Prvu državnu maturu učenici gimnazija i četverogodišnjih strukovnih škola polagali su školske godine 2009./2010. Ispit iz Hrvatskoga jezika tada se mogao pisati na dvjema razinama – višoj i osnovnoj – i na objema su učenike u ispitnoj knjižici dočekala dva esejska zadatka. Na višoj razini u prvom, ljetnom, roku učenici su mogli birati između interpretativnoga eseja na temelju ulomka iz romana Zločin i kazna Fjodora Mihajloviča Dostojevskoga i raspravljačkoga eseja na temelju ulomka iz teksta Igra, sport, utakmica… industrija: pospremanje izokrenutih vrijednosti Tončija Matulića. Na osnovnoj je razini interpretativni esej također bio vezan uz Zločin i kaznu, ali je ulomak polaznoga teksta bio drugačiji od onoga na višoj, a raspravljački se pisao na temelju ulomka iz eseja O romanima i knjigama Mire Gavrana. Odluka o pisanju interpretativnoga ili raspravljačkoga eseja donosila se na licu mjesta. Već sljedeće školske godine odustalo se od takva koncepta. Mogućnost izbora ipak je zadržana, ali učenici više nisu birali hoće li pisati esej na temelju književnoga ili neknjiževnoga teksta, nego su svoj izbor donosili na temelju dvaju književnih, lektirnih tekstova. Od školske godine 2011./2012. u ispitnoj se knjižici nalazio samo jedan esejski zadatak. Što se onda u posljednjih petnaestak godina dogodilo da je koncept pisanja eseja stigao otprilike tamo odakle je i krenuo?
Upitna objektivnost rezultata
Naime ravnatelj Nacionalnoga centra za vanjsko vrednovanje obrazovanja Vinko Filipović na konferenciji za novinare održanoj 30. rujna najavio je promjene u ispitu državne mature iz Hrvatskoga jezika koje će se početi primjenjivati od školske godine 2027./2028. Učenicima će se tada ponuditi izbor između pisanja interpretativnoga eseja, koji bi se, kao i dosad, pisao na temelju lektirnoga teksta, i eseja na zadanu temu (koji se u dijelu javnosti počeo pogrješno tumačiti kao esej koji se piše na slobodnu temu). Esej na zadanu temu sadržavat će tekst koji će učenicima poslužiti kao motivacija za pisanje te smjernice kojih će se morati pridržavati. Od učenika će se očekivati da argumentiraju vlastito stajalište o određenoj temi, a teme će biti povezane s područjima koja su im bliska i poznata. Ključna je razlika u tome što se tim esejom ne provjerava poznavanje kanonskih književnih djela propisanih kurikulom, kao ni poznavanje književnopovijesne i književnoteorijske terminologije. Ovoga puta odluka o tome koji će se esej pisati donosit će se prilikom prijave ispita državne mature, zaključno sa 15. veljače 2028. Također valja napomenuti da je jedna od temeljnih značajki vanjskoga vrjednovanja, pa tako i državne mature, objektivnost – ispit iz pojedinoga predmeta isti je za sve pristupnike. Takva, nova paradigma otvara pitanje u kojoj se mjeri taj princip mijenja uvođenjem mogućnosti izbora između dvaju različitih tipova eseja jer će od tada postojati i različiti kriteriji vrjednovanja: interpretativni esej obuhvaća pet sastavnica vrjednovanja, a esej na zadanu temu imat će ih četiri jer se njime provjerava i manji broj ishoda učenja, stoga će nositi i manji broj bodova. Prema riječima ravnatelja Centra, na takvu odluku nije utjecao broj učenika koji su na dosadašnjoj maturi predali prazan esej, nego promjene u školstvu i društvu koje su dovele do toga da se omogući učenicima koji svoju funkcionalnu pismenost mogu uspješnije pokazati pisanjem eseja na zadanu temu, da to onda i učine.
Potpora Apelu za knjigu na maturi
Ubrzo nakon održane spomenute konferencije za novinare 5. listopada profesorice Marina Katinić Pleić i Alma Majcenović pokrenule su peticiju pod nazivom Apel za knjigu na maturi u kojem ističu da književnost ne smije postati izborna stavka u eseju državne mature iz Hrvatskoga jezika te da u vrijeme superbrzih bljeskova s TikToka i instant-rješenja svih mogućih problema mladima, čiji je vokabular alarmantno uzak, za čitanje treba snažan vanjski poticaj, točnije obveza. Apel je u manje od 48 sati potpisalo gotovo 900 nastavnika hrvatskoga jezika, sveučilišnih profesora, akademika i djelatnika u kulturi, a poduprlo ga je i Društvo hrvatskih književnika tražeći od Nacionalnoga centra za vanjsko vrednovanje obrazovanja i mjerodavnoga ministarstva da esej o književnom djelu, s posebnim naglaskom na djela hrvatske književnosti, bude obvezan dio ispita državne mature iz Hrvatskoga jezika, pri čemu se tumačenje djela može i treba povezivati sa suvremenim iskustvom i svakodnevnim životom mladih jer vrijednost književnosti i jest u tome što ne govori samo o onome što se dogodilo, nego i o onome što se svakomu može dogoditi. U međuvremenu je i ministar znanosti, obrazovanja i mladih Radovan Fuchs istaknuo da će Ministarstvo saslušati, vidjeti argumente jedne i druge strane i onda donijeti odluku. Potporu apelu dviju profesorica u međuvremenu je dala i Matica hrvatska.
Što odabrati?
Činjenica je, a to se može provjeriti i na temelju izjava maturanata koje su se pojavljivale u medijima nakon objave rezultata mature, da ostvarivanje maksimalnoga broja bodova na eseju nije ujedno jamstvo da je učenik doista pročitao književno djelo na temelju kojega je esej pisao. Dakle lektira se danas ne čita čak ni kada je njezino poznavanje izravno povezano s uspjehom na državnoj maturi, a mogućnost da nepročitano djelo ugrozi rezultat na ispitu očito nije dovoljno snažna motivacija za čitanje. Stoga se nameće pitanje koliko se promjenom vrste eseja uopće može utjecati na čitateljske navike srednjoškolaca. Također je vjerojatnost, a nakon što se 15. veljače 2027. napiše prvi probni esej na zadanu temu, moći će se i konkretnije procijeniti, da je takvu vrstu teksta možda i zahtjevnije napisati nego interpretativni esej. Za interpretativni esej učenici unaprijed znaju koja djela trebaju pripremiti – njih ukupno šest, propisanih ispitnim katalogom – i, ako pripremi pristupe temeljito, imaju okvir unutar kojega mogu razvijati svoj odgovor. S druge strane, ako učenik nije uvježbao oblikovanje argumenta i strukturiranje teksta, a odabrao je pisanje eseja na zadanu temu, taj bi se vrlo lako mogao naći pred većim izazovom nego onaj koji se oslanja na prethodno pripremljeno znanje o lektirnom naslovu. Najzad, bez obzira na to koji od dvaju eseja učenik odabere, promjena vrste zadatka sama po sebi ne će promijeniti ni razinu njegove pismenosti, a ni sposobnost logičnoga povezivanja misli. Jednako tako ni slobodniji pristup temi ne znači da će ono što učenik napiše automatski biti sadržajno relevantno ili argumentacijski uvjerljivo.
Ipak jedna od mogućih prednosti eseja na zadanu temu mogla bi biti manji postotak neostvarenih zadataka. Naime kod interpretativnoga eseja zadatak se smatra neostvarenim ako učenik ne odgovori na polazno pitanje, što se u praksi događa nemali broj puta, čak i onda kada je, očito, upoznat sa sadržajem djela o kojem piše. Kod eseja na zadanu temu zadatak ne će biti ispunjen ako učenik ne postigne ni jedan bod u kategoriji ostvarenosti teme. Primjerice na konferenciji za novinare predstavljena je moguća tema eseja: Odjeća kao izraz osobnosti. Nije teško zamisliti da se velik dio onoga što učenik napiše o odjeći kao načinu izražavanja osobnosti može povezati s temom barem na najopćenitijoj mogućoj razini. To, jasno, ne znači da će takav esej automatski dobiti velik broj bodova jer ostaju i druge sastavnice vrjednovanja, ali je manja vjerojatnost da će učenik, čak i ako temu obradi površno, u potpunosti promašiti ono o čemu je trebao pisati. Postavlja se onda pitanje je li esej na zadanu temu zaista izlazak ususret onima koji su funkcionalno pismeni ili je podilaženje onima koji nisu – ni u funkcionalnom ni u bilo kojem drugom smislu.
Zaobilaženje nije opcija
Prilagoditi obrazovanje vremenu ne znači prilagoditi ga slabostima vremena, nego na njih odgovoriti, napisale su autorice peticije. Škola ne postoji samo zato da potvrdi ono što učenici već znaju i mogu, nego i da im omogući da otkriju ono s čime se bez nje možda nikada ne bi ni susreli. Ako čitanje lektire zahtijeva vrijeme, trud i ustrajnost, to nije razlog da se učini neobveznim, nego dodatan razlog da se u obrazovanju očuva. Želi li se mladima približiti književnost, ne može im se istodobno nuditi i mogućnost da je izbjegnu. Izbor dakle da, ali istodobno i ne ako podrazumijeva opredjeljenje između čitanja književnoga teksta i mogućnosti da se ono zaobiđe.
