Svečano misno slavlje i obred krunjenja slike Gospe od Kalvarije na Podravskom Jeruzalemu predvodio je u nedjelju 13. rujna poljski nadbiskup Henryk Mieczysław Jagodziński. Nadbiskup Jagodziński vrlo je povezan s hrvatskim narodom i Crkvom koja u njemu djeluje, što potvrđuje i činjenica da je za poljsku publiku, na poljskom, napisao dvije knjige o dvojici velikana, »Na predziđu kršćanstva. Blaženi kardinal Alojzije Stepinac i Hrvatska« te »Priča o Josipu Stadleru, prvom sarajevskom nadbiskupu«. Posljednje je djelo objavljeno i u hrvatskom prijevodu. Što samo slavlje, što povezanost s Hrvatskom, a što širina pogleda i perspektiva koja u pravilu resi diplomatske službenike Svete Stolice bili su povod Glasu Koncila da mons. Jagodzińskoga zamoli za razgovor, koji je vođen nakon slavlja na samom Podravskom Jeruzalemu, uz svirku i pjesmu tamburaša, na hrvatskom jeziku.
Proveo sam u Hrvatskoj tri godine, od 2005. do 2008., kao tajnik u nuncijaturi. Nakon toga sam premješten u Državno tajništvo Svete Stolice, dakle u Vatikan, gdje sam bio povjerenik (»desk officer«) za zemlje bivše Jugoslavije i Albaniju. U tih sam se sedam godina bavio i Hrvatskom, što mi je također dalo malo širi uvid u kontekst u kojem živi vaša domovina. Kasnije sam pak, od 2018. do 2020., bio savjetnik u nuncijaturi u BiH gdje su opet većina katolika po nacionalnosti Hrvati. Kao što vidite, veze s Hrvatskom, s jezikom i kulturom razvijale su se niz godina. Sada pak, kad sam došao u Južnu Afriku, dočekao me kao tajnik mons. Dario Paviša te smo na službi bili zajedno godinu dana.
Iz Južnoafričke Republike kao nuncijatura pokrivamo još i Namibiju, Bocvanu, Lesoto i Esvatini. U tih pet zemalja samo su u Lesotu katolici u većini, s udjelom od oko 55 posto. U drugim zemljama ima nas vrlo malo, u JAR-u samo 6 posto, u Bocvani 7 posto… Razlog tomu leži u povijesnoj činjenici da su Južnu Afriku osnovali kalvini, najprije iz Nizozemske, a potom i iz Francuske, koji nisu baš bili prijateljski nastrojeni prema Katoličkoj Crkvi. Katoličanstvo je bilo jednostavno zabranjeno. Tek kad su na ta područja došli Englezi, dopušteno je djelovanje katoličkim misionarima. Treba također istaknuti da broj katolika polako, ali sigurno raste.
Od ostatka kontinenta afrički se jug, a posebno Južna Afrika, razlikuje po tome što je riječ o vrlo sekulariziranoj sredini. S jedne je strane JAR najbogatija zemlja Afrike, no s druge strane snažno dolaze do izražaja sekularne bolesti, koje se posebno odražavaju na obitelj. Obitelj je nestabilna, ima puno rastava, puno izvanbračne djece. Ta djeca nemaju primjer normalnoga obiteljskoga života, možda već generacijski, pa i sami teško zasnivaju ili održavaju stabilne veze. Sve to rađa drugim problemima, kao što su ovisnosti o drogi, o alkoholu, što je pak također jedan od uzroka i inače visoke nezaposlenosti od oko 33 posto. Stoga je jedan od prioriteta Crkve, posebno u JAR-u, promicati kršćanski model braka i obitelji, a potom i šire socijale inicijative, posebno u siromašnim gradskim četvrtima u kojima su ljudi, stječe se dojam, pomalo zaboravljeni. Katolički svećenici, redovnice, pa i mnogi laici ulaze u te sredine i naviještaju ljudima evanđelje, ali također pokušavaju provoditi neke socijalne programe njima u korist.
Da, a to se u Crkvi vidi i po broju zvanja. Dok su ostale zemlje supsaharske Afrike često rasadišta duhovnih zvanja, u ovim su zemljama ona malobrojna. Neki kažu da u Africi općenito ima puno zvanja zato što su ljudi siromašni te da mladi ljudi kroz svećeništvo i redovništvo traže društvenu promociju, bolji život. Jug Afrike demantira tu interpretaciju: dijelovi društva, uključujući katolike, vrlo su siromašni, ali to nije poticaj mladima da izaberu svećenički ili redovnički život. Problem je u sekularizmu, u pogledu na život. Tako u Južnoj Africi za 28 biskupija i jedan apostolski vikarijat (samostalna struktura koja prethodi uspostavi biskupije) ima samo jedno sjemenište za formaciju biskupijskih svećenika sa šezdesetak bogoslova.
Bogoslovije postoje još u Namibiji i u Lesotu, gdje je stanje nešto bolje nego u JAR-u, ali također nije zadovoljavajuće. Broj domaćih svećenika u svakom slučaju nije dovoljan za potrebe Crkve. Dolaze nam svećenici, posebno redovnički, iz drugih zemalja, ali ni to nije lako jer je vizni režim dosta strog.
Rekao bih da se to bitno promijenilo. Za vrijeme apartheida ekonomsko je stanje uistinu bilo vezano uz boju kože. Danas možete susresti prosjake bijelce. Također, u posljednje vrijeme jača pokret »March and March«, usmjeren protiv ilegalnih migranata koji dolaze iz drugih afričkih zemalja, dakle iste su boje kože kao i domaće stanovništvo. Svjedoci smo žalosnih prizora. Članovi te inicijative, dobrovoljci civili, i oni crnci, zaustavljaju ljude ispred primjerice bolnica i traže od njih dokumente. Ako ih nemaju, ne puštaju ih proći. Ne zagovaram neku rasnu solidarnost, no ipak bi se očekivalo više solidarnosti. Svaka država ima pravo određivati svoje migracijske propise, no ako ste nekoga pustili u zemlju i ako taj čovjek iz dana u dan radi u toj zemlji deset ili dvadeset godina, smatram da izbacivanje iz zemlje jednostavno nije u redu.
Da, jedna od zanimljivosti Južnoafričke Republike jest i to da je riječ o jedinoj afričkoj zemlji u kojoj postoji hrvatska misija, hrvatska crkva. Crkvu sv. Jeronima u Johannesburgu izgradili su hrvatski emigranti, posvetio ju je pokojni kardinal Kuharić 1993. godine. Hrvata je ondje sada manje nego prije, ali još uvijek ih ima. U jednom razdoblju, kad ondje nije bilo svećenika, mons. Paviša također je preuzeo na sebe pastoralnu skrb za tamošnje Hrvate. Sada je došao svećenik iz Krčke biskupije, vlč. Marin Dašek, tako da hrvatski vjernici opet imaju svojega svećenika.
Mogu govoriti o onome što vidim kad dođem u svoju domovinu Poljsku. Kad je riječ o drugim zemljama, moje poznavanje stanja trenutačno je ograničeno na informacije koje dobivam iz tiska i preko interneta. Što se tiče Poljske, čini mi se da živimo u nekom vremenu polarizacije. S jedne strane imamo sve snažniji laicistički, sekularistički liberalni pokret koji želi odbaciti sve što se tiče religije, posebno katoličke vjere. Ponekad se to čini na vrlo agresivan način. U nekim je sredinama registrirano uništavanje kipova, križeva. Govor glavnostrujaških medija protiv Crkve vrlo je agresivan. Na institucionalnoj je razini nastava vjeronauka smanjena s dva sata na jedan sat, i to u prvim ili zadnjim satima nastave. Time se želi sugerirati da je društvo sekularizirano i da roditelji ne žele slati djecu na vjeronauk. Kad je to jednom nametnuto, neki roditelji uistinu ne upisuju djecu na vjeronauk, najčešće ne zato što bi to bio neki svjesni i osvjedočeni odabir, nego po inerciji, da djeca imaju više slobodnoga vremena.
Da ljudi često reagiraju upravo tako, vodeći se željom da rasterete djecu, pokazala je novina koja je uvedena prošle godine. Naime, nadležno je ministarstvo uvelo u škole kao izborni predmet zdravstveni odgoj. Moram reći da je riječ o vrlo kontroverznom predmetu. Istini za volju, većina sadržaja u tom predmetu nije problematična. No problematične su točke koje se tiču obitelji, ljudske seksualnosti, pobačaja. Nije riječ o pitanjima koja bi se ticala samo katoličke vjere, nego općega zdravoga pogleda na svijet. Izborni se predmet prošle godine također održavao u prvom ili posljednjim satima nastave. Roditelji su ga masovno odbacili, tj. nisu upisivali djecu. Što je napravilo ministarstvo? Ove je godine predmet postao obvezan.
Bl. Stepinac je spomenut i u Papinoj poruci. Što to znači?
Je li riječ samo o jednom predmetu, svojevrsnom eksperimentu, ili je stvar puno dublja?
Ne, stvar je vrlo opasna, jer upućuje na tendenciju da država u djeci vidi svoje vlasništvo, a u roditeljima tek one koji ih trenutačno imaju kod sebe. Riječ je o temeljnom pitanju filozofije države, a i same demokracije: je li država tu za građanina ili građanin mora služiti državi, odnosno opciji koja je trenutačno na vlasti sa svojom ideologijom? Imam osjećaj da je isti obrazac na djelu i u drugim zemljama Europske unije, a da se stanovništvo zapravo ništa ne pita. I to ne samo kad je riječ o zakonima koji se tiču etičkih ili svjetonazorskih pitanja. Primjer je nedavni sporazum između EU-a i Mercosura, zajedničkoga tržišta zemalja Latinske Amerike. U nekim zemljama bilo je prosvjeda protiv sporazuma, uz prigovore da se uvoženjem hrane želi uništiti europska poljoprivreda. Čini mi se da su prosvjednici u pravu jer je riječ o svojevrsnom licemjerju. Kad govorimo o europskoj poljoprivredi, ona je ograničena vrlo strogim propisima o proizvodnji. No čini se da nema nikakve kontrole koja bi utvrdila jesu li uvozni proizvodi proizvedeni prema istim normama. To je kao da u ring pustite dvojicu boksača, a jednomu od njih svežete jednu ruku. Poštena bi konkurencija podrazumijevala iste uvjete proizvodnje.
Zemlje članice ušle su u EU zato što je njihovo stanovništvo smatralo da će suradnja, posebno na području ekonomije i kretanja stanovništva, svima donijeti nešto bolje. Sada pak imam dojam da se želi stvoriti neka superdržava, da se o sve više toga odlučuje u Bruxellesu. Postavlja se pitanje je li ova sadašnja Europska unija ista kao ona od prije dvadesetak godina; koliko se promijenila; i ako se mijenja, koliko se o tome konzultira stanovništvo zemalja članica. Puno se govori o ljudskim pravima, o demokraciji, no čini mi se da prije donošenja odluka nema stvarnih konzultacija. Čini mi se da to nije dokraja pošteno i transparentno te će prije ili kasnije dovesti do ozbiljnih napetosti.
Ovo je slavlje bilo moguće zahvaljujući jednostavnoj činjenici: svi smo katolici. Na slavlju su bili prisutni ne samo Hrvati i Poljaci. Među svećenicima bili su pripadnici više naroda, iz Španjolske, Meksika, Slovenije, svećenik Jan Maria Chun Yean Choong, koji je u ovom kraju vrlo poznat, rođen je u kineskoj obitelji u Maleziji. Zahvaljujući istoj vjeri, istoj liturgiji, pripadnosti istoj Crkvi, odanosti istoj Majci – što je ovdje posebno došlo do izražaja – svi se osjećamo kao pripadnici iste obitelji i na neki se način razumijemo čak i ako ne govorimo iste jezike. Kod ove je inicijative, ovoga svetišta, zanimljivo što je nije pokrenula neka službena crkvena institucija, nego je izrasla spontano, iz nadahnuća mons. Paviše. Dolazak na slavlje gradonačelnika Kalwarije Zebrzydowske iz Poljske i prisutnost ovdašnjih nositelja vlasti znak je također da žele čuti ljude. Ukratko, ovakvi događaji i susreti znak su nade da je usprkos svjetskim problemima moguće susresti se, ujediniti se oko nekih vrijednosti koje smatramo važnima i da to otvara prostore nade za ovaj svijet. Od male inicijative, od hodočašća jednoga svećenika u Kalwariju, započela je inicijativa koja već sada okuplja puno ljudi, a u budućnosti će, nadam se, i više. U svakom slučaju nastala je nova stvarnost. S jedne je strane ovo svetište slično onomu u Poljskoj, a opet je novo i drugačije. Nov je i originalan, primjerice, križni put čiji kipovi prikazuju ljude iz 25 nacija svijeta, sa svih pet kontinenata. Poruka koju je uputio papa Lav XIV. znači da je inicijativa prepoznata na razini opće Crkve i da je vrlo važna jer daje vjernicima nadu da Bog djeluje i u našim vremenima: ako mu vjerujemo i molimo mu se, pomoći će nam prebroditi naše probleme. Pa i to da su Hrvati prihvatili Gospu koja dolazi iz druge zemlje upućuje na njihovu otvorenost i pokazuje što danas znači biti katolik: volimo svoju baštinu, ali znamo prihvatiti ono dobro iz baštine drugih naroda.
Crkva je uvijek težila da s jedne strane bude opća, univerzalna, a s druge je strane tražila načine da uđe, da svoju poruku utjelovi u kulturu naroda u kojem djeluje. Čak i u razdoblju prije Drugoga vatikanskoga koncila, kad se liturgija više-manje posvuda slavila na latinskom, neki su narodi, pa čak i neke župe imale tradicije kojih drugdje nije bilo. Pokušaji brisanja identiteta, počevši od onoga temeljnoga, a to je obiteljski, nisu novi. Već je u Sovjetskom Savezu Aleksandra Kolontaj, teoretičarka marksističke i socijalističke inačice feminizma, zastupala i u praksi promicala tezu da je obitelj relikt buržoazije te se, želi li se graditi novo društvo, djeca ne mogu izuzeti iz kontrole države. Zastupala je projekt slobodne ljubavi, a djeca koja će se u takvim vezama roditi bit će smještena u državna sirotišta gdje će dobiti državni odgoj. Sada se to tako izričito ne zastupa, ali se dovodi u pitanje obitelj: promiče se ideja da rastava nije po sebi nešto loše, da za imati djecu nisu potrebni brak i obitelji, promiče se pobačaj, umjesto pojmova otac i majka nameće se formulacija »roditelj 1« i »roditelj 2«, ili samo »roditelj« jer je netko začet umjetnom oplodnjom po narudžbi… Sve su to oblici, pokušaji zatiranja temeljnoga identiteta, navodno s ciljem da bi se svi osjećali prihvaćeno i voljeno. No praksa i život pokazuju nešto drugo: djeca koja su rođena u stabilnu i donekle sređenu braku muškarca i žene ne će odbacivati druge ljude, nego upravo suprotno, razvit će osjećaj za potrebu skrbi o drugima. Postoji duga tradicija, barem u mojoj Poljskoj, da se stabilne obitelji, posebno ako su (bile) imućnije, brinu za obitelji u potrebi, za manje sretnu djecu, za izvanbračnu djecu…
Ako osoba nema zdrav nacionalni i kulturni identitet, u opasnosti je prihvatiti ekstremna stajališta. Primjer pronalazimo u Francuskoj, gdje islamskim fundamentalistima postaju djeca ili unuci useljenika iz Magreba.
Ti mladi ljudi nikada nisu osjetili svoju domovinu, izgubili su osjećaj što je islam u stvarnom životu, o njemu imaju neku nejasnu predodžbu, a s druge strane ni za Francusku ne mogu reći: »To je moja baština, tu su rođeni moji djedovi, oni su je izgrađivali, za nju se borili…« Dok su njihovi roditelji doživljavali dolazak u Francusku kao oslobođenje od siromaštva, ovi mladi, koji nisu upoznali stvarno siromaštvo, a opet se loše osjećaju jer nemaju svojega identiteta, počinju prihvaćati ili tražiti ekstremne ideje i pokrete. Mislim da ista opasnost vreba ako se želi stvoriti umjetna europska nacija. Nešto takvo ne postoji. Možete znati deset jezika ili više, no uvijek razmišljate na onom na kojem ste izgovorili svoje prve riječi i koji osjećate kao svoj. Ako nemate problema s pitanjem tko ste i u koga vjerujete, bit ćete sposobni prihvatiti druge ljude koji imaju drugi svjetonazor, drugu vjeru, drugu boju kože. Mislim da Katolička Crkva ima model zdrava odnosa između univerzalnoga i zasebnih identiteta, ne samo zato što se tim pitanjem bavi već dvije tisuće godina, nego i zato što je ono u naravi njezine vjere: jedan Bog i Otac različite djece; jedan Krist koji se naviješta i utjelovljuje u kulture svih naroda… A teza koja se nastoji progurati – da je svako domoljublje automatski nacionalizam, a svaki nacionalizam automatski fašizam ili nacizam – jednostavno ne drži vodu.
Na neki se način ponavlja povijest starozavjetnoga židovskoga naroda: kad mu je postalo previše dobro i kad se okrenuo od Gospodina, uslijedila bi nesreća. Ako se na neki način ne obratimo, ne će nas biti. Ako nema djece i mladih, sve je uzaludno.
Rekao bih da Crkva nikada nije bila u laganoj situaciji. Ne postoji savršeno vrijeme. I ako je neko razdoblje možda povoljnije od drugih, to ne znači da će uvijek tako biti. Za nas vjernike presudno je pouzdavati se u Božju providnost. To pak podrazumijeva svijest da ne ovisi sve o nama i da je Božja volja i Božja perspektiva drugačija od naše. Mi bismo željeli odmah vidjeti rezultate, ispunjenje svojih želja. No kao vjernici moramo se moliti da se ispuni Božja volja. A ona se ne poklapa uvijek s našim željama. Na nama je raditi, sijati. A rast plodova i žetva u Božjim su rukama.
Ne bavim se izravno pitanjem kanonizacije bl. Alojzija Stepinca, koje je pod nadležnošću Dikasterija za kauze svetih i blaženih. No mogu reći da mislim da činjenica da je papa Lav XIV. spomenuo bl. Alojzija Stepinca u svojoj poruci svjedoči da je kauza na dobru putu. Da se o tom pitanju ne želi razgovarati, da se želi gurnuti pod tepih, Papa ga u svojoj poruci ne bi spomenuo. Valja imati na umu da je poruku potpisao Papa osobno, a to znači da mu je osoba kardinala Stepinca važna te da razumije da je ona važna hrvatskomu narodu.
