Bremenitim događajima bio je natopljen ponedjeljak 17. studenoga, kada se istoga dana doznalo da Zagreb dobiva dvojicu pomoćnih biskupa – monsinjore Vladu Razuma i Marka Kovača – ali i da »gubi« na nekoliko tjedana posmrtne ostatke, tijelo blaženoga kardinala i mučenika zagrebačkoga nadbiskupa Alojzija Stepinca, koje se vraća u svoj rodni Krašić. Nema vage kojom bi se moglo mjeriti što je od toga važnije, ali vjernički gledano, ne može se pogriješiti ako se pomisli da se toga dana sve dogodilo po Blaženikovoj želji. Pred novim je biskupima cijeli život da povjerenje opravdaju, a Krašić je to opravdavao sve do veljače 1960. No znakovitost Stepinčeva povratka u Krašić, pa makar kratkoga, i to upravo 29. studenoga, nadilazi površno shvaćanje da je tek riječ o novom poticanju pučke pobožnosti. Osim što se ondje očekuju tisuće hodočasnika, može se govoriti o još najmanje tri dobrobiti za Crkvu i društvo u Hrvatskoj.
Kako je zagrebački nadbiskup Dražen Kutleša u proglasu istaknuo, Stepinčevo se tijelo vraća u Krašić uz godišnjicu njegova imenovanja kardinalom. Naime, kada je 29. studenoga 1952., na dan kada se u bivšoj državi slavio Dan republike, Vatikan objavio da je zatočenoga zagrebačkoga nadbiskupa Stepinca papa Pio XII. imenovao kardinalom, tada se zapravo bivša država počela i raspadati, dugo i bolno. Tada je proročki objelodanjeno tko je istinski pobjednik. No i kazna je brzo slijedila. Sloboda je plaćena i Stepinčevim mučeništvom, ali i mučeništvom cijeloga naroda koji se mogao poistovjetiti sa zatočenim zagrebačkim nadbiskupom, kako za njegova života tako i nakon njegove smrti. »Ako onaj crveni kardinalski grimiz označuje krv, e onda me veseli da podnesem mučeništvo«, rekao je čuvši za imenovanje Stepinac – kao da je govorio i o sudbini naroda. I hrvatski se narod uvjerio da crvena polja na hrvatskoj šahovnici označavaju krv koju je trebalo proliti. Krvarili su sa Stepincem i Vukovar i Škabrnja. Sada, kada se Stepinčevo tijelo vraća u Krašić, može se očekivati završna bitka s ostatcima bivše države začete kobnoga 29. studenoga 1943. i koji današnju Hrvatsku još uvijek djelomično drže u okovima. Tomu dolazi kraj – i to je prva dobrobit.
Druga je dobrobit nada u povratak iseljenih, to jest demografski oporavak. To što se Stepinčevo tijelo nakon 65 godina vraća u župu u kojoj je dječak Alojzije rođen, gdje je majka Barbara molila za njegovo zvanje, gdje je odrastao i gdje je odlučio do zadnjega daha služiti Kristu… to sve može probuditi nadu u povratak iseljenih hrvatskih sinova i kćeri. Čuvši za svoje imenovanje kardinalom, Stepinac je nakon govora o mučeništvu rekao: »Kako će sada naši vani opet malo podignuti glave…« Tako je, uz Stepinca se može vratiti i izgubljeni ponos i izgubljeno mnoštvo.
Treća je dobrobit svijest da ništa nije uzaludno. Povijesni nam zapisi svjedoče da su župljani u Krašiću, čuvši prvotno da će tijelo kardinala Stepinca biti pokopano u njihovoj župnoj crkvi, marljivo pod oltarom pripremali grob za pokop tijela najslavnijega sina svojega kraja. Čak su, svjedoče zapisi, i djeca nosila cigle i ciglice kojima će se obgrliti grob. No došlo je do nagle promjene 12. veljače 1960. Tijelo će se pokopati u Zagrebu. Evo kako je to zapisano u knjizi sluge Božjega o. Alekse Benigara: »U Krašiću se sada brzo raširila vijest da će još istoga dana navečer prevesti mrtvo tijelo u Zagreb. Ljudi su čak trčali u vinograde da obavijeste svoje koji su ondje radili. Na ispraćaj kardinalova tijela slegao se cijeli Krašić. Stranci su za to vrijeme snimali kardinala na odru i vjernike koji su u tijeku nekoliko sati u najvećoj stisci molili krunicu za krunicom. Jedan Amerikanac, koji je promatrao taj prizor, duboko potresen izjavio je: – Još nikada u životu nisam što takvo vidio!« Šest i pol desetljeća nakon goleme tuge što su se morali zauvijek odreći tijela svojega svetoga nadbiskupa, ono se vraća. Molitve i vapaji naroda nikad, ali baš nikad nisu uzaludni. Ili, kako je glasila treća rečenica koju je Stepinac izgovorio 29. studenoga 1952.: »Mislim da Gospodin Bog ne će uništiti siromašni naš narod, da će mu se smilovati, kad je Sveti Otac ovo učinio…« Kako prestati zahvaljivati bl. Alojziju za to proroštvo!
