Predsjednik stranke umirovljenika Blok umirovljenici zajedno (BUZ) pokušava svoju stranku, a i sebe osobno, prikazivati kao stručnjaka za mirovinske probleme, odnosno nudi se kao branitelj interesa umirovljenika. Iako u tome često uspijeva, to mu ne daje pravo na neznanje, koje prelazi granice stručnosti. Primjer za to njegova je ideja da se iz obračuna za izračun visina mirovina izbaci deset godina u kojima je osiguranik primao najniže plaće. Navodno bi izbacivanjem 10 godina s najnižim plaćama mirovine porasle u prosjeku za 200 eura, što bi bilo prosječno povećanje za 31 posto.
Nije objašnjeno kako se došlo do takva prosjeka, ali je sigurno da bi takvim izračunima najviše porasle najviše mirovine pa bi mirovinske nepravde postale još veće.
Kako uvijek postoji opasnost iskrivljavanja činjenica radi namjere pogrješnoga tumačenja, treba podsjetiti što je mirovinsko osiguranje u odnosu na ostale oblike socijalnih politika, posebice skrbi, kojima se osigurava minimalni životni standard.
Uobičajena je parola programa svake političke stranke, a napose stranaka umirovljenika, predlaganje dobrih želja bez stručnoga objašnjenja. U pravilu se jasno ne ističe potreba razlikovanja socijalne skrbi od mirovinskoga osiguranja, iako su to dva različita područja socijalne politike.
Zato se u Hrvatskoj socijalne nepravde pokušavaju ispravljati povlasticama za pojedine skupine ili se predlažu promjene propisa koji u provedbi izazivaju nove nepravde ili su neprovedivi.
Zbog nepoznavanja osnovne razlike u socijalnoj politici između mirovinskoga osiguranja i socijalne skrbi nastaju kaotična stanja nesnošljivosti između pojedinih socijalnih skupina, npr. između starih i novih umirovljenika, između branitelja i ostalih umirovljenika, čak između samih branitelja. Takvo stanje iskorištavaju političke stranke u demagoške svrhe ili se međusobno nadmudruju.
Osnovna razlika između mirovina treba biti rezultat odnosa godina mirovinskoga staža i ukupne visine uplaćivanih doprinosa tijekom radnoga vijeka, u odnosu na ostale oblike socijalnih politika, posebice socijalne skrbi, u kojima se prava ostvaruju ovisno o imovinskom stanju ili posebnim kriterijima zdravlja.
Dakle za mirovinsko osiguranje obvezno se plaćaju doprinosi (neka vrsta premije), za razliku od prava iz socijalne skrbi ili doplataka za djecu za koje ne postoji obveza plaćanja doprinosa.
Socijalna politika prema najugroženijima provodi se posebno i posebno se financira samo iz državnoga ili lokalnoga proračuna, a mirovinsko se osiguranje financira posebnim doprinosima osiguranika i njihovih poslodavaca.
Prema tome mirovinsko osiguranje kao rezultat rada i plaćanja posebnih doprinosa tijekom radnoga vijeka pojedinca ne treba imati u sebi elemente socijalne skrbi ni posebnih povlastica. Nažalost u Hrvatskoj postoji oko 15 različitih skupina korisnika mirovinskih prava (oko 200 000 korisnika s tendencijom rasta broja korisnika), kojima se mirovinska prava (npr. visina) priznaju prema posebnim propisima i u povoljnijim svotama, dakle mimo visine uplaćenih doprinosa i broja godina staža.
Uobičajena je pojava da se u svakom predizbornom razdoblju ili mogućim izvanrednim izborima pojedinim socijalnim skupinama, posebice umirovljeničkim, obećava da će novi mirovinski propisi biti usmjereni na stručnu pripremu i prilagođavanje sustavima u europskoj okolini. Međutim u praksi su se donosile, pa i sada se predlažu, odredbe od kojih su mnoge udaljavanje od dostignute razine mirovinskih prava u državama zapadne Europe. Takav je slučaj i s prijedlogom političke stranke Blok umirovljenici zajedno.
Naknadna krpanja promašene mirovinske reforme, koja nikada nije dosljedno provedena, ne će smanjiti mirovinske nepravde. Sve se svodi na izbjegavanje odgovornosti. To se odnosi i na brojne ideje poput ove, ali i na sve druge programe, projekte i reforme koje su se obećavale, neke donosile, a neke se ponovno sada predlažu. Najveći promašaj prvoga reformskoga Zakona o mirovinskom osiguranju koji se primjenjuje od 1. siječnja 1999. bio je uvođenje prava na najnižu mirovinu jer se njome zamagljivalo stvarno zakidanje većine korisnika mirovina, a lažno prikazivala tobožnja skrb za umirovljenike, dok su političari samo za sebe izglasali posebna prava zastupničkim mirovinama.
Zato se sadašnje stanje niskih mirovina većine korisnika može i treba popravljati samo preko socijalne skrbi. Ta skrb treba biti na razini države i državnoga proračuna. Na taj bi se način otklonila opasnost demagoških dodvoravanja bogatijih sredina, županija, gradova i općina, koje bi se hvalile svojim socijalnim politikama te time pridonosilo daljnjemu pražnjenju stanovnika pasivnijih krajeva Hrvatske. Dakle solidarnost treba provoditi na razini države, a ne preko lokalnih čelnika.
