Ljetne oluje nastaju naglo i traju kratko. Vrlo su intenzivne jer ih često prate grmljavina, obilni pljuskovi i snažni udari vjetra. Nakon njihova prolaska temperatura zraka pada, stoga donose osjetno osvježenje; pročišćuju zrak kao što i one, životne oluje, pročišćuju odnose. Od svih ljetnih oluja koje su se već dogodile, kao i od svih onih koje se još imaju dogoditi, samo će jednoj trag ostati trajno zapisan u hrvatskoj povijesti – onoj koja je započela 4. kolovoza 1995. i čija se jakost nije manifestirala na nebu, nego na tlu, na bojištu, na okupiranoj zemlji kojoj je trebalo vratiti slobodu.
Pristiglo 145 priča
Danas, kada se nastoji zamagliti razlika i izjednačiti uloge onih koji su posezali za tuđim i onih koji su branili svoje, nužno je komunicirati o devedesetima, pogotovo s onima koji devedesete nisu doživjeli. Ta ih nužnost ne će učiniti zatočenicima ni taocima prošlosti, nego čuvarima sjećanja koja će im pomoći razumjeti sadašnjost i izgraditi odgovorniji odnos prema budućnosti jer povijest jest učiteljica, a ponavlja se tek kada svojim učenicima ostaje nepoznata.
Hvalevrijedna je, stoga, inicijativa Ministarstva hrvatskih branitelja koje već osmu godinu zaredom raspisuje natječaj za najbolju kratku priču o Domovinskom ratu namijenjen učenicima srednjih škola u Republici Hrvatskoj, a četvrtu godinu i učenicima srednjih škola u Bosni i Hercegovini. Na mrežnoj stranici Ministarstva 9. srpnja 2026. objavljeni su rezultati natječaja na koji je pristiglo ukupno 145 priča. Od toga je 108 priča pristiglo iz 21 hrvatskoga grada: Beloga Manastira, Biograda na Moru, Bjelovara, Buja, Daruvara, Đakova, Drniša, Đurđevca, Karlovca, Knina, Novske, Osijeka, Požege, Rijeke, Siska, Slunja, Splita, Vinkovaca, Virovitice, Zadra i Zagreba, a 37 priča poslano je iz 10 gradova i općina u Bosni i Hercegovini: Čitluka, Gruda, Mostara, Nove Bile, Posušja, Širokoga Brijega, Tomislavgrada, Travnika, Uskoplja i Žepča. Nagrađeno je sedam priča učenika iz Republike Hrvatske te tri priče učenika iz Bosne i Hercegovine. Sve su dostupne na mrežnim stranicama ministarstva.
Razumjeti očev put
U priči Petra Antolovića »Tamo gdje ni trava ne raste« mladić riječima: »Odrastao sam i želio bih znati« potiče oca na pripovijedanje. Otac, međutim, oklijeva, pita se nije li možda bolje ne otvarati stare rane. Impresivan broj radova pristiglih na natječaj pruža jasan odgovor njemu, ali i svima onima koji smatraju da je bolje šutjeti: mladi osjećaju potrebu suočiti se s prošlošću, razumjeti je i pretočiti u riječ. To svjedoči i pripovjedačica u priči »Doživljaji topnika od Brinja do Gračaca« Katarine Hlače koja također želi razumjeti očev ratni put: »Kad bih tatu pitala kako mu je bilo u ratu…« Stoga je važno dopustiti mladima da postavljaju pitanja o prošlosti jer upravo njihova potreba za razumijevanjem omogućuje da bolna iskustva ne ostanu prešućena.
Pobjeda pamćenjem
U osvrtu na natječaj ističe se da je raznolikost pristiglih priča geografska, ali ne i tematska te da one često proizlaze iz osobnih i obiteljskih sjećanja ili iz autentičnoga promišljanja povijesti tvoreći zajedno snažan, višeglasni spomenik koji ne slavi rat, nego čuva sjećanje na ljude koji su ga proživjeli – obične, nesavršene i hrabre. Sve pristigle priče, navodi se nadalje, oblikuju jedinstven korpus svjedočanstava o tome kako se Domovinski rat i rat u Bosni i Hercegovini mogu pripovijedati na bezbroj različitih načina. Premda ih njihovi autori nisu osobno doživjeli, riječju, maštom i suosjećanjem s onima koji jesu uspjeli su dohvatiti nešto što nadilazi generacije: spoznaju da se rat ne pobjeđuje samo oružjem, nego i pamćenjem, da se sloboda ne čuva samo granicama, nego i pričama te da je najveća pobjeda ona koja se događa u čovjeku koji, unatoč svemu, odluči nastaviti živjeti, zaključuje se u osvrtu.
Mladost i hrabrost
Pišući o ratu, strahu i razaranju, mladi ljudi današnjice istodobno progovaraju i o ljubavi, svjesni da ona postoji i usred najveće patnje te da je upravo ona ta koja patnji daje smisao. »Danas, desetljećima kasnije, dok sjedimo u našem toplom obiteljskom domu i gledamo vas, našu djecu, znam da je ta noć 1991. godine odredila cijeli naš put. Naša ljubav nije počela u miru, uz glazbu ili pod svjetlima kluba. Počela je tamo gdje je i kad je bilo najteže dokazujući što je prava ljubav. Ja sam onaj dječak koji je u mraku podruma pronašao iskru svoga života« (Lina Glavan, »Iskra u mraku Belafuže«). Oni pišu o smrti, žrtvi i gubitku svjesni da svjedoci i čuvari uspomena nisu samo ljudi, nego i rijeke koje pamte tragove vremena i događaja. »Ljudi će možda zaboraviti imena i brojke, bacat će kamenčiće u rijeku i zabavljati se, ali negdje ispod te površine ostat će sve naše priče. I svaki put kada pogledam Dunav, sjetit ću se da neke žrtve ne nestanu tako jednostavno, već ostaju u čovjeku i podsjećaju ga zašto vrijedi živjeti« (Gabrijela Obajdin, »Još će dugo Dunav teći«). Ti mladi autori promišljaju o hrabrosti, ali ne kao o odsutnosti straha, nego kao o spremnosti da se unatoč strahu zaštite drugi ljudi. »Toga dana shvatio je da biti velik ne znači biti jak radi sebe, nego radi onih koji su krhkiji. (…) Biti štit drugome nije nimalo lako, ali te zato čini herojem« (Barbara Balić, »Ratnik slonovskog srca«). Za njih umjetnost i glazba nisu vezane uz zgrade i predmete koji su podložni uništenju; nasuprot tomu, one su nositeljice ljepote i trajni podsjetnici na to »da postoji svijet izvan rata« (Ema Pijaca, »Muze koje šute«). Neke se priče, poput »Djevojčice u bijelim hulahopkama« Barbare Bošnjaković, pripovijedaju iz djetinje perspektive djevojčice koja, opterećena poderanim hulahopkama, ne shvaća da se oko nje događa tragedija koja ugrožava njezinu obitelj i cijeli dotadašnji način života: »Ometena svojim brigama, potpuno sam ignorirala zvuk radija koji je izvještavao o bombardiranju Posavine u kojoj su moji roditelji baš taj dan radili smjenu. Te hulahopke bile su moje djetinjstvo koje je upravo završilo.« Međutim i odrasli su ljudi, poput djece, ponekad opterećeni banalnostima, stoga tek u nevolji prepoznaju istinske životne vrijednosti. »Tada sam prvi put shvatio koliko je sloboda krhka. Dok je imaš, čini se običnom, uzimaš je zdravo za gotovo, žališ se na sitnice, a tek kad je skoro izgubiš, kad je osjetiš kako ti izmiče kroz prste kao pijesak, shvatiš koliko vrijedi. Shvatiš da je sloboda pravo na bol, na radost, na svakodnevne muke, na izbor. Pravo da budeš čovjek. (…) Sloboda je znati da, unatoč svemu što ti je rat pokušao oduzeti – godine, zdravlje, voljene ljude – čovjek u tebi još uvijek stoji uspravno« (Antonia Lilić, »Crta slobode«).
Život se ne gasi
Marta Križanac u tekstu »Put bez povratka – priča o Didi« bori se protiv misli da rat čovjeku može oduzeti ime, identitet i život, pretvarajući ga u samo još jedan broj u povijesti. Zanimljivo, posljednjom rečenicom autorica s jedne strane tvrdi da čovjek u ratu nije ništa drugo osim najobičnijega broja, a s druge strane njezine riječi postaju čuvarice imena i jasan znak otpora protiv potpunoga brisanja identiteta: »Tako sam ja, Ivo Križanac Dido, postao broj.« U konačnici mnoge su priče, kao ona Ante Reze »Sedam tisuća dana za minutu slobode« prožete vjerom u nadvladavanje konačnosti i nadom da čovjekovo postojanje nije ograničeno samo na ovozemaljski život: »Život se ne gasi, on se samo vraća svom izvoru.«
Književnost kao čuvarica
Priče o Domovinskom ratu i ratu u Bosni i Hercegovini iz pera srednjoškolaca potvrđuju da rat ne završava ni posljednjim ispaljenim metkom ni potpisivanjem mira; njegove posljedice zapisane su u ljudskim sjećanjima, obiteljskim pričama i kulturnom nasljeđu. Upravo zato razgovor o ratnim iskustvima i poticanje mladih na njihovo književno oblikovanje imaju neprocjenjivu vrijednost: omogućuju da se glasovi onih koji su prošli kroz teške trenutke ne izgube u vremenu, ali i da nove generacije razviju osjetljivost prema ljudskoj patnji i odgovornost prema miru koji danas žive. Književnost pritom postaje prostor susreta osobnoga i povijesnoga, mjesto na kojem pojedinačne sudbine dobivaju trajno značenje. Ona čuva ono što bi statistike mogle prekriti i osigurava da iskustva prošlosti ostanu prisutna kao opomena, ali i kao poticaj za izgradnju humanijega društva.
