Napokon je završila škola. Ne zna se tko je sretniji, roditelji ili djeca. Čak se i studenti vesele iako ih još čekaju ispitni rokovi. Svi očekuju odmor, druženje i poneko putovanje. Svi se raduju nekomu izletu u nepoznato, obiteljskomu odmoru, zajedničkomu putovanju, makar i do bake na selu.
Nije važno koliko su duga ili kratka, putovanja su jako važna jer mijenjaju svakidašnjicu i samom promjenom raduju. Ako su dobro osmišljena, makar i ona najkraća u okolicu, otvaraju vidike, donose nova iskustva, stvaraju zajedništvo, grade odnose u obitelji. Ako se s djecom obitelj zaputi na mjesta koja su bremenita sjećanjima i pozitivnim iskustvima, to putovanje može ostaviti pozitivan dojam i utjecaj na cijeli život.
Jedan od ciljeva obiteljskih putovanja, izleta ili posjeta mogu biti svetišta ili redovnički samostani. Oni su kao male svjetiljke razasuti diljem Lijepe Naše. Mnogi koji su stupili nogom na prag nekoga redovničkoga samostana svjedoče da su bili srdačno dočekani, s iskrenom dobrodošlicom i velikim gostoprimstvom. Posjetiti samostane redovnica ili redovnika znači dobiti poklonjeno vrijeme, srdačan osmijeh, ruke spremne na zagrljaj, riječi utjehe i ohrabrenja. Kroz stoljeća su samostani bili mjesta duhovne i tjelesne okrjepe, mjesta slavlja i velikodušno iskazanoga gostoprimstva. U njima vrijeme kao da ne prolazi. Budući da ujedinjuju prošlost i sadašnjost, u njima se čini da se vrijeme zaustavlja i traje. Mnogi od njih nude smještaj preko ljeta, obiteljski odmor, ili barem povremene dane za duhovnu okrjepu i tjelesni odmor. Vrijedi ih posjetiti i njima se obogatiti.
Uz učenje gostoprimstva i vježbanje dobrodošlice na izletima se može naučiti i još nešto: cijeniti svoj identitet, svoj narod, zemlju i domovinu.
To se posebno može doživjeti na jakim, bremenitim mjestima iz novije povijesti. Pođe li se na obiteljski izlet, npr. Majstorskom cestom preko Velebita, preko prijevoja Mali Alan, mogu se na Tulovim gredama pogledati kulise gdje je sniman film »Winettou« i tako se kulturno obogatiti. No kad se dođe do prijevoja, do vrha, uočavaju se mnogi križevi i spomenploče na poginule branitelje u Domovinskom ratu. Taj prizor, od Gavranove spomenploče i kapelice posvećene Stepincu, pa cijelom duljinom vrha, ostavlja bez daha. On izazova dubok dojam strahopoštovanja i ljubavi prema braniteljima poginulima u Domovinskom ratu. Tu na vrhu, gdje pogled puca prema moru i Lici, na vjetrometini, s lijeve i s desne strane ceste nižu se križevi i spomenploče koji izazivaju blagu jezu, strahopoštovanje i potiču na zahvalnost. Oni su svjedoci da nam je netko darovao domovinu. Zalio ju svojom krvlju i mladošću. Ti spomenici zazivaju da se iz svojih oblaka obmana spustimo na zemlju i podsjetimo da mi hodamo po toj cesti, živimo slobodni u svojoj zemlji jer su nam to oni omogućili.
Oni, križevi, su kao veliki pečati koji jamče da je domovina originalna, stvarna, jedna i jedina, nepatvorena, a nadasve da je darovana i skupo plaćena. Svaka bi obitelj trebala obići takva mjesta s djecom. U svakom kraju ih ima, uzduž Lijepe Naše. To su sveta mjesta našega identiteta koja sama za sebe svjedoče i starima i mladima. Dobro ih je posjetiti. Tako putovanje, ili izlet, može biti odgojno i poticajno za cijelu obitelj. Ono može postati snaga koja drži obitelj na okupu podsjećajući članove obitelji na važnost zahvalnosti i ljepotu dobrodošlice.
