BRIGITA ROGAN, VJERNICA KOJA JE USPJELA DALMATINSKOM PJESMOM POMOĆI U GRADNJI ZAGORSKE CRKVE »Vjera mi je dala najboljega prijatelja – Isusa«

Snimila: T. Baran | Brigita Rogan: »Vjera mi je moj život. Grješnica sam, kao i svi mi ljudi. No vjera mi daje da se, i kada pogriješim, imam komu obratiti.«

Brigita Rogan pastoralna je suradnica u dvije zagorske župe, u Bedekovčini i Maču, u novoj filijalnoj crkvi sv. Ivana Pavla II. u Poznanovcu. U jednoj je rođena, odrasla u njoj i u njoj radi, a u drugu se udala i u njoj živi. Brigita je i aktivna članica molitvene zajednice »Dobri pastir«. Udovica je i majka dvoje djece, poslovna žena, koja s radošću svoje slobodne trenutke posvećuje društvenomu i vjerskomu napretku svoje životne sredine. Podrijetlom je iz ugledne obitelji, udala se u uglednu obitelj, a svojom energijom, pozitivnim pristupom i radosnim življenjem vjere ona osvaja sve oko sebe.

 Roditelji – divan bračni primjer

Brigita je rođena 19. travnja 1966. u Zagrebu. Mama joj je bila Vera, djevojački Kosir, domaćica iz Špičkovine blizu Zaboka. Umrla je sa 65 godina od karcinoma. Tata Tomo Ban rodom je iz Bedekovčine, kovinotokar je, radio je kao autoprijevoznik, iako su se Bani ranije bavili izradom bičeva. Obrt im je registriran još 1928. Otac Tomo danas živi u obiteljskoj kući sa sinom, a Brigita je tri kilometra dalje od njih. Bračni par Ban upoznao se na proslavi Nove godine na Bedekovčanskim jezerima. Vjenčali su se u crkvi sv. Barbare u Bedekovčini i skrasili se kod Tomine obitelji. Kasnije su u dvorištu izgradili vlastitu kuću. Dobili su četvero djece, Brigita je najstarija. Zatim je 1967. rođen Bruno. Po struci je strojarski tehničar, radi kao strojar u privatnom obiteljskom obrtu u tiskari »Ban« u Bedekovčini. Nije oženjen. Živi s tatom u kući u koju se bračni par uselio odmah po vjenčanju. Tomislava su dobili 1969. I on je strojarski tehničar, također radi u tiskari, radi grafičke pripreme, oženjen je i sa suprugom i dvoje djece živi u obiteljskoj kući koju su roditelji Ban izgradili po vjenčanju. Najmlađi Jerko, rođen 1971., svećenik je Dubrovačke biskupije, župnik je na Šipanu. Osim redovitoga studija teologije i filozofije, specijalizirao je etiku i dokumentarni film u inozemstvu. Predavač je na učilištu »Libertas« u Dubrovniku.

»Odrastali smo u skladnoj obitelji«, pripovijeda Barbara. »Mama je bila prekrasna, topla žena, mama u pravom smislu riječi. Bila je strpljiva i jako blage naravi, divila sam joj se. Brinula se za četvero male djece i četvero staraca. Imala je golem vrt, svinje, krave, kokoši, bili smo prava seoska obitelj, nije joj bilo lako. Ali uvijek je bila uspješna i uvijek je sve stigla. Naš otac imao je pognut stav jer mu se okoštavalo tijelo. Mama ga je voljela i odlučila se udati za njega, bez obzira na bolest. Bio je invalid cijeli život, ali je svejedno radio, brinuo se za djecu, u obiteljskom nam je dvorištu uz kuće napravio poslovne prostore, kupio nam je strojeve na kojima mi danas radimo i čitav se život borimo. Inače je naše obiteljsko gnijezdo smješteno na glavnoj cesti, kilometar od centra Bedekovčine. Tata je plemenita, empatična osoba, okružen s mnogo prijatelja. Roditelji su nas odgajali u druželjubivosti. Imamo divna sjećanja na obiteljska prijateljstva. Svi smo se jako dobro slagali. Roditelji su nam bili divan bračni primjer. Bez ljubavi u mnogočlanoj obitelji ne bi išlo. Nisu nam bili strogi, sve smo se dogovarali. U nas su ugrađivali veliko poštovanje prema starijim osobama. Živjelo se po 10 Božjih zapovijedi. Odgajali su nas u vjeri. Nedjeljna je misa oduvijek bila obvezna, navečer smo s bakom molili krunicu. Žicali smo da bismo izmolili samo jednu deseticu, nekad smo ju nagovorili, nekad nismo. Doma smo slavili blagdane. Crkva sv. Barbare bila nam je nekoliko kilometara dalje, izdvojena od mjesta. Pa smo pješačili do crkve, a to nas je veselilo. Na vjeronauk smo išli jedanput tjedno. Tijekom cjelokupnoga mojega odrastanja župnik nam je bio Josip Komorčec Pepek.«

Od novina do tiskare

»Osnovnu sam školu polazila u Bedekovčini. Bila sam odlična, prolazila sam s prosjekom pet nula. Dobivala sam značke, pohvalnice. Profesori su bili dobri, društvo poznato, iz mjesta. Uvijek sam bila vrlo aktivna, u školi sam išla na folklor, na harmoniku, bila sam u novinarskoj grupi pa smo i svoj list tiskali, maštala sam tada da ću biti novinarka. I srednju sam školu završila u Bedekovčini. Bila je to srednja građevinska škola. Nisam tada znala što bih, čime bih se bavila, a ta je škola bila kvalitetna. Tata mi je govorio da je važno da imam diplomu, a da će život pokazati što ću u životu raditi. Razred me počastio najvećim priznanjem. Dobila sam knjigu s posvetom na kojoj je pisalo: ‘Najbolji prijatelj u razredu’. To me oduševilo, počašćena sam bila. Nosila sam ja i štafetu mladosti, iz Kumrovca prema Zaboku. Eto, i za to su me izabrali. To mi danas nije neka referenca, ali tako je to u to vrijeme bilo. Dodatno sam se bavila borilačkim vještinama, išla sam na teak won do. Bila sam treća na prvenstvu bivše države. Dobro mi je išlo. Uz tri sina u kući, borila sam se ja, kći. Mojoj je mami to bilo pravo čudo. Maturirala sam 1985. i upisala Tehnološki fakultet u Varaždinu, oplemenjivanje tekstila. U to je vrijeme tekstilna industrija u Zagorju bila jaka pa je to imalo smisla. Stanovala sam u Varaždinu sa sedam cura u iznajmljenu stanu. Studirala sam pet godina, došla do apsolventure, papiri su još uvijek na faksu, nikada ih nisam povukla. Studij ipak nisam završila jer sam počela raditi u obiteljskoj tiskari i to me cijelu obuzelo.

U Varaždinu mi je bilo jako lijepo. Prekrasan je to gradić. Našla sam si tamo prijateljicu za cijeli život. Sve mi je ostalo u lijepoj uspomeni.«

Jedna vlasnica, a svi gazde

»Za vrijeme studija počela sam raditi u Matici hrvatskoj u Zagrebu. Kao terenska putnica prodavala sam knjige. Dobro mi je išlo. Proučila sam teren, pokupila lovorike, išla sam uglavnom po Zagorju. Počinjao je Domovinski rat pa je moje roditelje bilo strah mojega hoda po terenu. Zato smo osnovali tiskaru. Krenuli smo vrlo skromno. A onda je tata zatvorio kovinotokarsku radionicu i kupio nam strojeve za tiskaru. Danas imamo offset tisak, digitalni tisak, izradu žigova, opstali smo 25 godina. Ja sam vlasnica, a braća su djelatnici, ali tako je samo na papiru. Radimo obiteljski pa smo i gazde i radnici istodobno. Imamo posla, radimo, premda nam nije lako. Možemo preživjeti, pokriti se. Ja konkretno nabavljam posao, robu, radim dostavu, knjigovodstvo. Na poslu smo po cijele dane, ispunjeni, zadovoljni, borimo se skupa. Firma je u dvorištu naših dviju obiteljskih kuća.«

»Živim u zahvali Bogu što mi ga je dao«

»Udala sam se 1998., nakon 11 godina hodanja sa suprugom. On je bio Stjepan Rogan, rođen 1960. Iz Poznanovca je bio rodom. Radio je kao liječnik internist u Općoj bolnici Zabok. Umro je prije dvije i pol godine za vrijeme dijalize. Iznenada, premda se borio sa šećernom bolešću. U Stjepanovoj su obitelji svi po maminoj strani bili šećeraši. Pa je šećer naslijedio i on. Blagoslovljeni smo s dvoje djece. Gabrijelu smo dobili 1999. Ona je brucošica na matematici PMF-a u Zagrebu, stanuje u studentskom domu na Lašćini. Domom je jako zadovoljna, studijem malo manje. Vikendom dolazi doma. Po naravi je jako dobra osoba, kao anđeo Gabrijel, divna je, sretna sam s njom. Jako lijepo crta i piše. Svako malo stvori nešto novo. Baš je svestrana. Fabijan je rođen 2002. Učenik je 2. razreda gimnazije u Zlataru, putuje autobusom ili motorom, ima deset kilometara u jednom smjeru. Vrlo dobar je u školi, talentirani je matematičar, logičar, igra šah, tenis, nogomet. Dobrica je. Djeca su nam divna. Suprug i ja smo mnogo ulagali u djecu, bavili se njima. Najvažnije je djeci posvetiti vrijeme, dati im mogućnost, osposobiti ih za život. Suprugovu smrt proživjeli smo s Bogom. Bio je kao iz bajke. Jedan, jedinstven, neponovljiv. Na sprovod mu je došlo više od tri tisuće ljudi. U Maču gdje je pokopan to nije doživljeno. Bio je vrhunski liječnik, vrlo svestrana osoba. Volio je lov, obožavao puške, oružje, bio je ribič, nogometaš, volio je kartati belu, domovinski je bio orijentiran, bio je liječnik u Domovinskom ratu. Za naš bračni odnos mogu reći sve najljepše. Kao par smo se neizmjerno voljeli, imali smo neizmjerno povjerenje jedno prema drugomu, vodili smo divan, skladan brak, jako smo se poštovali i međusobno uvažavali. Ja volim putovati, on nije volio. Govorio je da mu je dosta kongresa i aviona. Ali ako sam htjela, mogla sam ići, kamo god sam htjela. Naravno da smo išli i skupa. Njegova smrt bila je životni šok. Tek sam tad shvatila što znači da će njih dvoje postati jedno. Trajalo je kratko, ali bilo je lijepo. Živim u zahvali Bogu što mi ga je dao. Tri tjedna poslije umro je suprugov otac, nakon godine dana umrla je i svekrva. A to znači da sam žalovala u hodu. Suprug je bio jedinac pa sam ja pokopala njegove roditelje.

Posljednjih pet godina članica sam molitvene zajednice ‘Dobri pastir’. Zahvalna sam njima i vlč. Draženu Radigoviću kao voditelju. Oni su me pripremali za suočavanje s gubitkom voljene osobe. Tek kad sam prije sedam godina upoznala vlč. Dražena, upoznala sam Boga, Isusa. Po njegovu govoru, predavanjima, propovijedima u Mariji Bistrici. Do tada nisam bila navikla slušati misu, premda sam je čula. Ali bila mi je bez doživljaja. Cijela mi je zajednica pomogla u suprugovoj smrti, molitvom i prisutnošću. Ljudi su to koji su me nosili kad mi je bilo najteže. Blizu mi je bio i župnik u Maču Stjepan Halužan. On je bio sa mnom u svakoj mojoj molitvi. Zajedno smo tijekom bolesti molili za Stjepana. On mi je i danas uvijek na raspolaganju. Topla je osoba, za čovjeka on uvijek ima vremena. Smrt je bila Božja volja. Kako god mi teško bilo, nije na meni da postavljam pitanja, ali znam da je Bog uz mene.«

Caritas na terenu

»Život nam je u današnjim okolnostima vrlo dinamičan. Idem na posao, skrbim se za dvoje djece, a brinem se i za tatu i brata kojima pomažem u domaćinstvu, svakodnevno im kuham. Zato stalno prevozim lonce. S djecom stanujem u Lugu Poznanovečkom, u obiteljskoj kući pokojnoga supruga. Udaljeni smo tri kilometra od dvorišta obitelji Ban u Bedekovčini. Naš Lug pripada župi Mače, Bezgrješnoga začeća BDM. Krštena sam, pričešćena, krizmana i vjenčala sam se u Sv. Barbari u Bedekovčini. Nakon udaje i preseljenja u Lug Poznanovečki nastavila sam ići u crkvu u Bedekovčinu. Mače mi je bilo daleko i nisam našla vezu. No danas imamo novu crkvu Ivana Pavla II. u Poznanovcu. Nedavno ju je blagoslovio kardinal Josip Bozanić. Na misi je bilo oko 2000 ljudi, pedesetak svećenika, bilo je predivno. Crkva je lijepa, akustična, meni je udaljena desetak minuta pješice. Sada sam i malo u muci. Cijeli sam život u Bedekovčini, na misi često i u Mariji Bistrici, a sad je tu i Poznanovec, kao filijala župe Mače. U Poznanovcu su bile mise svake nedjelje već zadnje tri godine. Kombiniram. Malo idem u jednu, malo u drugu, malo u treću crkvu. Nemam stalno zaduženje u svojim crkvama i župama. Ali sam svagdje, prisutna sam, sudjelujem prema potrebama u organizacijama crkvenih sadržaja. Na misi sam u Bedekovčini čitačica, a pastoralna suradnica sam u obje zajednice. Pomažem u svemu što je potrebno, što je aktualno. Ako treba skupljati za hranu, rublje, odvesti nekoga, nije mi problem. Živim Caritas na terenu, volim biti sitna pomoć župljanima.«

I klapa je pjevala za crkvu

»Nedavno sam organizirala koncert klape ‘Intrade’ za crkvu u Poznanovcu. To je želio moj suprug, ranije nismo uspjeli. Sada, sredinom listopada jesmo. Prikupili smo 100 tisuća kuna. Dobro će nam to doći. Ali da bi se završila crkva, treba nam još puno, puno novca. Držimo se one: zrno po zrno pogača. Ponosna sam na sebe što smo uspjeli napraviti taj koncert. Nisu me svi gledali radosno zbog toga koncerta, neki su me i napadali, ljutili se što skupljam novac ‘za Crkvu koja ionako ima puno novaca’. No znamo da u Boga ima i dana i putova. A i znamo da nam je crkva u Poznanovcu posebno važna. To je pravo komunističko mjesto, ulice u Poznanovcu i dandanas nose imena boraca NOB-a. U Poznanovcu i danas imamo Dan boraca. Crkva je svejedno ispunjena. Poznanovec pripada općini Bedekovčina u kojoj sam dvije godine općinska vijećnica. Valjda ćemo se ‘mic po mic’ pomaknuti. Želja je da se momu suprugu dade jedna ulica u Poznanovcu i da mu se postavi poprsje u bolnici u Zaboku.

Moj mi angažman u Crkvi jako puno znači. Ne želim i ne znam živjeti bez Boga i bez angažmana u Crkvi. Nekima je to teret, mene to veseli. Uključila sam se i u molitvu ’40 dana za život’ u kapelici sv. Ivana Krstitelja Opće bolnice Zabok. Jedanput tjedno ponedjeljkom navečer idem u zajednicu ‘Dobri pastir’ u Mariju Bistricu, u kapelu sv. Petra. Vlč. Radigović prekrasno nas vodi, a kapela je uvijek puna. Vjera mi je moj život. Grješnica sam, kao i svi mi ljudi. No vjera mi daje da se, i kada pogriješim, imam komu obratiti. Vjera mi je dala najboljega prijatelja – Isusa.«

»Eto, nije me sram«
Na temelju iskustva s molitvenom zajednicom »Dobri pastir« u Mariji Bistrici, čija sam članica, smatram da je imati nekoga da se za mene moli u mojim životnim poteškoćama dar s neba, a tako doživljavam i voditelja molitvene zajednice velečasnoga Dražena Radigovića. Kroz godine na biblijskim susretima naučila sam da nam Bog nije obećao da ćemo na zemlji živjeti bez poteškoća, ali isto tako obećao je i da će biti s nama. Prije nekoliko tjedana organizirala sam s dobrim ljudima mjesta i županije koncert u spomen na mojega supruga dr. Stjepana Rogana, a prihod je bio namijenjen za dovršetak crkve u Poznanovcu. Na koncertu je bilo oko 2000 ljudi, prikupljeno je više od 100 tisuća kuna. Bio je to prelijep koncert s Tomislavom Bralićem i klapom »Intrade«. Osjećala sam se ponosno i zadovoljno jer sam uspjela ostvariti želju svojega supruga, unatoč tomu što sam doživjela prozivanje »kako me nije sram skupljati novac za crkvu«. Eto, nije me sram, nego sam ponosna što sam katolikinja, Bogu zahvalna što me pozvao k sebi, a zahvalna sam i prijateljima koje imam i koji su me pozvali na vjerničke susrete kod vlč. Radigovića. Bez molitve i predanja Bogu svake životne situacije danas sigurno ne bih bila to što jesam: Brigita Rogan – Božji baštinik.

IZVORGlas Koncila br. 46/2018.
Prethodni članakGRIJEH JE ZLO I GRIJEH ČINI ZLO Potreba sakramentalne ispovijedi
Sljedeći članakO ISPRAĆAJU ČOVJEKA KOJI SI PRESUDI Je li dopušten vjernički pokop samoubojica?