Ovih se dana u Hrvatskoj mnogo govori o gradonačelnicima i njihovim djelima. U tom smislu blagotvorno je pogled svratiti na prošlost, barem na primjeru Splita. Podosta bi se pouka moglo i za današnje vrijeme izvući iz teksta koji je za Slobodnu Dalmaciju napisao Damir Šarac, nižući priče o odnosu nekadašnjih gradonačelnika prema Splitu, od kojih izdvajamo samo pojedine.
»Od 1239. do 1241. Split je imao najsuvremeniju političku upravu u tadašnjoj Europi. Po uzoru na progresivne talijanske gradove, učeni Toma Arhiđakon za poteštata je iz Ancone doveo Gargana de Arscindisa, koji je za malo vremena ujedinio smrtno zavađene građane, napunio gradsku blagajnu, obranio gradske posjede od gusara i sastavio prvi komunalni statut. Što bi se reklo, dao nam je reda. I ostavio naziv poteštata do danas.« Šarac ističe da je Split prespavao dobar dio povijesti u zaostalosti i siromaštvu, a iz povijesnoga sna trgnuli su ga tek Francuzi za okupacije početkom 19. stoljeća, oslobodivši ga iz okova kamenih bedema, naučivši Hrvate pisati na hrvatskom, izgradivši ceste po Dalmaciji i otvorivši prvu pristojniju bolnicu. »Tim stoljećem ipak suvremeno dominira Antonio Bajamonti, kojeg su Splićani zvali ćaća, a biran je u dva mandata, (…) ali je upravo u splitskom stilu završio političku karijeru – popljuvan i siromašan. Bajamonti je gradu nakon više od tisuću godina donio tekuću vodu. Osvijetlio ga je plinovodom, izgradio mu teatar i Prokurative. Podignuo monumentalnu fontanu i još tridesetak manjih fontana i česmi, nasuo je lukobran, probio prolaz kroz Dioklecijanove podrume, osnovao sirotište, proširio bolnicu, utemeljio realnu gimnaziju i Meteorološki opservatorij… Ipak njegova politička uloga ostala je kamen spoticanja, bio je žestoki autonomaš, zastupajući ideju da Dalmacija treba ostati samostalna i ne spajati se s Hrvatskom i Slavonijom. Kazalište koje je u samo pet mjeseci izgradio na Prokurativama imalo je 1300 mjesta (današnji HNK 660) i bilo je najveće u Dalmaciji, kićeno opremljeno i oslikano. Izgorjelo je u požaru 1881. godine.«
Nakon pobjede narodnjaka zasluga ide Gaji Filomenu Bulatu koji je dao općinsku upravu, istaknuo se u uvođenju hrvatskoga jezika u urede i škole te vodio gradnju kazališta. »Godine 1918. gradonačelnik je postao Ivo Tartaglia, jedan od najuspješnijih i najdugovječnijih dalmatinskih političara, koji je brzo uvidio pomorsku prednost Splita: Talijani su ugrabili Rijeku i Zadar, pa Dalmacija, ali i nova jugoslavenska država, ostaje bez regionalnog i lučkog središta. Tartaglia je tu ulogu uspio isposlovati Splitu, što donosi brzi razvoj grada. Uz teretni promet, stiže turizam. Donosi 1926. Generalni urbanistički plan, ali na međunarodnom natječaju, pa su viziju novog Splita osmišljavali ponajbolji europski arhitekti. Povezao je željeznicom Split i Zagreb, obnovio i proširio rivu, posadio palme, osnovao Električno poduzeće, doveo javnu rasvjetu i omogućio električne priključke splitskim kućama i ustanovama. U njegovo vrijeme osnovan je Zavod za javno zdravstvo. Počela je gradnja bolnice na Firulama, utemeljena je Oceanografska meteorološka postaja na Marjanu, vatrogasni, starački i dječji dom. Osnovao je galeriju umjetnina, doniravši više umjetničkih djela iz obiteljske zbirke. Gradonačelnik prestaje biti 1928. godine, ali ne zato što je izgubio izbore, već je dobio višu funkciju: imenovan je Banom primorske banovine, a Splićani su mu se odužili imenovanjem tadašnje najveće prometnice, današnje Zvonimirove, njemu u čast. Nakon rata 1947. komunisti su ga osudili na sedam godina pržuna kao ‘narodnog neprijatelja’, a umro je u Lepoglavi nekoliko dana nakon utamničenja.«
»Poslijeratne gradonačelnike resi želja za izgradnjom. Splitsko stanovništvo raste po nevjerojatnim stopama, u okolici se grade velike tvornice i prazni se dalmatinsko zaleđe, no grad zauzima značajnu poziciju u državi. (…) Jakša Miličić, koji je na čelu grada bio od 1967. do 1974. godine, zapamćen je kao jedan od najvećih graditelja u povijesti Splita. Bio je čovjek s vizijom i odigrao je veliku ulogu u pripremi i početku gradnje sportskih i infrastrukturnih projekata za sportski prilično nevažne Mediteranske igre u Splitu 1979. godine, no uhvatio je priliku i svom gradu donio preobražaj, a Split postaje centar istočne strane Jadrana. Bio je među osnivačima građevinskog školskog centra i Građevinskog fakulteta, čiji je kasnije bio dekan u nekoliko mandata, kao i Sveučilišta u Splitu, te pridonio uzdizanju košarkaškog kluba Jugoplastike. U Miličićevu mandatu i za vrijeme gradonačelnikovanja njegova nasljednika Vjekoslava Viđaka 1974. – 1982. gradi se jedna od najambicioznijih četvrti u tadašnjoj državi – Split 3 za četrdesetak tisuća stanovnika. U Viđakovo doba izgrađen je Poljud, Sportski centar gripe, kompleks bazena, marjanski tunel, gradio je Mertojak… Ipak Viđak je zapamćen i još po nečemu: kao osoba na visokoj funkciji koja je uživala u druženju s malim splitskim pukom…«
