Ljudima treba otvorenije, potpunije i s dobronamjernom kritikom objašnjavati aktualna politička, gospodarska, religijska, sociološka, pravna i zakonodavna događanja, odnosno promjene. Nažalost naš je dosadašnji put u novu i bolju budućnost pokušan »povratkom u kapitalizam«, a nakon tzv. »promjena« ima previše pogrješaka zbog kojih se često zastaje ili zaluta na tom putu. Zato je trebalo uočavati i odmah upozoravati na začetke neiskrenosti, nepoštenja i prijevara u pretvorbi i u gospodarenju imovinom i sredstvima u raznim fondovima.
Prepoznavanja pljačke i grabeži često su otežana jer se prave namjere političara u strukturama vlasti formalno skrivaju propisima, iako se sve objašnjava potrebom zaštite interesa građana i ostvarenja općega dobra. Posebno je zanimljivo područje uvođenja raznih povlastica za pojedine društvene skupine. Tada se obično rasplamsava bitka za uključivanje »zaslužnih ili zaboravljenih« skupina, što se očituje zahtjevima za izjednačavanjem, ukidanjem, smanjivanjem ili proširivanjem posebnih prava. Političari i razni glasnogovornici pojedinih skupina, a često i predstavnici pojedinih udruga, rasplamsavaju bitku oko »načelnih pitanja«, iako je manje-više sve to pretežno demagogija i politička korupcija. Puna su im usta fraza o narodu, pučanstvu, ljudima, nacionalnim i državnim interesima, a nitko ne vidi prosječnoga čovjeka.
U pripremi i izradi raznih zakona i propisa sudjeluju razni tzv. »stručnjaci«, koji se iz demagogije prema političarima (koji ipak sve odlučuju) ponašaju prema idejama i željama političara i vođa interesnih skupina po obrascu »sve se može«. Tako, unatoč deklariranomu katoličanstvu većine, umjesto solidarnosti počinje prevladavati lažno božanstvo »interes«. Mnogi od tih »stručnjaka«, ali i mnogi politički dužnosnici, s golemom sigurnošću i unatoč nepoznavanju problema s lakoćom daju prijedloge ili donose odgovorne odluke, kojima se usmjeravaju određena kretanja i određuju sudbine građana. No kada nastupe štetne posljedice takvih pogrješnih odluka i ponašanja, bez imalo grižnje savjesti ili osjećaja odgovornosti, prelazi se preko toga i nitko ne odgovara, iako svi znaju da bez političke odgovornosti nema demokracije.
Zato građanima, dakle javnosti, treba pomoći u prepoznavanju dezinformacija, poluistina, pogrješnih komentara i farizejštine, koje se sve češće i glasnije šire u javnosti.
Polustručnjaci se prividno prilagođavaju, ali neznanjem ili čistim sluganstvom prema pretpostavljenima čine štetu pravim stručnjacima. Mnogi političari zbog vlastitoga nepoznavanja određene struke nasjedaju na takvo ponašanje pa se tako uz »stručnu pomoć« polustručnjaka donose zakoni koji se međusobno suprotstavljaju. Nedovoljno obaviještena javnost manipulira se često objavljivanjem netočnih podataka ili pogrješnim komentiranjem točnih podataka te polako ali sigurno usmjerava u pogrješnom pravcu. Tako se određene posljedice prethodnoga lošega gospodarenja i upravljanja nastavljaju.
Uočljiva je nesposobnost cjelovitoga tumačenja stvarnih uzroka sadašnjega stanja. Sustavno i moglo bi se reći sračunato uništavaju se očuvana mjerila moralnosti, poštenja, pravde i solidarnosti. Nitko ne odgovara.
To nesnalaženje i nesposobnost davanja pravih objašnjenja važnijih zakonskih promjena i društvenih događanja, kao i prenagljene, nespretne, neodgovorne, pa i svađalačke izjave pojedinih čelnika vlasti, makar često i opravdane, ne postižu cilj i imaj loš odjek u javnosti. Padaju svi autoriteti.
Mnogi misle i sada da su rodbinstvo, stranačka pripadnost, zavičajna povezanost i opredijeljenost odlučujući za prosudbu nečije sposobnosti vladanja i upravljanja. Zato jesmo tu gdje jesmo.
Savjesti pojedinaca, formirane određenim lošim vlastitim ili pogrješnim tumačenjem povijesnih iskustava (što nije niti smije biti opravdanje) obilježile su dosadašnju politiku i način djelovanja u izgradnji države. Zato su mnoge odluke, zakoni, programi i reforme ne samo ruganje znanju, struci i marljivosti, nego su i ruganje ostalim ljudskim vrlinama, koje se sve više zanemaruju.
Novostvorene političke elite, obično nakon izbornih poraza, »plaču« nad nepravdama koje su same stvarale. Stoga analiziranje određenih ponašanja, promjena i događanja može pridonositi otrježnjenju građana i razvoju demokratske kritičnosti. Nažalost toga nedostaje.
Zato treba analizirati i konstruktivno kritizirati radne, mirovinske, zdravstvene i socijalne reforme. Rezignirani i razočarani građani postavljaju s pravom pitanja zašto se stalno vraća na početak. Mnogi se pitaju zbog čega su i za koga zadnji put glasovali.
