JADRANKA RADIĆ – ŽUPLJANKA NA JORDANOVCU I U BAŠKOJ VODI »Daleko od javnoga života mir sam našla u tišini crkve«

Jadranka Radić
Jadranka Radić, župljanka župe Bezgrješnoga Srca Marijina na zagrebačkom Jordanovcu, aktivna je vjernica koja smatra da je njezina vjernost Bogu u njoj bila utjelovljena i prije nego što se rodila. Koji su plodovi njezine vjere i braka s pokojnim hrvatskim ministrom i graditeljem Jurom Radićem?

Gotovo cijeli svoj život Jadranka Radić provela je na jordanovačkom brijegu, gdje je i rođena. S isusovcima je povezana od najranijega djetinjstva. Nakon udaje i malo podstanarstva, pa povratka u roditeljski dom, zajedno je sa suprugom kupila stan u novogradnji na Kozjaku, kamo se cijela obitelj preselila 1991. Još je na istoj adresi, ujedno i vjerna isusovcima. Od njihove duhovnosti, koja ju je u vjerskom smislu formirala, ne odvaja se ni danas.

»Rođena sam 2. ožujka 1952.«, pripovijeda Jadranka. »Roditelji su mi Marija, rođena Sinković, i Slavko Bedeniković, oboje Zagorci iz župe Uzvišenja sv. Križa u Svetom Križu Začretju. Ondje su se i vjenčali, iako su oboje od ranih svojih godina živjeli u Zagrebu. Dan nakon preseljenja u svoju kuću na Lašćini godine 1963. obitelj se povećala za još dvoje djece – blizance Vladu i Vlatku. Otac nam je umro rano, 1981. godine, a majka je još živa, vedra i vesela osoba, koja je zapravo obitelj održala na okupu i kojoj su djeca beskrajno zahvalna za sve što je za njih učinila. Ona je već i prabaka. Upravo očekuje svoje 26. praunuče! Živi u Domu ‘Park’ nedaleko od svoje obiteljske kuće, u kojoj su sa svojim obiteljima ostali Vlado i Vlatka, uskoro umirovljenici.

Kao studentica opće lingvistike i tadašnje jugoslavistike na zagrebačkom Filozofskom fakultetu priključila sam se studentskoj vjeronaučnoj zajednici na Jordanovcu, koju je vodio o. Ivan Fuček. Nakon mene u zajednicu je došao i Jure Radić, moj budući suprug, sin majke Ivanke, rođene Radić, i oca Vjekoslava Radića, inače vrlo zgodan i zanimljiv mladić podrijetlom iz Baške Vode, čija su dva strica i jedan ujak bili fratri: barba fra Jure, barba fra Nikola i barba fra Dominik. Danas je još samo fra Dominik živ.

Molitvom prevladali teškoće

Suprug Jure rođen je 15. rujna 1953. U Zagreb je došao na studij građevine, a usput i na laičku teologiju. Nedugo nakon njegova dolaska na Jordanovac zagledali smo se jedno u drugo, a nakon što smo oboje završili fakultete, vjenčali smo se 1977. godine, na veliku radost svojih roditelja i cijele studentske vjeronaučne zajednice, ali i otaca isusovaca i baškovoških fratara. Pripadali smo, dakle, dvjema župama – jordanovačkoj u Zagrebu i baškovoškoj na moru. I u objema smo bili aktivni i svjedočili svojim životom, svojim brakom, svojom djecom – svoju vjeru. Jure je bio dobra, pozitivna, dominantna osoba. Bio je i bespogovoran vjernik, dobar muž i savršen otac. Razgovorom i molitvom prevladali smo sve teškoće. Suprug se zaposlio na zagrebačkom Građevinskom fakultetu, a ja sam tada već radila u poluprivatnoj izdavačkoj kući ‘Spektar’. Kasnije sam prešla u Leksikografski zavod ‘Miroslav Krleža’. Tamo sam najveći broj radnih godina provela u redakciji Osmojezičnoga enciklopedijskoga rječnika kojemu je glavni urednik bio Tomislav Ladan. Umirovila sam se 2015. godine, kada je Juri bila dijagnosticirana opaka bolest i kad je krenula teška i neizvjesna borba za njegovo ozdravljenje.

Moj se Jure uoči devedesetih uključio i u politiku. Bilo je to vrijeme borbe za hrvatsko osamostaljenje, krvavo i slavno vrijeme Domovinskoga rata. U početku je bio ministar znanosti, zatim predstojnik Predsjednikova ureda i naposljetku ministar obnove i razvitka. U ime Vlade RH potpisao je sve ugovore sa Svetom Stolicom. Nakon što je područje Hrvatske više-manje bilo oslobođeno od neprijateljske okupacije, započeo je obnovu razrušene zemlje i najvećim dijelom je i dovršio. Idejni je začetnik trase autoceste kojom je spojen hrvatski sjever s hrvatskim jugom, također projektant ili graditelj nekoliko velikih hrvatskih mostova i novoga dijela zagrebačke zračne luke nazvane po prvom hrvatskom predsjedniku Franji Tuđmanu. Nažalost, otvaranje zračne luke nije doživio. Upravo se dovršava pelješki most, koji kao koprojektant Jure također potpisuje. Ni to nije dočekao. Umro je nakon teške borbe s karcinomom želudca 2016. godine.

Blagoslovljeni smo s petero djece. Dobili smo Ivanu, Mariju, Vjekoslava, Jelenu i Višeslava. Prvih četvero obiteljski su ljudi, a Višeslav je još neoženjen. Ivana, udana Buj, i njezin suprug Marin imaju troje djece: Doru, Bornu i Pavla. Marija, udana Dorotić, i njezin suprug Hrvoje imaju sedmero djece: Davida, Petra, Katarinu, Magdalenu, Andru, Stjepana i Nikolu. Vjekoslav i njegova supruga Mirna, rođena Bogović, imaju četvero djece: Lauru, Juru, Luciju i Dmitra Zvonimira. Njihovo peto dijete, mali Tomislav, anđeo je u Božjem nebu. Jelena, udana Vuković, i njezin suprug Josip imaju troje djece: Adrijanu, Iliju i Klaru. Od njih se očekuje još koje. Višeslav se još nije oženio, ali ima predivnu djevojku Anteu, pa što Bog da. Sva su djeca visokoobrazovana, Ivana i s doktoratom, a Jelena s magisterijem, svi rade i zarađuju kruh svagdašnji. Vjernici su i dobro se slažu. Česti su i veliki zajednički susreti. Tada ih oko stola bude i tridesetak i više! Najljepše je za Božić, kada se usput slavi i Vjekoslavov rođendan, ali i u Velikom tjednu i na Uskrs – kad se svi okupimo u Baškoj Vodi pa zajedno sudjelujemo u Gospinu plaču na Veliki četvrtak ili u procesiji od Velikoga petka, a na Uskrs zajedno blagujemo. Tada nam se često pridruži i baškovoški župnik, ali i drugi fratri poput fra Nediljka Šabića, koji je gotovo član naše obitelji. Kao obitelj smo rado darivali. I danas pomažemo koliko možemo. Darovali smo i današnje zdanje Radio-Marije.

»Ne bojim se«

Život me naučio: kojim god putom krenula, taj me vodi k Isusu. Znam da k njemu ne dolazimo na velika vrata. Ali što su to velika vrata? U današnjem svijetu to znači posjedovati, poznavati važne ljude, uzimati, stjecati, biti društvenom kremom. Ja sam svoj mir, daleko od javnoga života, nakon teških godina i smrti moga muža, našla u tišini jordanovačke novoizgrađene crkve posvećene Bezgrješnomu Srcu Marijinu, u slavljenju misa, u klanjanju, pjevanju u velikom i malom župnom zboru, u djelovanju u Marijinoj legiji i sada u zadnje vrijeme u sudjelovanju u molitvenim vjenčićima posvećenima Prečistomu Srcu Josipovu. Molitva me ispunjava, hrani dušu, potiče na služenje. Svoj sam život, sve svoje predala u Božje ruke po zagovoru sv. Josipa i majke Marije. Ne bojim se. Nije me uzdrmao potres, a još manje pandemija. Dapače, kao da su postigli potpuno suprotan ishod! Što je situacija kompliciranija, što se ljudi oko mene više boje, ja se više predajem Bogu i tu predanost nastojim iskreno živjeti. To djeluje jako smirujuće. Ne dopuštam đavlu da sije paniku.

Rado se sjećam djetinjstva provedena kod svoje bake Janice, mamine mame, i ujaka Jure na selu. Po bakinim rukama i njezinoj ljubavi danas spoznajem Božje milosrđe, puninu Božje ljubavi i praštanja. I učim najvažniju Božju lekciju: ‘Služi drugima kako god možeš i kako god znaš! Ne boj se! Ja sam s tobom!’«

Laici se raduju kad im prijedlozi prođu
U našoj župi na Jordanovcu sada se na mnoge načine osjeća da je ovo, tako komplicirano i neshvatljivo vrijeme, nama milosno vrijeme. Župnik o. Tomislav Magić i njegovi suradnici blagonaklono i sa zahvalnošću gledaju na sve laičke aktivnosti i podupiru ih. Nadopunjujemo se. I ne događa se rijetko, nego vrlo često da su naše mise, a onda molitva krunice, cjelodnevno klanjanje, koje se polako pretvara u trajno klanjanje, pa onda i slavljenje prvih petaka i Cenakul – snažan dodir jedinstvenosti svećenika (pastira) i vjernika (stada). Laici se raduju kad se njihovi prijedlozi ne odbacuju, nego prihvaćaju. Svećenici se raduju kada osjete da njihova nastojanja padaju na plodno tlo i daju plod. Na tom našem zajedničkom putu nije sve lagano ni bez problema, katkad naizgled i nerješivih. I među nama pušu svjetovni vjetrovi, katkad se ljuljamo, katkad i padnemo i razbijemo se. Onda opet krenemo ispočetka, polako, vratimo se Bogu, a on nas, ali baš uvijek (!) obilato nagradi. I vrati smisao svakomu djelovanju.