»Rak je jedan od najljepših i najmilosnijih događaja u mojem životu. Okrenuo je moj život naopačke, probudio me je iz duboke duhovne uspavanosti i spasio me od sigurne propasti. Nikad nisam bila sretnija, mirnija i ispunjenija. Mir se vratio, bilo kakav strah nepovratno je iščeznuo. Smrtonosna dijagnoza vratila mi je život. Svijet je dobio boje, jakost, dubinu, miris i smisao. U trenutku suočavanja s opakom bolešću i na putu mukotrpnoga liječenja susrela sam Njega. Sve je postalo drukčije, svaki je trenutak postao blagoslovljen.«
U prethodnih bi se nekoliko redaka koje je Tea Perović zapisala u knjizi »Stvorene smo za nebo« mogao sažeti njezin put od dijagnoze metastatskoga karcinoma do ozdravljenja koje je neobjašnjivo medicini i »ljudskoj logici«. Nije pritom riječ o čudotvornom ozdravljenju tijela, nego o ozdravljenju duha snagom vjere. Naime, kako majka četiriju djevojčica pojašnjava na više mjesta u svojoj knjizi, zloćudna je bolest – koja joj je dijagnosticirana u ožujku 2022. – za nju bila »okidač« za susret sa živim Bogom. Stoga i njezina knjiga nije tek »knjiga o teškoj bolesti«, nego prije svega svjedočanstvo o Bogu koji se proslavlja – ponovno suprotno »ljudskoj logici« – i po teškoj bolesti i patnji. Ukoričeno svjedočanstvo Tee Perović, koje je objavila nakladnička kuća »Salesiana«, predstavljeno je u ponedjeljak 15. travnja u ispunjenoj dvorani don Petra Šimića nedaleko od crkve sv. Mati Slobode na Jarunu. Dio puta koji je prošla tijekom protekle dvije godine autorica je spremno pristala podijeliti i u razgovoru za Glas Koncila.
Srž svjedočanstva koje se odvažila iznijeti u svojoj knjizi čini nadilaženje dvaju strahova. Prvi je strah bio općeljudski – strah od smrti i neizvjesnosti koja slijedi »poslije«. »Kada sam prvi put čula svoju dijagnozu, u meni se javila misao: ‘Evo, umirem, ne znam točno kada mi je kraj, ali kraj vidim pred sobom.’ Ali strah od smrti zapravo je nestao prvoga dana moje dijagnoze. Tada sam se predala Bogu«, svjedoči sugovornica. Taj je prvi korak predavanja vlastitoga života u Božje ruke u razgovoru usporedila i s trenutkom iz evanđelja u kojem Isus poziva apostole da ga slijede, ali da ga slijede bezrezervno, tako da sve što su imali ostave iza sebe.
No drugi je strah na križnom putu neizlječive bolesti trebalo svladati postupno. A to je onaj strah koji zapravo pripada prirodnomu majčinskomu instinktu i traži odgovor na pitanje što će biti s djecom ako sutra odem s ovoga svijeta. »Čim bih pomislila na svoju djecu, svaki bih se put raspala, u smislu straha od rastanka. Ništa me nije moglo spasiti, zaista me ništa pred tom spoznajom nije moglo ohrabriti.
Postupno sam počela osjećati da me Bog poziva na rast. Započela sam svakodnevno ići na misu, redovito čitati Sveto pismo… Bili su to duhovni alati koji su me počeli mijenjati iznutra i u tom sam procesu zapravo došla do spoznaje da moja djeca nisu samo moja djeca. Shvatila sam da su te četiri moje djevojčice meni zapravo darovane od Boga. On je odredio da ću baš njih dobiti. I ako sam u njegove ruke već predala svoj život, shvatila sam da će se on pobrinuti i za moje kćeri kada mene ne bude«, pojasnila je i dodala: »Moj je raniji strah, ta navezenost na obitelj, dijelom bila i stvar oholosti, pa i sebičnosti jer sam smatrala zapravo da će prestankom mojega života prestati i život mojih kćeri. Sada sam potpuno sigurna da će Providnost pronaći način, vjerujem da Bog uspijeva sve kompenzirati. Uostalom, kako ja mogu biti sigurna da će baš sve biti dobro čak i ako ja ostanem uz svoje kćeri u ovozemaljskom životu? Koliki su roditelji uz svoju djecu pa ona ipak odlutaju? Koliko roditelja zbog toga pati, a ne mogu zapravo ništa napraviti?«
Bolest joj je, napominje, pokazala i novi put prema majčinstvu i obiteljskomu životu. »Sada, kada pogledam unatrag, vidim da sam ranije u životu zapravo bila karijerist. Imala sam vlastitu tvrtku, bila sam ‘sama svoj šef’, i bilo mi je lijepo raditi od jutra do mraka. No sve je to bilo nespojivo s obiteljskim životom, što je meni i mojemu suprugu postalo jasno tek kada smo dobili prvo dijete. Osjećala sam isprva grižnju savjesti zbog neusklađenosti posla i obitelji, ali s prvim je djetetom sve još nekako išlo. Kada je došlo drugo dijete, postalo mi je jasno da se majčinstvo i moj posao mogu teško uskladiti.. A poput šamara došle su mi jednoga dana riječi moje kćeri: ‘Mama, tko je ona teta?’ kada je vidjela sliku Milosrdnoga Isusa ispred naše crkve sv. Mati Slobode. Osjetila sam da sam katastrofalno podbacila.«
Pisanje knjige »Stvorene smo za nebo« bio je svojevrsni duhovni projekt. Početna je zamisao bila da ta knjiga bude »duhovna oporuka«, »minidnevnik« koji Tea Perović ostavlja svojim kćerima. »Nisam htjela da jednoga dana netko mojim kćerima govori: ‘Pa ono što je proživljavala vaša mama to je bilo teško, ovako i onakvo’, nisam htjela da ih netko sažalijeva zbog moje bolesti. Htjela sam im prenijeti svoje emocije, ono što sada osjećam u sebi i, jasno, htjela sam im prikazati svoj vjerski put, ostaviti im put koji će i one moći nasljedovati. Ostavimo nešto duhovno iza sebe, sjeme iz kojega će i naša djeca moći izgraditi samostalno svoj život. Da kada se nešto dogodi u životu, znaju preuzeti odgovornost. Da ne prebacuju odgovornost na druge. To su meni moji roditelji uspjeli usaditi. Ne prihvaćati modele koje svijet nudi, put ugode, put koji ne poznaje žrtvu, parole poput ‘moraš biti sretan’.«
Ostaviti iza sebe kao »ostavštinu« svjedočanstvo o duhovnom ozdravljenju u teškoj bolesti činilo se već kao veliko i dostatno djelo. Osobito u vremenima u kojima brojni roditelji svojoj djeci u ostavštinu ostavljaju materijalno – stanove, automobile, ušteđevine – i pritom nerijetko u potpunosti iz takve »jednadžbe« izostavljaju pitanje vjere.
Međutim, kod Tee Perović u procesu pisanja rodila se i zamisao da se njezini zapisi »otvore« i drugima, da oni postanu svjedočanstvo kojim se mogu ohrabriti svi koji su u sličnoj situaciji borbe s nekom zloćudnom i neizvjesnom bolešću.
»Išla sam dan po dan u pisanju. Jednu bih ‘priču’ iz svojega života zapisala u jednom danu. Više od toga i nisam mogla jer bi me svaka ta ‘priča’ u cijelosti emotivno iscrpila. No u procesu pisanja rodila se zamisao da ono što pišem zapravo može koristiti i drugima, premda sam i prema toj ideji bila pomalo suzdržana jer mi se činilo da je u tim zapisima previše mene, u smislu da sebe previše izlažem. Kako sam u svojoj bolesti usporedno rasla i u vjeri, osjetila sam nadahnuće Duha Svetoga i odvažila sam se svojim zapisima posvjedočiti da nisam bitna ja, nego da je ono što trenutačno proživljavam nešto što može koristiti drugima koji su u sličnoj situaciji, da će drugi u mojim iskustvima pronaći ohrabrenje, poticaj, i da ću time nekomu zaista pomoći. U svojim sam zapisima na neki način ogolila svoj život – i osjećam se dobro zbog toga jer sam sve to namijenila u prave svrhe«, rekla je sugovornica. Da njezin »minidnevnik« postane prava knjiga, ohrabrio ju je fra Ivan Matić, koji ju je i povezao s nakladničkom kućom »Salesiana«.
»Iskustvo živoga Boga ja sam doživjela ranije, i ono se možda može staviti u drugi plan, možemo se udaljiti od njega grijehom, ali to se iskustvo ne može izbrisati. Mogu reći da se, kada se u meni pojavila bolest, usporedno dogodila i duhovna promjena. Sada se svaki dan osjećam kao da sam došla s duhovne obnove. To je osjećaj koji više ne mogu prikriti, to je nešto što želim svjedočiti«, zaključuje sugovornica.
