Smrću najstarijega hrvatskoga natpastira, đakovačko-osječkoga nadbiskupa u miru Marina Srakića, koji je umro na Dušni dan, u ponedjeljak 2. studenoga, u 90. godini, postalo je jasno da čovjek svojim djelovanjem uvijek više ispisuje povijest drugih ljudi i krajeva, to jest Crkve i domovine u kojoj djeluje, nego svoju osobnu povijest. Jer mrtav čovjek – budući da mrtvački pokrov nema džepove – ništa ne može ponijeti. Iako će u danima i mjesecima koji slijede biti vremena za podrobnije vrjednovanje života i djela nadbiskupa Srakića, pogotovo u kontekstu zasluga u njegovoj Đakovačko-osječkoj nadbiskupiji i predsjednikovanja Hrvatskom biskupskom konferencijom, moguće je kronološki istaknuti barem nekoliko elemenata iz njegove životne ostavštine koji su neprijeporno utjecali na povijest čitave naše Crkve i domovine. Zasigurno već sada nadbiskupa Srakića možemo nazvati velikanom Crkve u hrvatskom narodu i hrvatske domovine.
Nadbiskup Srakić sa svojim je suradnicima utjecao na događanja koja su za čitav hrvatski narod, u domovini i dijaspori, iznjedrili fenomen koji nigdje drugdje ne postoji. Upravo su njegovom odlukom u suradnji s vukovarskim franjevcima započela hodočašća Đakovačko-osječke nadbiskupije u Vukovar, nakon provedene mirne reintegracije hrvatskoga Podunavlja. Ta se pastoralna inicijativa s godinama proširila tako da, dok 18. studenoga više od stotinu tisuća ljudi korača vukovarskim ulicama od vukovarske bolnice do Memorijalnoga groblja žrtava iz Domovinskoga rata gdje se slavi misno slavlje, stotine tisuća po Hrvatskoj i diljem svijeta molitvom i paljenjem svijeća komemoriraju vukovarsku žrtvu. Tako je jedna pastoralna inicijativa iza koje je stao mlađahni đakovački i srijemski biskup prerasla u svojevrstan blagdan za čitav hrvatski narod koji se povezao u boli i ponosu žrtve branitelja i hrvatskoga naroda. Neuništiva je to ostavština.
Manje je poznato čak i u crkvenim krugovima da je možda najvažnijemu nacionalnomu crkvenomu skupu vjernika laika u novom tisućljeću domaćin u Osijeku bio upravo tadašnji biskup Srakić. Riječ je o skupu održanu prije četvrt stoljeća, početkom listopada 2001. nazvanu »Mogućnosti organiziranoga djelovanja vjernika laika u Hrvatskoj«. Sudionici toga skupa pamte da se ondje morao dogoditi tako snažan proplamsaj za djelovanje vjernika laika, pogotovo ohrabrenje da napokon prodjeluju u politici, da su se kasnije mnoge sile – podzemne i nadzemne – uključile da pod svaku cijenu zaustave ondje najavljeni preporod hrvatskoga društva. To se nažalost i dogodilo. Zapravo mnogo od onoga o čemu se u Osijeku sanjalo, moguće je ostvariti tek u ovo vrijeme – i tu će se morati tražiti vizije mons. Srakića.
To što je dotadašnjega đakovačkoga i srijemskoga biskupa Srakića papa 2008. imenovao prvim đakovačko-osječkim nadbiskupom, ali i metropolitom, nije bila vijest važna samo za crkvenu javnost. Goleme su zasluge nadbiskupa Srakića da je novoosnovana Srijemska biskupija, iako teritorijem u drugoj državi – Srbiji, ostala unutar nove metropolije kojoj je sjedište u Đakovu i kojoj je na čelu biskup iz Hrvatske. To je za hrvatske vjernike s područja Srijema značilo zaštitu u očuvanju vjerskoga, kulturnoga i jezičnoga identiteta, pogotovo u doba kada ne umiru posezanja za Srijemom. I teško je u tom pothvatu naći ijednu osobu iz hrvatskoga političkoga, kulturnoga ili društvenoga miljea koja bi mons. Srakiću mogla konkurirati. On je životom potvrdio da je nemoguće voljeti Hrvatsku, a istodobno ne voljeti svim srcem i Srijem.
Nakon što je umirovljen 2013., nadbiskup Srakić nastavio je neumorno raditi, pogotovo na istraživanjima crkvene povijesti. No ostavio je tih godina još nešto neprocjenjivo: svjedočenje da lice Crkve može biti nasmijano, vedro i duhovito. Dokaz za to njegova je knjiga »Anegdote iz kleričkog života« iz 2022. U povodu te knjige dao je intervju za Glas Koncila. Tada je rekao: »Jer, što je završetak naše egzistencije? Koja će biti zadnja riječ Oca nebeskoga? Zar ne: ‘Uđi u radost gospodara svoga.’ Dakle, ne možemo mi pokazati radost imajući mrka lica. Ne možemo prenositi radost svoga nebeskoga Oca govoreći: ‘Joj, ovdje su teškoće, ne znamo kako ćemo preživjeti, kakva nas budućnost čeka.’ Narod koji utone u žalost nema budućnosti!« Tako se opraštaju hrvatski velikani.
