Višestruka volonterka u Crkvi i aktivna župljanka župe svetih Anđela u zagrebačkom Savskom gaju Josipa Galić cijeli je svoj život posvetila radu za dobro, osobito za nezbrinutu djecu u Hrvatskoj i Africi. Dani su joj prepuni raznih aktivnosti. Ističe da sve uspijeva jer se nije udala pa nema primarnu obitelj, zato se posvećuje drugima.
Rođena je 2. srpnja 1980. u Širokom Brijegu u Bosni i Hercegovini. Roditelji su joj mama Olga, rođena u Mostaru, djevojački Panđa, i tata Vinko, rođen i odrastao u Crnim Lokvama u Širokom Brijegu. »Ratni vihor donio je mnoge promjene za sve nas, i za nas djecu i za odrasle. Mama je trbuhom za kruhom prvo išla u Italiju pa u Njemačku, dok se tata brinuo za nas. Zbog godina u kojima se tada nalazio. Više nije bio podoban za neka nova radna mjesta. Nažalost nas je napustio na dan vjenčanja moje sestre, svoje najmlađe kćeri. U braku koji je trajao 31 godinu dobili su sina Krešimira, rođena 1977., oženjenoga diplomiranoga ekonomista, oca dvoje djece. Zatim sam im stigla ja kao srednje dijete, i na kraju kći Marija, optičarka, koja danas sa suprugom i dvoje djece živi u Zagrebu.«
»Moja su djeca u Africi, kao i ovdje na više mjesta u Zagrebu. Čujem i rečenicu: Bog će ti platiti. Uvijek odgovaram: Sve mi je dao«Uz kip se bolje vidi
»Onih ratnih godina početkom devedesetih brat je trebao krenuti u srednju školu. Sve je bilo nesigurno. Tada je tatin dobar prijatelj rekao neka mali dođe u Zagreb u školu jer je Zagreb siguran. Bilo je rodbine koja je živjela u Zagrebu, ali su roditelji odlučili da brat bude smješten u učeničkom domu. Brat je dolazio doma s pregršt priča o životu u domu i Zagrebu, pa za mene, a onda i za mlađu sestru, nije bilo dvojbe. Obje smo poželjele ići u Zagreb, školovati se i ostvarivati svoje životne ciljeve. Sestra i ja smo obje kao srednjoškolke boravile u domu kojemu sam danas ravnateljica. To vrijeme nije bilo lako. Vjerujem, međutim, da smo s onim odgojem, koji smo dobili u obiteljskom domu, i kroz sve ostale ljude, samo dobivali na stubama naših života.«
»U djetinjstvu se naš život dosta vrtio oko crkve. I to ne bilo kakve crkve. Širokobriješke, koja je ispisala krvavu, ali i svijetlu povijest u zapadnoj Hercegovini. Subote sam provodila više-manje u crkvi i oko crkve uz pjevanja, druženja, franjevačku mladež. Doma su nam dolazili franjevci s kojima se tata uvijek družio. U svojem zagrebačkom stanu držim maleni kip svetoga Ante, koji mi je darovao poznati franjevac Ante Marić, kao dar na krštenju. Kada ga pogledam, vidim korijene. Vidim kapelicu u blizini našega podstanarskoga stana u kojem smo živjeli. Vidim ljude koji hodočaste. Vidim sebe u igri oko te kapelice i pogled sv. Ante.«
Bog u učeničkom domu
»Srednja škola i život u učeničkom domu bio je izazovan. Pun promjena. U tim formativnim godinama doći iz druge sredine, promijeniti gotovo sve životne navike, i nije baš bilo lagano. Govore neki kako je život u televizijskim eksperimentima zanimljiv. Život je u učeničkom domu baš zanimljiv. Vježbanje strpljenja, karaktera, zajedništva, borbe, asertivnosti i zauzimanja za sebe bile su važne lekcije za mene. U tom sam vremenu više osjećala Božju prisutnost u svojem životu nego što sam molila ili prakticirala vjeru. Roditelji su nas djecu učili da je dobro činiti dobro. To su nam pokazivali primjerom. Tako sam već u srednjoj školi počela volontirati. I to uz franjevačku mladež na otoku Jakljanu u dubrovačkom akvatoriju kamo su dolazile žene s djecom koja su prošla najgore ratne strahote.«
Od odgojiteljice do ravnateljice
»Život na otoku bio je ispunjen smijehom, zajedništvom, molitvom i nekom dubokom emocijom. Koja je vezala sve nas. Uz vjeru da sve može izići na dobro. Suživot s franjevcima, časnim sestrama i volonterima iz cijeloga svijeta otvorio mi je vrata za sve ono što će kasnije doći u moj život. I to nakon završene srednje škole, usprkos nekim prognozama iz šire obitelji. Bila sam naime živahno dijete i nitko mi baš nije davao puno šanse da ću završiti srednju školu, a kamoli fakultet. Uvijek me zanimalo novinarstvo i žive priče. Međutim novinarstvo nisam uspjela upisati. Zato sam upisala studij hrvatske kulture i sociologiju. Diplomirala sam na Hrvatskim studijima 2006. U to sam vrijeme obijala pragove tražeći poslove. Tada je bila uredba o nezapošljavanju. Nekoliko godina radila sam s bratom, pa sam srela kolegicu iz doma koja mi je rekla da stalno traže neke zamjene. Tako sam od 2009. zaposlena u Učeničkom domu Marije Jambrišak u Opatičkoj na Gornjem gradu. Ondje sam odradila puno zamjena, dok 2012. nisam dobila stalno zaposlenje kao odgojiteljica. Posljednjih sam pet godina ravnateljica.«
Gubitak oca, dobitak vjere
»Taj je period bio buran i intenzivan. Donio je mnoge promjene. Na svadbi moje mlađe sestre iznenada nas je napustio naš tata. Svima nam je to bio šok. Usred velikoga slavlja i veselja odjednom je nastupila velika tuga. Ljutila sam se na Boga i tražila puno odgovora. Moja je vjera u tom trenutku počela rasti. Iz naših najvećih padova dogode se veliki usponi ako se pouzdamo u Boga.«
»Trebalo mi je nekoliko godina od te 2009. da se malo pronađem pa sam slušajući salezijanca don Danka Litrića u jednoj propovijedi poželjela otputovati u Afriku. I otišla sam. U sljedećim sam se godinama nastavila vraćati svake godine. Afrika je postala moj drugi dom. Paralelno sam počela uviđati da me Bog obilato nagradio talentima, koji se umnažaju kada ih dijelim. Shvatila sam da mi je dao dar pisanja i da mnogi, čitajući, počinju djelovati po mojem pisanju.«
»Moja su djeca u Africi«
»Paralelno s Afrikom u Hrvatskoj sam počela prijateljstvo, a kasnije i kumstvo, s dvama domovima za nezbrinutu djecu, sv. Josipa u Leskovcu i svete Terezije od Maloga Isusa na Vrhovcu. Prijateljstvo je to koje traje gotovo 16 godina. I obitelj koja se svake godine umnaža, pod imenom ‘Mrvica ljubavi’, i koja pokušava pomoći djeci koja borave u tim domovima. Godine 2013. trajno sam se smjestila u župi svetih Anđela u Savskom gaju. Tadašnji, a sada umirovljeni župnik Ivan Topolnjak u mnogočemu je zaslužan u mojem životu. Uključio me u župu tako da me pozvao da čitam, što i danas činim. U župi se priključujem aktivnostima prema potrebama. Danas sam vrlo ponosna na svoju župu jer ni jedna od akcija koje organiziram nije prošla bez sudjelovanja župljana. O čemu god se radilo. Rekla bih da je sadašnji župnik Martin Krizmanić nastavio put bivšega župnika. Tako me župljani uvijek ispraćaju s pregršt darova prema Africi, ili prema domovima, ili prema pučkoj kuhinji sv. Vinka Paulskoga u Zagrebu gdje posljednjih osam godina subotama kuham za zagrebačke beskućnike. Važan dio mojega života zauzima djelovanje u Humanitarnoj udruzi fra Mladena Hrkaća, koja pomaže onima koji žive na granici života i smrti, u kojoj sam od ove godine i tajnica.«
»Često dobivam pitanja kako sve to stignem. Vjerujem da je ključ u sljedećem. Kada se Bogu kaže da, on sve drugo posloži u životu. Nisam udana pa nemam svoju primarnu obitelj. Iako imam svoje nećake, Niku, Franu, Divu i Šimuna, koje jako volim. Moja su djeca u Africi, kao i ovdje na više mjesta u Zagrebu. Čujem i rečenicu: Bog će ti platiti. Uvijek odgovaram: Sve mi je dao. Poveo me prostranstvima ove zemlje, pokazao mi što sve imamo i kako možemo podijeliti s drugima.«
»Imamo budućnost«
