Nekoliko dana uoči odluke Vlade Republike Hrvatske o uvođenju novih mjera za suočavanje s posljedicama inflacije i gospodarske krize, čija je objava bila zakazana za četvrtak 14. rujna, hrvatska je javnost mogla svjedočiti svojevrsnomu političkomu i gospodarskomu igrokazu. Najprije je u Jutarnjem listu bombastično (ekskluzivno i, jasno, neslužbeno) najavljivano da preko Vladine uredbe počinje zamrzavanje cijena čak 1300 proizvoda prehrambenih namirnica kakve su bile posljednjega dana 2022. godine, što su prenijeli brojni mediji. Ubrzo se, praktički preko noći, u najavama popis stanjio za 940 proizvoda, a onda pao na mogućih 360 osnovnih proizvoda. Počeli su potom »pregovori« u Ministarstvu s predstavnicima deset velikih trgovačkih lanaca u Hrvatskoj tako što su pred uključenim televizijskim kamerama u zgradu ministarstva njihovi predstavnici dolazili jedan po jedan te na izlazu davali izjave novinarima u kojima zapravo ništa nije rečeno. Očito pomno razrađenim komunikacijskim planom u javnosti se stekao dojam da su predstavnici velikih trgovačkih lanaca došli na raport predstavnicima Vlade ili da su zajedno s njima uključeni u veliki pothvat milosrđa prema građanima koji grcaju pod rastom cijena živežnih namirnica.
Budući da je u takvim medijski posredovanim akcijama najmanje istine u onome što je vidljivo i prikazano, a najviše u onome što je očima većine javnosti skriveno, opravdano je tražiti odgovor na pitanje što je zapravo pokazao taj igrokaz.
Prvo je legitimiran poraz hrvatske gospodarske neovisnosti jer nije pokazano da su za stol u ministarstvo došli veliki proizvođači hrane, bilo domaći ili strani, a kamoli mali i srednji gospodarstvenici i poljoprivrednici koji u razvijenijim društvima nose dobar dio ekonomije. Primjerice, ovih dana u sličnom pothvatu francuskih vlasti ne samo da popis namirnica čije su cijene obuhvaćene najavom zamrzavanja iznosi čak pet tisuća, nego se najprije razgovaralo s proizvođačima hrane, među kojima su i oni koji svoje proizvode plasiraju na police trgovina u Hrvatskoj. Poraz je, naime, u tome da je hrvatska Vlada, odlučivši da će uoči donošenja mjera sjesti za stol ponajprije s trgovcima (većinom u stranom vlasništvu), zapravo pokazala da nema previše snage utjecati na velike proizvođače, to jest da je hrvatska uvozna politika uvelike prepuštena trgovcima. U sadašnje doba, kada je očito da se umjesto punjenja žitnica i smočnica za građane sprema krizna jesen (možda i u većim razmjerima nego što se to u javnosti misli), porazno je to da će prehrambena neovisnost uvelike ovisiti o dobroj volji trgovaca.
Drugo što upada u oči pojam je koji se posljednjih dana rabio: pregovori. Čak i u idealnim pregovaračkim okolnostima, kad bi sve strane bile najdobronamjernije, vrijedi načelo da svi moraju nešto dobiti. Zato zvuči nevjerojatno da bi trgovački lanci pristali na zamrzavanje cijena, odrekli se profita, a da pritom ne dobiju ništa zauzvrat. Upravo je to što su dobili zauzvrat vrlo vjerojatno stvarna cijena njihova pristanka na Vladine prijedloge. Ako je javnosti pomno skriveno što je to, riječ je o nečem vrlo velikom – što ponovno implicira ugrozu hrvatske gospodarske neovisnosti.
Stoga je pogrješno gledati na rast inflacije i prijeteću gospodarsku krizu, uključujući i bojazan od skoroga nastupanja recesije u Hrvatskoj, kao na nešto čemu su uzrok razdoblje COVID krize ili ratno stanje u Ukrajini. Bolna je istina da su u tim okolnostima na naplatu došla višegodišnja politička zanemarivanja hrvatske gospodarske sigurnosti, prepuštanje građana na nemilost stranih trgovačkih lanaca, što je pratio izostanak učinkovite demografske strategije.
Ako je točno da prijeti nova velika kriza, to je ujedno nova šansa da se napokon dogodi prekid besciljnoga lutanja, sada u izvanrednim okolnostima koje Hrvatsku dovode u posve nov geopolitički položaj na europskoj karti. Uvijek su dosad u hrvatskim odlukama ipak prevladavali tuđi interesi, a današnje, ipak nove okolnosti mogle bi biti takve da napokon prevladaju hrvatski. Zvuči naivno? Možda, ali jedino bi naivci nastavili raditi po starom.
