Nedavni službeni rezultati državne mature – na kojoj su pristupnici iz obveznih predmeta ostvarili prosječan uspjeh s ocjenom 2,9 – izazvali su različite interpretacije. Vinko Filipović, ravnatelj Nacionalnoga centra za vrednovanje obrazovanja, prokomentirao je da su rezultati iz hrvatskoga jezika ove godine bili bolji, posebno eseja, čija je ovogodišnja tema – drama »Život je san« baroknoga pisca Calderóna de la Barce – učenicima očito dobro »sjela«. Mnogo maturanata za svoj uspjeh nije skrivalo zahvalnost prof. Marini Čubrić, autorici radijskih priprema za ispit državne mature iz Hrvatskoga jezika pod naslovom Radiomatura. Sve se to poklopilo s Nagradom »Ivan Filipović« koja je u srpnju dodijeljena prof. Čubrić, dugogodišnjoj uglednoj nastavnici hrvatskoga jezika u zagrebačkoj Nadbiskupskoj klasičnoj gimnaziji s pravom javnosti. Prof. Čubrić rado se odazvala razgovoru – o maturi, nastavničkom pozivu, nastavi književnosti, kao i padu pismenosti, globalnom problemu današnjice.
Više od trideset godina rada u školi naučilo me da ni jedna generacija nije izgubljena. Svaka je drukčija, ima svoje izazove, ali i svoje potencijale. Istina je da živimo u vremenu u kojem digitalni mediji mijenjaju način na koji ljudi čitaju, misle i komuniciraju. Čitamo brže, površnije i fragmentiranije. To nije samo hrvatski problem, nego civilizacijski izazov. No upravo zato škola ne smije odustati od svoje zadaće. Uloga nastave hrvatskoga jezika nije samo prenositi informacije o jeziku i književnosti, nego oblikovati čovjeka koji zna slušati, govoriti, čitati i pisati. To su temeljne životne kompetencije, ali i preduvjet slobodnoga mišljenja. Tko ne zna pažljivo čitati, lako postaje plijen površnih poruka i manipulacija. U nastavi sam uvijek nastojala povezivati književnost sa životom. Učenici ne mogu zavoljeti djelo ako ga doživljavaju kao popis podataka koje moraju zapamtiti. Pokušavala sam ih dovesti do pitanja koja su postavljali veliki pisci: što je ljubav, što je sloboda, što je odgovornost, što znači žrtvovati se za drugoga, kako razlikovati dobro od zla. Veliku sam pozornost posvećivala pisanju. Pisanje nije samo provjera znanja, nego proces oblikovanja misli. Uvijek sam govorila učenicima da se dobra rečenica ne događa slučajno. Ona nastaje promišljanjem, čitanjem i stalnim ispravljanjem vlastitoga teksta. Pisanje razvija strpljenje, preciznost i odgovornost prema izgovorenoj riječi. Ali isto tako moram reći da je pisanje velika muka učenicima. U zadnjih desetak godina uz muku kako započeti sastavak priključila se i tehnička teškoća: učenici naime ne znaju pisati. Rukopisi su neprepoznatljivi, grafomotorika slaba ili nikakva. To je moje iskustvo kad u gimnaziju dođu petnaestogodišnjaci. Nažalost u osnovnoj školi često im se dopušta pisanje velikim tiskanim slovima i sve im se kopira, oni samo dopisuju i zaokružuju. To nije dobro.
Rezultati jednoga ispita nikada sami po sebi ne govore dovoljno o razini pismenosti. Treba analizirati strukturu ispita, kriterije vrjednovanja, prag prolaznosti i vrstu zadataka.
Hrvatski jezik jedini je ispit državne mature na kojem učenik ima tri zaprjeke koje treba preskočiti kako bi položio ispit. Prva je da moraju imati jedan bod u kategoriji Središnja tvrdnja na školskom eseju. Ako nemaju taj bod, automatski imaju nula bodova u svim kategorijama, pa čak i u kategoriji Gramatička i pravopisna točnost, i zapravo padaju maturu. Sljedeća je zaprjeka: kad već dobiju taj jedan bod, moraju imati najmanje četiri boda na školskom eseju/sastavku, to je 26,67 posto. Ako i to dobiju, moraju još imati najmanje 31,25 posto na cjelinama Sažetak i Čitanje, književnost i hrvatski jezik. Dakle moraju ispuniti tri uvjeta za prolaz na ispitu. Drugim riječima, ako npr. dobiju nula bodova na eseju jer nisu imali dobro oblikovanu središnju tvrdnju, a sažetak i test im je za odličan, padaju ispit. Meni se to čini nepoštenim prema predmetu Hrvatski jezik i prema pristupnicima. Pismenost je mnogo više od sposobnosti zaokruživanja točnoga odgovora. Ona podrazumijeva razumijevanje pročitanoga, sposobnost argumentiranja, jasnoću izražavanja, bogatstvo rječnika i logično oblikovanje misli. Upravo su to područja na kojima još moramo sustavno raditi.
Sve ovisi o tome kako su osmišljeni i s kojom su namjerom nastali. Ako videolekcija zamjenjuje čitanje književnoga djela, promašuje svoju svrhu. Ali ako učeniku pomaže da razumije tekst, uoči njegove slojeve i stekne sigurnost u vlastito čitanje, postaje vrijedan saveznik nastavniku i učeniku. Upravo je zato Radiomatura željela biti oslonac učenicima u tom zahtjevnom razdoblju. Pokazala je i nešto što je meni bilo posebno zanimljivo – koliko je mladima danas blizak medij zvuka, odnosno podcasta. Navikli smo misliti da mladi žele isključivo kratke videosadržaje, no iskustvo Radiomature pokazalo je da su spremni sat vremena, pa i nekoliko sati pozorno slušati kada prepoznaju da je sadržaj kvalitetan, koristan i jasno strukturiran.
S tom se Krležinom mišlju u potpunosti slažem. Rečenica nije samo sredstvo izražavanja, nego i sredstvo mišljenja. Koliko su nam misli jasne, toliko su nam jasne i rečenice. Upravo zato esej nije samo provjera znanja iz književnosti, nego provjera sposobnosti razmišljanja. Maturant koji ne zna napisati smislen, povezan i argumentiran tekst teško će uspješno studirati bilo koji studij. Međutim istodobno smatram da način na koji je školski esej danas oblikovan nije bez nedostataka. Više sam puta javno upozoravala da sadašnji model nije dovoljno metodološki razrađen te da su kriteriji vrjednovanja pojednostavnjeni u odnosu na raniji analitički model.
Sigurna sam da imaju. Hrvatska književnost, ali i svjetska, nije nastala jučer niti počinje u dvadesetom stoljeću. Ona je duboko prožeta kršćanskom kulturom, biblijskom simbolikom i europskom duhovnom tradicijom. Ako iz književne povijesti izostavimo autore samo zato što otvoreno govore o vjeri ili kršćanskom svjetonazoru, osiromašujemo vlastitu kulturu. Književni kanon ne bi smio biti rezultat ideoloških preferencija, nego književne vrijednosti. Današnjemu čovjeku, možda više nego ikada, potrebna su djela koja govore o smislu života, patnji, oprostu, nadi i ljubavi. To nisu zastarjele teme. To su vječne ljudske teme. Ne mislim da nekoga treba vraćati u nastavu administrativnim odlukama ili zbog svjetonazorske ravnoteže. Ali smatram da bi stručna javnost trebala ponovno vrjednovati djela koja su desetljećima bila zanemarena.
Akademik Pavličić s pravom upozorava da učenik lakše ulazi u književnost preko tekstova koji su mu iskustveno bliži. To je važna metodička spoznaja. Međutim profesor Solar, s kojim sam i godinama surađivala na državnoj maturi, podsjeća na nešto jednako važno: postoje djela koja su oblikovala europsku civilizaciju i koja obrazovan čovjek jednostavno treba poznavati. Ne bih se odrekla klasika. Problem nije u tome što su klasici zastarjeli, nego u tome kako ih predstavljamo učenicima. Ako se Ilijada, Odiseja, Božanstvena komedija, Judita, Hamlet, Dubravka, Zločin i kazna, Posljednji Stipančići, Prijan Lovro svedu na nabrajanje stilskih obilježja i činjenica iz književne povijesti, učenicima će doista biti daleki. Ali kada s njima razgovarate o Raskoljnikovljevoj savjesti, o odgovornosti prema osobi ili domovini, o obitelji, o ljubavi, odjednom shvate da su to pitanja koja postavlja i njihov vlastiti život. Klasici opstaju upravo zato što govore o čovjeku. Ljudska narav nije se promijenila. Zato kriterij za izbor lektire ne bi smio biti isključivo trenutačna popularnost ni isključivo povijesna važnost. Trebao bi biti spoj književne vrijednosti, odgojne snage i metodičke primjerenosti učenikovoj dobi. Učitelj pritom ima ključnu ulogu. I nikako ne smijemo pokleknuti pred odrednicom: teško je učenicima čitati ili shvatiti.
Svaki odgojno-obrazovni dokument, osim onoga što izrijekom kaže, prenosi i određenu sliku čovjeka. To je ono što u pedagogiji nazivamo implicitnim ili skrivenim kurikulom. On nije zapisan u nastavnim ishodima, ali prisutan je u izboru tema, načinu na koji se o njima govori, riječima koje se upotrebljavaju i vrijednostima koje se naglašavaju ili prešućuju. U analizi riječkoga kurikula upozorila sam upravo na tu činjenicu. Govorilo se o tijelu, spolnosti, reproduktivnom zdravlju, pravima i identitetima, ali izostala je riječ ljubav. A čovjek nije samo biološko biće. Njegova se osobnost ne može svesti na fiziologiju, psihologiju ili društvene uloge. Ljubav je temelj međuljudskih odnosa, temelj obitelji i temelj odgoja. Ako o tim temama govorimo bez ljubavi, bez odgovornosti, bez darivanja sebe drugomu, učenicima nudimo nepotpunu sliku čovjeka. Ne mislim da škola treba propovijedati. Ali škola ne može biti vrijednosno neutralna jer takva neutralnost ne postoji. Isto vrijedi i za udžbenike hrvatskoga jezika. U njima se danas mnogo govori o toleranciji, različitosti, pravima pojedinca i kritičkom mišljenju, što smatram važnim vrijednostima. No čini mi se da su premalo zastupljene teme požrtvovnosti, služenja, odgovornosti, obitelji, vjernosti, zahvalnosti i duhovne dimenzije čovjeka. Upravo te vrijednosti stoljećima oblikuju hrvatsku kulturu i europsku civilizaciju.
Što je najteže, a što najljepše u nastavničkom pozivu?
Nakon što je 2018. provedena anketa među nastavnicima hrvatskoga jezika koje izborne lektire zadaju učenicima, među naslovima su se našla djela s pornografskim, morbidnim i patološkim sadržajem poput romana u kojem se eksplicitno opisuje silovanje dječaka, kao i devet samoubojstava, a pojavljuje se i roman u kojem trinaestogodišnja učenica siluje svoju nastavnicu. Jesu li takvi sadržaji u lektiri dobri i korisni za maloljetne učenike?
Treba biti vrlo, vrlo pozoran čitatelj onaj koji određuje izbor djela za lektiru. Ali ne samo pozoran, nego i dobronamjeran, moralno jasno određen. Ne mislim da književnost treba prikazivati samo lijepe i ugodne strane života. Velika književnost uvijek govori i o zlu, nasilju, grijehu, patnji i ljudskoj slabosti. Takvih primjera nalazimo i u Bibliji i u svjetskim klasicima. Međutim postoji velika razlika između književnoga djela koje prikazuje zlo kako bi ga razumjelo ili osudilo i djela koje zlo postavlja kao glavnu vrijednost. U izboru lektire uvijek moramo imati na umu dob učenika, njihovu emocionalnu zrelost i odgojnu odgovornost škole. Nastava književnosti nije samo estetsko, nego i odgojno područje. To ne znači da učenike treba štititi od svih teških tema, nego da ih treba uvoditi u njih postupno, promišljeno i uz stručno vodstvo nastavnika. Smatram da književna vrijednost mora ostati prvi kriterij izbora, ali nije jedini.
Audioknjige su vrijedna mogućnost i ne bih ih promatrala kao prijetnju. One mogu približiti književnost osobama koje imaju teškoće s čitanjem, slabovidnim osobama ili onima koji mnogo putuju. Zato koncept audioknjiga ima svoje mjesto i ulogu. Međutim slušanje nije isto što i čitanje. Čitanje traži aktivan odnos prema tekstu. Čitatelj se vraća na prethodnu rečenicu, zastaje, razmišlja, podcrtava, vodi unutarnji dijalog s autorom. Upravo u toj sporosti nastaje dubinsko razumijevanje. Bojim se da današnja kultura previše naglašava brzinu i trenutačnu dostupnost sadržaja. Sve želimo odmah. Knjiga nas uči upravo suprotnomu – strpljenju.
Mislim da smo posljednjih desetljeća, želeći zaštititi djecu od pretjerane strogosti, otišli u drugu krajnost. Dijete ima pravo na poštovanje, dostojanstvo i razumijevanje, ali jednako tako ima pravo na odgoj. A odgoj bez granica nije odgoj. Granice nisu suprotnost ljubavi. Naprotiv, one su jedan od njezinih izraza. Roditelj ili učitelj koji postavlja razumne granice poručuje djetetu da mu je stalo do njegova dobra. Kada posljedice potpuno nestanu, djeca vrlo teško razvijaju osjećaj odgovornosti za vlastite postupke. Škola ne može preuzeti ulogu obitelji, ali ne može ni odustati od svoje odgojne zadaće. Sve češće govorimo o pravima djece, što je dobro i potrebno, ali mnogo rjeđe govorimo o njihovim odgovornostima. Dijete koje nikada ne doživi posljedice svojih postupaka teško će razviti samodisciplinu. A upravo je samodisciplina temelj svake slobode. Sloboda nije mogućnost da činim što god želim, nego sposobnost da izaberem ono što je dobro. Mislim da je danas potrebnije nego ikada obnoviti partnerstvo roditelja i škole. Dijete ne smije dobivati dvije potpuno različite poruke o tome što je dobro, što je odgovornost, što su radne navike i što znači poštovati drugoga čovjeka.
Bog ima najvažnije mjesto u mojem životu. Tako bi bilo i da radim koji drugi posao. Njemu pripadaju hvale za sve što sam postigla. Uvijek kažemo: Bogu hvala! Često je to samo automatski, ali i tada je to istina. Vjera oblikuje način na koji gledam čovjeka, a upravo je čovjek središte i jezika, i književnosti, i odgoja. U Evanđelju čitamo: »U početku bijaše Riječ.« Ta me rečenica uvijek nanovo vraća svijesti o dostojanstvu jezika.
Riječ nije samo sredstvo sporazumijevanja. Riječ može liječiti ili ranjavati, graditi ili rušiti, ohrabriti ili obeshrabriti. Zato sam učenike nastojala učiti odgovornosti prema izgovorenoj i napisanoj riječi. Velika književna djela pomažu nam razumjeti čovjeka, ali bez duhovne dimenzije čovjek ostaje nedorečen. Najveći pisci postavljali su ista pitanja koja nalazimo i u Svetom pismu: pitanje slobode, savjesti, patnje, smisla, oprosta, ljubavi i nade. Zato vjerujem da između književnosti i vjere ne postoji suprotnost. One se međusobno obogaćuju. Na moju sreću, i Božju providnost, radim u katoličkoj školi gdje takav odnos prema duhovnosti dobiva i novu dimenziju jer cijeli profesorski zbor, učenici i roditelji – svi zajedno okrenuti smo prema Bogu – izvoru svake milosti.
Najveći uspjeh svojih učenika ne mjerim ocjenama ni brojem upisanih fakulteta. Jasno je da me raduje svaki njihov profesionalni uspjeh, ali mnogo me više raduje kada postanu dobri ljudi. Budući da radim u katoličkoj gimnaziji koja je do prije dvadeset godina bila gotovo isključivo sjemenišna gimnazija, ponosna sam kad vidim svoje učenike kao dobre svećenike. Među njima je i današnji zagrebački pomoćni biskup mons. Marko Kovač kojega sam imala čast poučavati u Nadbiskupskoj klasičnoj gimnaziji. Već je kao gimnazijalac bio izniman mladić. Isticao se ozbiljnošću, marljivošću, skromnošću i unutarnjom zrelošću. Bio je tih, ali uvijek fokusiran i zainteresiran, promišljen, pristojan i otvoren za razgovor i omiljen u razredu, koji je bio poprilično fakinski. Imao je onu rijetku sposobnost slušanja i dubokoga promišljanja koja je već tada upućivala na čovjeka velikoga karaktera. Zato me nije iznenadilo što je svoj život posvetio svećeničkomu pozivu ni što danas kao biskup predano služi Crkvi i ljudima. Takvi učenici ostaju učitelju trajna radost i potvrda da se vrijedilo truditi.
Najdraži su mi trenutci kada mi se nakon deset ili dvadeset godina jave bivši učenici. Jedan mi je tako iz Atene poslao fotografiju iz Arheološkoga muzeja uz poruku: »Profesorice, oprostite što kao srednjoškolac nisam razumio zašto ste nas vodili po grčkoj vrućini. Danas znam da ste nam pokazivali kolijevku europske kulture.« Tada čovjek pomisli: sjeme je niknulo. Učitelj često ne vidi plodove svojega rada odmah. Ponekad ih vidi tek desetljećima poslije. Posebno mi znači što je prijedlog za Nagradu »Ivan Filipović« za životno djelo došao od Instituta za hrvatski jezik, ustanove s kojom već dugi niz godina surađujem.
Ne mislim da treba odbacivati sve što je novo samo zato što je novo, ali jednako tako ne smijemo zatvarati oči pred problemima koji su se pokazali u provedbi. Pozitivnim smatram naglašavanje funkcionalne pismenosti, razvijanja komunikacijskih kompetencija i povezivanja nastavnih sadržaja sa životnim situacijama. To su vrijedni ishodi. Međutim mislim da je u nastavi književnosti izgubljen osjećaj kontinuiteta hrvatske i europske kulture. Kronologija nije puka kronologija radi kronologije. Ona učenicima omogućuje razumjeti kako se razvijaju ideje, kako nastaju umjetnički pravci, kako jedno razdoblje proizlazi iz drugoga. Bez toga učenik često raspolaže nizom nepovezanih informacija. Književnost nije zbirka izoliranih tekstova, nego veliki razgovor koji traje stoljećima. Marulića ne možemo razumjeti bez Biblije i srednjovjekovne tradicije, Gundulića bez baroka, Vjenceslava Novaka i »Posljednje Stipančiće« bez hrvatskoga narodnoga preporoda, Krležu bez europskih previranja s početka dvadesetoga stoljeća. Kada se izgubi taj povijesni slijed, učenici teže stvaraju cjelovitu sliku. Sličan problem vidim i u poučavanju jezika. Jezik je sustav i zato ga treba poučavati sustavno. Tradicionalno se jezični sadržaji razvijaju logičnim slijedom – od fonetike i fonologije preko morfologije i sintakse do tvorbe riječi, leksikologije i stilistike. Takav redoslijed nije slučajan jer se svaka nova razina oslanja na prethodnu. Današnja raspodjela sadržaja na više mjesta narušava tu unutarnju logiku.
