Promišljati o odnosu između vjerskih i državnih poglavara nikada nije bilo jednostavno, pogotovo u državama gdje se vjera shvaća neodvojivom od svjetovne sfere. Tomu svjedoče i evanđelja i poslanice.
S vremena na vrijeme zna se u literaturi ipak naići na članak ili knjigu gdje se Isusa, a u skladu s tim i njegove sljedbenike, želi prikazati kao svojevrsnu političku skupinu. Jedan je autor primjerice ustvrdio da su Krista, budući da navodno nije uspio u svojem naumu svrgavanja društvenoga poretka u Palestini prvoga stoljeća, ostavili njegovi sljedbenici. Svi su ga, tvrdi taj pisac, redom ostavili i dopustili da umre na vrlo okrutan način. Ni danas ne manjka onih koji, pozivajući se na evanđelje, nastoje Krista prikazati buntovnikom koji nije poštovao državni poredak.
Čemu uopće rasprava ako je sve savršeno jasno?
Evanđeoski ulomak ove nedjelje propituje odnos svjetovne i religijske vlasti. Bibličari se većinom slažu da je riječ o pripovjedačkoj tipskoj sceni konflikta na način da Isus dolazi u »konflikt« s određenom grupom ljudi ne bi li im protumačio određenu vjersku ili društvenu normu. Pitanje mu postavljaju farizeji zajedno s herodovcima, kako kaže Matejev tekst. Samo pitanje tiče se davanja, odnosno nedavanja poreza caru.
Davanje poreza u doba Rimskoga Carstva nije bila stvar nečije volje ili tek sviđanja ili nesviđanja. Norma je to koju je poštovao svaki građanin. Tu normu zasigurno poznaje i Isus te na pitanje vrlo vješto odgovara. Stoga pitanje nije ni postavljeno jer netko ne bi znao treba li dati porez caru ili ne, nego iz razloga da se Krista iskuša. Krist na testu ne pada jer riječ je o čovjeku vrlo velike sposobnosti razlučivanja duhova i poznavatelju odnosa koji vladaju u carstvu. Jednako tako svoju osobu, a ni poslanje, nije nikada shvaćao kao kontrapoziciju carstvu. Njegovo kraljevstvo, kako veli u evanđelju, nije od ovoga svijeta. Jer da je tako, njegovi bi se sluge borile da ne bude predan.
Isus traži od sugovornika denar (kovani novčić), koji je s jedne strane uvijek imao sliku cara, da bi pokazao da je neupitno davanje poreza caru. Caru tako treba dati carevo, a Bogu Božje. Drugim riječima, cara treba poštovati, ali u isto vrijeme ne zanemariti ni samoga Boga. Čemu uopće rasprava ako je sve savršeno jasno?
Bibličari nastoje pripomoći i dati odgovor. Naime tipske scene konflikta u evanđeljima ne služe da prikažu ili da opravdaju sukobljavanje. Smisao im je sasvim drukčiji. Cilj je takvih scena prikazati autoritet koji Krist ima kao učitelj Božjega zakona i tumač društvenoga poretka. Jer društveni i vjerski život u kontekstu carstva nisu bili odvojeni. Svjedoče tomu brojne religijske, odnosno kultne prakse carstva. Vjera se nije mogla zamisliti odvojeno od sfere međuljudskih odnosa. Hramovi i žrtve koje su Rimljani prinosili bogovima pokazatelj su da se vjera nije tako lako odvajala od života ljudi. Potreba za vjerom bila je snažno izražena, i to na svakom koraku. Stoga je pogrješno govoriti da je postojalo distanciranje između carstva i svijeta religije. Uostalom crkvene su koncile u četvrtom, a potom i u petom stoljeću sazivali carevi pozivajući pape i biskupe.
Bog je u društvu prisutan, premda se katkada ne vidi
I prvo čitanje iz Knjige proroka Izaije o stranom perzijskom vladaru Kiru kao Božjem oruđu mira i spasenja za njegov izraelski narod koji živi opresiju i progonstvo u Babilonu – otkriva mistiku Božjega upravljanja svijetom. Perzijski kralj za proroka Izaiju prikaz je Božjega providnosnoga plana spasenja svojega naroda u trenutcima jedne od najvećih nacionalnih katastrofa – odlaska u babilonsko sužanjstvo 587. g. pr. Kr. To sužanjstvo biva okončano Kirovim ediktom 537. g. pr. Kr.
Brojni su spisi Staroga zavjeta pokušali pojasniti traumu sužanjstva. No trauma biva okončana na način da Bog na samo sebi znan način podiže stranoga vladara koji spašava Gospodnji narod. Kako to drukčije nazvati nego mistikom i Božjim providnosnim načinom djelovanja u povijesti. Da, Bog u povijest ulazi na posve ljudski način. Tako je učinio i sa svojim Sinom Isusom Kristom. Čovjeku se približio na ljudski i posve običan način. Nije ga pozvao na bunt i revoluciju te svrgavanje autoriteta. Jednako kako to ne čini ni sveti Pavao koji je sam bio punopravni građanin Rimskoga Carstva. U Poslanici Rimljanima vrlo jasno govori o važnosti poštovanja civilnih autoriteta i potrebi molitve za njih.
Sve do sada rečeno može zvučati pomalo utopijski te neprovedivo u praksi, a osobito u društvima gdje su ljudi izloženi nasilju upravo poradi civilnih vlasti. U takvim situacijama govor o poštovanju društvenih autoriteta ne čini se nimalo lak. No i tada, kao u Knjizi proroka Izaije, a uči tomu i sam Krist svojim dragovoljnim predanjem u muku i smrt, vjerovati je u Božju providnost koja upravlja svijetom. Bog je u društvu prisutan, premda se katkada ne vidi na izravan način. A najprisutniji je u srcima ljudi koji potiho mole, i to upravo iz razloga jer vjeruju da Bog svijet nikada nije napustio, nego ga na samo sebi znan način skladno i s velikom ljubavlju upravlja. Najzad, i sam car, kralj ili predsjednik ništa su drugo doli Božja stvorenja. Istina, katkada zbog osobne sklonosti grijehu skrenu s puta, no Bog pronađe način da ih ponovno vrati k sebi.
