nadahnuća za moje slikarske i literarne uratke, isto kao i izvor utjehe u najtežim životnim trenutcima. U Martinišću sam cijeli život. Najprije sam u mjestu polazio prva četiri razreda područne osnovne škole, a osnovnu sam završio u Velikom Trgovišću. Pamtim dobro svojega prvoga župnika Rudolfa Komeričkoga koji mi je usadio ljubav i osjećaj za duhovnost i katoličku vjeru, a isto se tako s veseljem sjećam i vlč. Ivana Dužaića, koji je krstio sve troje moje djece: Mateja, rođenoga 1996., danas završenoga FER-ovca, Doru, rođenu 1998., liječnicu zaposlenu na hitnoj u Krapini, i najmlađega Ivana koji je 2007. godište i maturant je u pregradskoj gimnaziji.
Spominjem se i uvijek vedroga župnika Josipa Čuliga, koji je danas u Samoboru, i sadašnjega župnika Luke Slijepčevića, koji je isto tako donio novi pristup u pastoralnom djelovanju župe.«
Od Rijeke do Osijeka…
»Prva dva razreda srednje škole završio sam u Zaboku, a srednju medicinsku školu fizioterapetskoga smjera u Zagrebu. Na Medicinskom sam fakultetu u Zagrebu diplomirao 1992. godine, a specijalizaciju iz ginekologije i opstetricije 1999. godine u KBC-u ‘Sestre milosrdnice’. Nakon specijalizacije zaposlio sam se u Općoj bolnici Zabok i bolnici hrvatskih veterana, gdje sam i danas. Od 2011. godine obnašam funkciju voditelja odjela, danas službe za ginekologiju i porodništvo. Od srpnja 2024. zamjenik sam ravnatelja zabočke bolnice«, rekao je liječnik koji je u karijeri i magistrirao i doktorirao (sada je izvanredni profesor) te ga dobro poznaju kao predavača, znanstvenika, pročelnika… i na sveučilištima u Osijeku i Rijeci te na veleučilištima u Pregradi i Svetoj Nedelji. »Od 2016. godine predsjednik sam Županijskoga koordinacijskoga tima za promicanje dojenja Krapinsko-zagorske županije. Aktivan sam u više strukovnih društava, utemeljitelj sam Hrvatskoga društva za pelviperineologiju, a bio sam i potpredsjednik krapinsko-zagorske podružnice Hrvatskoga katoličkoga liječničkoga društva. Napisao sam brojne znanstvene i stručne članke, nastupao na kongresima, koje sam i organizirao. Autor sam triju sveučilišnih udžbenika. Aktivan sam u društvenim, kulturnim i dobrotvornim inicijativama, aktivist sam u Crvenom križu i dugogodišnji dobrovoljni darivatelj krvi. Jedan sam od utemeljitelja Hrvatske udruge ‘Muži zagorskog srca’ 1994. godine. Od njezina sam osnivanja stoloravnatelj – predsjednik. Za svoje sam dosadašnje društveno djelovanje okićen mnogim nagradama. Usto rado pišem, rado i slikam. Autor sam zbirke pjesama ‘Cejtek išćem’, romansirane proze ‘Stapanje nutrina’, zbirke kolumni ‘Rieč domača’ i zbirke pjesama ‘Življenju gledeti h uoči’. Član sam Društva hrvatskih književnika. Inicijator sam znanstvenoga skupa ‘Kajkavski jezik, književnost i kultura kroz stoljeća’, koji se od 2002. godine kontinuirano održava u Krapini u sklopu Tjedna kajkavske kulture u organizaciji udruge ‘Muži zagorskog srca’ i Društva za kajkavsko kulturno stvaralaštvo. Jedan sam od inicijatora i organizatora znanstvenoga skupa ‘Dani dr. Franje Tuđmana – Hrvati kroz stoljeća’, koji se od 2008. godine održava u Velikom Trgovišću. Od prve samostalne izložbe u galeriji ‘Mirko Virius’ u Zagrebu 1994. do danas imao sam petnaestak samostalnih izložaba i sudjelovao sam na puno skupnih. Aktivan sam i kao vatrogasac. Kažu mi da je od svega toga moga angažmana možda najvidljiviji rad u udruzi ‘Muži zagorskog srca’. Upravo slavimo tridesetu obljetnicu djelovanja. Od osnivanja zalažem se za reafirmaciju kajkavskoga jezika, književnosti i kulture. I za uvođenje zavičajne izborne nastave kajkavskoga jezika u izbornu školsku nastavu učenika osnovnih i srednjih škola na kajkavskom govornom području. Udruga je izdala brojne knjige, među kojima su i četiri sveska kapitalne edicije ‘Povijest hrvatske kajkavske književnosti’.«
»Posebno me nadahnjuje novi život«
Teško je uskladiti brojne obveze, no sigurno da bez potpore supruge i obitelji sve to ne bi bilo moguće. »Supruga je Željka, djevojački Miketinac, 1973. je godište. Njezini su iz ozaljskoga kraja, upoznali smo se u bolnici. Medicinska je sestra, radi kao instrumentarka na operacijama u zabočkoj bolnici.
Ona drži familiju na okupu. Bez nje bih teško hvatao sve konce. Uvijek sam volio pomagati ljudima oko sebe i veseli me kada mogu nekomu biti na pomoći. Moj me društveni angažman ispunjava i čini sretnim. Poslu liječnika posvetio sam cijeli život. Ne poznajem redoviti san u svojem domu niti slobodne subote, nedjelje i blagdane. Mojim se poslom ne može baviti onaj tko taj posao uistinu ne voli. Upravo zbog predanosti poslu imam vrlo malo vremena za svoje hobije koji me ispunjavaju i koji su najčešće rezervirani za kratke trenutke godišnjih odmora. Liječnik sam ne samo u svoje radno vrijeme, nego mi je stalna potreba pomagati najpotrebitijima. To me u cijelosti ispunjava i bavljenje mojom strukom, poglavito ginekologijom i porodništvom, nešto mi je najljepše. Posebno me nadahnjuje novi život. Nadam se da ćemo napokon u Hrvatskoj i u Krapinsko-zagorskoj županiji preokrenuti doista negativne demografske trendove.«
»Duhovnost mi je, vjera, u životu veoma važna. Uz Crkvu sam vezan od najmlađe dobi. Redovito su me na mise vodili moji roditelji Barica i Rudolf koji su se cijeli svoj život bavili ugostiteljstvom, i imali gostionicu ‘Lastavica’ na staroj cesti za Krapinske Toplice. Roditelji su mi bili vrlo vrijedni i pošteni ljudi, koji su katoličke vrijednosti duboko usadili u mene, što me velikim dijelom kasnije formiralo u životu, na čemu sam im neizmjerno zahvalan. Od dječjega i mladenačkoga razdoblja do danas redovito sam povezan sa svojom vjerničkom zajednicom. Župnici znaju da uvijek mogu računati na mene. Učinim što treba kad god me nazovu. Čitač sam misnih čitanja. Za mene je to nešto neopisivo, nešto što me ispunjava, nešto što mi je sastavnim dijelom života i što pokušavam prenositi na meni bliske i drage ljude, na svoju obitelj, suradnike, prijatelje, kako bismo tu toplu Gospodnju riječ širili kao najveće blago i zalog da budemo bolji ljudi.«
