Baš onih dana između dva toplinska vala, idući na ranojutarnju misu zaogrnut u jaknicu na ugodno-neugodnih petnaest, dok sam veleumno razlagao ženici mi Jelici kako bi konačno netko, umjesto što pomiče jedan sat naprijed-natrag, trebao pomaknuti cijeli mjesec pa da lipanj postane srpanj, srpanj kolovoz, a kolovoz rujan; ususret nam ide mlada djevojka, izdaljega kao Miloska Venera, uske majice, uske tajice…
– Kako ju nije sram? Kao da je bez ičega! – komentira moja Jelica ni pet metara nakon mimoilaženja. – Na što to sliči!?
– Na mladu djevojku?… – počinjem naivno, pripaljujući vatricu. – Joj, Jelice, malo si prekritična, malo ljubomorna, ali podosta zaboravljiva! Pa daj se sjeti kako ste vi cure izgledale u ono doba »djece cvijeća«. U prosjeku sve ste bile u »minjaku« kakav ćeš danas vidjeti samo na estradnim »zvijezdama«, i to uglavnom »cajkama«. A »vruće hlačice«, zaboravila si to?! Navlačile ste ih sve, čak i one čije su »hlačice« bile veće od jastučnice… Dolje štikle, gore »minica«, bila vas je takvih puna školica! Zaboravila si ti kak’ ste vi izgledale. Nema toga danas ni blizu toliko, a ti postala tak’ stroga?
– Hmm, mrvu sam pretjerala… – osvježenih sjećanja reterira Jelica.
– Da i ne govorim o ljubljenju po cesti, po ćoškovima i parkićima… – nastavljam svoj gradski vremeplov. – Pa kad si zadnji put vidjela dečka i curu da se poljube na javnom mjestu, ma… da se nevino zagrle, drže za ruke? Ne pamtim kad sam to vidio.
– Imaš pravo… – neočekivano mi odobri pa naglo skrene temu. – Jedino što je još veća rijetkost, to je čovjek s novinama u tramvaju, ha, ha! Nekoć je to bila redovita pojava, a danas i mi bakice ne dižemo nos iz mobitela.
U ugodno pomirenu razgovoru iznenada nas prekinu mrmljanje unezvijerenoga susjeda Franje, koji se posred dvorišta razdrljene košulje sapliće o razne alate…
– A kud si ti krenuo tak fino »zrihtan«? – pitam, za opuštanje.
– Na »hitnu«! Za vodo-odvodne slučajeve! – viče Franc vitlajući »papagajkama« nad otvorenim šahtom. – Začepila mi se neka cijev, curi posvud… Bolje je danas da ti se krvna žila »poštopa« nego vodovodna cijev! Brže buš dobil stenta neg našel vodoinstalatera! Još sad, usred ljeta, kad svi valjda odštopavaju ona turistička stanja u uskim kaletama sa starim odvodima, a rekordnim milijunima… A i da ga nađeš, vodoinstalatera, taj će te odrati i prije neg’ najde kvar! Pa svi ti majstori, električari, moleri, ovi i oni… Samo za dolazak, da mu vidiš tetovažu i »zurku«, naplatit će ti oko »stotke«! Skuplji majstor monter neg’ cijela kuhinja! Klima 300 eura, a postavljanje 500… Pa gdi tog ima!? – pita i odmah zna odgovor. – Samo tam’ gdi bi svi šefovali, na mobitelu »delali« i ništ’ svojim rukama ne znali! A da trebam naći tko će mi dofurati pizzu il’ ćevape, cijeli bi se ešalon ovih biciklista potukao za mene… Ali majstor, pošteni vodoinstalater, to je danas najveća rijetkost!
– Eto, prešišao nas Franc – primih Jelicu za ručicu – našao je još veći gradski raritet od naših!
