U našoj župi dijeljenje pričesti često dugo traje i odnedavno je novi župnik zamolio jednoga laika da mu u tome pomogne s obzirom na to da u župi nema drugoga svećenika ili časne sestre. Kakva je zapravo uloga izvanrednih djelitelja pričesti, trebaju li oni kao i ostali vjernici sudjelovati na misi da bi dijelili pričest i zašto oni nose odjeću poput svećenika?
Čitatelj M. V.
Kada govori o nižim ili »nezaređenim službama« – uz episkopat, prezbiterat i đakonat koje nazivamo zaređenim službama jer se primaju »svetim redom« – Direktorij za pastoral sakramenata u župnoj zajednici Hrvatske biskupske konferencije nabraja i objašnjava službe čitača (lektorat) i službu akolita (akolitat) te u broju 205 govori o službi o kojoj Vi pitate, to jest o izvanrednom djelitelju svete pričesti pa piše: »Ta je služba izvanredna, ne trajna, nju podjeljuje biskup osobama sposobnim i formiranim da je obavljaju. Izvanredni služitelj svete pričesti može biti i muškarac i žena i on može pričestiti sama sebe, može dijeliti pričest vjernicima, nositi je bolesnima i starcima, isto tako nositi je kao popudbinu umirućima. To je velika milost jer omogućava da vjernici koji se žele pričestiti ne ostanu bez euharistije, a iz raznih razloga ne mogu doći u crkvu zbog bolesti ili starosti, ili možda nema svećenika.«
O toj službi Opća uredba Rimskoga misala (OURM) u broju 100 ističe: »Ako nedostaje postavljeni akolit, za služenje se pri oltaru i kao pomoć svećeniku i đakonu mogu odrediti poslužitelji laici, koji nose križ, svijeće, kadionicu, kruh, vino i vodu, a mogu biti također opunomoćeni za dijeljenje svete pričesti kao izvanredni služitelji«, što je u skladu i s uputom »Immensae caritatis« Svetoga zbora za disciplinu sakramenata. A broj 162 OURM-a objašnjava: »U dijeljenju pričesti svećeniku mogu pomagati i drugi nazočni prezbiteri. Ako njih nema, a broj pričesnika bude velik, svećenik može u pomoć pozvati izvanredne služitelje, tj. postavljenoga akolita ili druge vjernike koji su za to ovlašteni. U slučaju potrebe, svećenik tu službu može jednokratno povjeriti i drugim prikladnim vjernicima. Ti služitelji ne pristupaju oltaru dok se svećenik ne pričesti, a posudu s prilikama presvete euharistije za pričest vjernika primaju uvijek iz ruku svećenika slavitelja.«
Dakle, o izvanrednim djeliteljima pričesti ne odlučuje sam župnik u župi, nego tu službu podjeljuje biskup – mjesni ordinarij – na njegovu zamolbu i na određeno razdoblje. Jednako tako treba reći da se o izvanrednim djeliteljima pričesti brine i duhovno, pa se okupljaju na biskupijskoj ili nekoj drugoj razini na trajnoj formaciji jer su njihove ovlasti posebne. Oni naime mogu podjeljivati pričest u domovima za starije i bolesne, mogu pričest dijeliti bolesnima u obiteljima, kao i za vrijeme misnih slavlja, kao što smo već rekli, kada je broj vjernika velik pa bi se dijeljenje pričesti jako odužilo ili kada nema više svećenika ili đakona. Izvanredni djelitelji pričesti, u skladu s danim ovlastima, u nekim slučajevima – kada nema svećenika ili đakona – mogu predvoditi nedjeljno slavlje službe ili liturgije riječi i pričestiti vjernike, a dopušteno im je i izlagati Presveto na javno čašćenje vjernicima za vrijeme klanjanja, nakon čega ga vraćaju u tabernakul.
Naputak »Immensae caritatis« veli da su »vršitelji službe izvanrednog djelitelja pričesti pojedinačno izabrani vjernici laici, prikladno pripremljeni, a odlikuju se uzornim kršćanskim življenjem, vjerničkom praksom i ponašanjem«. Pri odabiru tih službenika treba se pobrinuti da bude »zrela, krštena i potvrđena osoba, muškarac ili žena… da gaji pobožnost prema Presvetoj euharistiji i da svjedoči Krista pred drugim vjernicima«. »Neka nitko ne bude određen za tu službu ako svojim ponašanjem izaziva čuđenje kod drugih vjernika.«
Što se liturgijske odjeće izvanrednoga služitelja pričesti o kojoj pitate tiče, dr. Marko Babić u »Službi Božjoj« (2015.) pojašnjava da »izgled, kroj i eventualni simbolični ukrasi nisu propisani općim zakonodavstvom, nego je to prepušteno mjesnim i pokrajinskim ordinarijima koji bi to svakako trebali odrediti«. »Pritom treba posebno paziti da se, zbog sličnosti odjeće, ne pobrkaju sa službom svećenika ili đakona. Zbog toga ne dolazi u obzir oblik koji bi podsjećao na štolu. Alba je temeljna odjeća svih službenika, a za ovu bi službu preko nje trebalo obući posebnu odjeću koja bi pokrivala ramena, okruživala vrat te jednim dijelom pokrivala prsa, a drugim leđa. Trebala bi biti tako dizajnirana da se može upotrijebiti i bez albe. Zbog toga bi znak križa i(li) dizajnirana hostija bili prikladan i djelotvoran simbol osobito kod pričešćivanja bolesnika.« Naposljetku dr. Babić ističe: »Prije nego izvanredni djelitelj pričesti prvi put vrši svoju službu, svećenik ga treba predstaviti zajednici i obredno uvesti u službu. To se odnosi na one koji su izabrani, prošli određenu formaciju i dobili pisano imenovanje, ali i na one koje svećenik, u izvanrednim prigodama, odredi za pojedini slučaj.«
