To da je Božić komercijaliziran do koštane srži, već je izmoždena dušobolja. Promuklo zavijanje na mjesec koji ne odvraća.
Otkud i otkad to da su Božić i ekonomija svezani u čvor? Kako smo se našli u božićonomiji – čudnovatoj hiperkomercijaliziranoj ekonomiji s fasadom dekoriranom božićnim motivima iza koje ne stoji gotovo pa ništa osim utrke za zaradom?
Celofanski Božić kakav danas poznajemo, naravno, nije postojao oduvijek. Božićonomija ima svoju povijest i zgodno je promotriti neke od ključnih anegdota koje ga okružuju i koje su pridonijele totalnoj profanaciji drugoga najznačajnijega kršćanskoga blagdana.
Izvorište većine onoga što karakterizira suvremenu scenografiju Božića je New York i Njujorčani s početka 19. stoljeća zaslužni su (ili krivi, kako se uzme) za mnogo toga što opisuje današnje božićne blagdane. Jedan je od njih John Pintard. Bio je to poslovni čovjek koji je zaradio na dionicama i pomogao je u osnivanju danas najveće svjetske burze (New York Stock Exchange). Ima nemalu ulogu u modernoj ikonografiji božićonomije.
Sve do počeka 19. stoljeća, nekih stoljeće i pol, omiljeni zimski praznik bila je Nova godina. Toga su dana obitelji razmjenjivale sitne darove. Brzim naseljavanjem Novoga svijeta ta je novogodišnja tradicija počela nestajati, a brzorastući grad gradio je novu kulturu i običaje. U knjizi objavljenoj 1809. predložen je sv. Nikola – svetac zaštitnik Amsterdama, za svetca zaštitnika Novoga Amsterdama – današnjega New Yorka. Ondje je opisan kao »veseli stari Nizozemac nadimka Sancte Claus, koji je parkirao svoja kola na krovovima i spuštao se niz dimnjake s darovima za usnulu djecu na njegov blagdan«. Mit dobiva obrise. Autor knjige bio je Washington Irving, Pintardov prijatelj.
Godinu dana poslije, 1810. g., Pintard je javno predložio da dan sv. Nikole bude obiteljski zimski praznik te je 6. prosinca 1810. dijelio posebno izrađenu gravuru koja prikazuje Santa Clausa s dvoje djece (jedno dobro, jedno zločesto) i dvije čarape obješene kraj kamina (jedna puna, jedna prazna). Unatoč nastojanjima Pintarda (i Irvinga) dan sv. Nikole – 6. prosinca – ipak se nije primio kao zimski praznik (otpor nekatolika prema svetcima ipak je bio prejak), ali slika i poimanje Santa Clausa munjevito su postali općeprihvaćeni.
Kako se dogodilo da Santa Claus nosi darove ne na svoj dan, nego za Božić?
Još od reformacije protestanti su Božić odbacivali kao lažnu tvorevinu tada odurnih im katolika jer evanđelja nigdje ne pozivaju na slavljenje Kristova rođendana. Određene protestantske denominacije zabranile su sva misna slavlja osim nedjeljnih, pa tako i Božić. I dandanas pojedine kršćanske Crkve odbijaju prihvatiti i slaviti ga, dijelom i stoga što bi se time eksplicitno morao i prihvatiti određeni značaj Kristove majke Marije, čiju su ulogu oni umanjili u potpunosti. No u Novom je svijetu newyorška elita počela razmatrati Božić kao zamjenu za novogodišnje darivanje jer privlačnost je Božića bila prejaka. Toplo obiteljsko zajedništvo uz bogatu trpezu, darivanje razdragane dječice, prepredeno pakiranje poklonosca u Santa Clausa koji istodobno i nije svetac i jest njegov sljednik – ovisno tko mu i kako priđe – učinilo je taj blagdan svima atraktivnim. No kako izvesti da hibrid-mutant nosi poklone za Božić, ali da se time ne promovira katolički blagdan? Rješenje je bilo ne pozicionirati darivanje baš na Božić, nego dan prije – na Badnjak.
Godine 1823. povezani su tad već rašireni djedica dostavljač i Badnjak u vrlo popularnoj pjesmi pod naslovom »Posjet sv. Nikole«, čiji je autor još jedan Pintardov prijatelj – Clement Clark Moore. Darivanje djece u pjesmi opisano je na noć prije Božića. Za samo nekoliko godina pjesnička slika osobe koju neki zovu Santa Claus, neki sv. Nikola, koji leteći na sobovima upregnutim saonicama daruje djecu na Badnjak spuštajući se kroz dimnjak, proširila se čitavom Amerikom, a potom i svijetom. Ubrzo je badnjačko darivanje proglašeno »prastarom tradicijom« (od strane Pintarda, ali i drugih) te je tako otpočela nova faza božićonomije.
Djedicu s darovima nije izmislila Coca Cola
Otkad sv. Nikola, prepakiran u Santa Clausa, ima svoju danas prepoznatljivu figuru debeljuškastoga, sijedoga bradonje i crvenu odjeću? Često se govori da je taj globalno znani prikaz kreirala Coca-Cola, no to je netočno.
Najzaslužniji za opći lik Santa Clausa su Irving, Pintard i Moore, a pojavu i odijelo nacrtao mu je karikaturist Thomas Nast nakon što je božićonomija već naveliko uzela maha. Nast se oslanjao na Mooreovu pjesmu kako bi godine 1881. nacrtao tad već poznatoga stvora. Njegovi crteži objavljeni u newyorškom časopisu »Harper’s Weekly« prikazuju ga kao danas svima poznata okruglasta, vesela čovjeka s gustom bijelom bradom koji drži vreću natovarenu igračkama za djecu. U početku je na odijelu imao zvijezde i trake posuđene s američke zastave, no Nast ih je kasnije izbacio i dao mu jarko crveno odijelo obrubljeno bijelim krznom, po kojima je i danas glasovit (Ilustracija na naslovnici Prilike).
Na temelju Nastovih ilustracija, debelih pedeset godina kasnije, Coca-Cola je platila da joj se naslika njezina vlastita verzija Santa Clausa kojim će se koristiti u promociji. Haddon Sundblom na predlošku već poznatoga Nastova crteža izradio je varijantu koju je potom korporacija zaštitila. Jedina bitna razlika u odnosu na original jest što nije pušio lulu, nego je pio šećer-vodu
Malthusovo je djelo bilo u kontrastu s radovima Jean-Baptiste Saya. Say je bio najpoznatiji francuski ekonomist ranoga 19. stoljeća koji je, među ostalim, tvrdio da svjetsko gospodarstvo raste tako brzo da ne će biti nestašice hrane. U to vrijeme, u ranoj fazi industrijske revolucije, mnogi su vjerovali da postoji granica rasta proizvodnje i da bi moglo doći do točke kad ljudi više ne će imati novca za kupnju agregatne ponude. Say zastupa stajalište da proizvodnja dobara i usluga uzrokuje plaćanje dohotka dobavljačima u proizvodnji tih dobara i usluga, i da povećanje ponude rezultira povećanjem prihoda potrebnih za stvaranje potražnje za tim proizvodima. Tržišna razmjena može stvoriti prosperitet i zadovoljiti potrebe sve većega stanovništva, smatrao je.
Dickens je oslikao Ebenezera kao hladnokrvnoga škrtca koji mrzi Božić, a štorija o njemu postala je ključna priča o božićnim blagdanima u engleskom govornom području, koja je potom kroz masovnu kulturu i industriju zabave lansirana u svijet. Ideje Malthusa i njegovih istomišljenika karikaturalno predstavlja ta tvrdica. To se vidi iz Scroogeova objašnjenja zašto odbija pomagati siromašnima: što se njega tiče, kaže on, »neka siromasi umru i tako smanje višak populacije«. Božićnom se pričom Dickens uključio u središnju ekonomsku raspravu toga vremena, onu između maltuzijanaca i pobornika Adama Smitha, poput Saya, jer je glavnomu negativcu svoje priče u usta stavio stajalište izneseno u »Eseju o načelu populacije«. Na sreću, zlikovac se na kraju priče ipak obrati.
Puritansko shvaćanje dekadencije
Početkom 19. stoljeća Božić se nije masovno slavio. Štoviše, sredinom 17. stoljeća engleski parlament uveo je zakon o zabrani proslave Božića. Puritanci su Božić smatrali dekadentnim, razuzdanim, katoličkim blagdanom prežderavanja i rasipništva koji je prijetio temeljnim kršćanskim vrijednostima, i zabranjene su sve aktivnosti vezane uz Božić, uključujući i odlazak na misu. Puritanci koji su emigrirali u Ameriku bili su u nekim stajalištima i tvrđi od domaćih engleskih, i u Novi svijet ponijeli su sa sobom zabranu slavljenja Božića, pa su u krajevima gdje su bili dominantni čak i kažnjavali one koji su ga slavili. Slavljenje Kristova rođenja opstalo je zalaganjem katolika za održavanjem tradicije koja je reformacijom odbačena. Naravno, ušuškanu u općeprihvatljivu, lakoprobavljivu toplu bundu Santa Clausa, ili Djeda Mraza, ili Djeda Božićnjaka (svejedno – sva su trojica izmaštani likovi, i mrgoditi protiv jednoga od njih slično je kao mrgoditi protiv vila i patuljaka).
Željezni zakon plaća
Iako živimo u njoj, božićonomija je nemoguća prema jednoj školi ekonomske misli.
Naime, početkom 19. stoljeća britanski ekonomist David Ricardo propagirao je ideju prozvanu »željeznim zakonom plaća« (ne postoji opće suglasje tko je prvi donio tu teoriju, poslije prozvanu zakonom, ali mnogi ju pripisuju Ricardu). Veoma teorijski utjecajan, taj »zakon« tvrdi da realne radničke plaće dugoročno gledano uvijek teže prema minimalnoj plaći potrebnoj za preživljavanje, odnosno da će uvijek biti na razini egzistencije ili blizu nje, bez obzira na stanje gospodarstva. Svaki rast gospodarstva praćen rastom potražnje za radom privlači nove radnike, a nova ponuda rada održava cijenu rada minimalnom. Ugrubo, u suvremeno doba, s pozicije poslodavca taj bi se zakon mogao reformulirati na sljedeći način: plaća treba biti tolika da održava egzistenciju radnika, sve iznad toga je luksuziranje, a ako ti ne ćeš raditi za minimalac – ima tko hoće (Bangladeš, Nepal i sl.).
Iako kasnije opovrgnuta, Ricardova teorija dugo je vremena navođena za opravdavanje niskih plaća i loših uvjeta rada. U kontekstu Božića željezni zakon plaća značio je da radnici, u većini na minimalcu, nikad ne će moći uštedjeti dovoljno novca za božićno raspikućstvo. Praksa ju pobija.
BOŽIĆNA EKONOMIJA
Potrošnja potiče gospodarstvo?
Argument često rabljen u korist božićonomije jest da manijakalna potrošnja potiče gospodarstvo. To prastaro i još rašireno uvjerenje da dodatna potrošnja tijekom Božića huška ekonomski rast često se ponavlja i proizlazi iz tzv. kejnzijanske škole ekonomije.
Keynes je jedan od najutjecajnijih ekonomista u povijesti. Njegovi proponenti tvrde da potrošnja (tj. potražnja) diže ekonomiju na veću stopu rasta. Stoga, ako se povećala potrošnja tijekom božićne sezone, to je ekstra dobro za rast ekonomije. S druge strane iste kovanice, ako je potrošnja tijekom Božića slaba, to se smatra štetnim jer poduzeća gube prihode. Zato se potrošače potiče na spiskavanje novca, pomno umotano u šljokice darivanja »ljubavi« bližnjima – jasno, u formi materijalnih poklona – a sve da bi pridonijeli ekonomskomu rastu, povećali BDP i tomu slično.
Na prvi pogled to rezoniranje može izgledati logično. Ako se poveća potrošnja, poduzeća će se morati prilagoditi povećanoj potražnji, trebat će zaposliti više ljudi i povećati narudžbe od svojih dobavljača. Sve će to zavrtjeti ekonomski kotač i potaknuti rast. Svi sretni. No postoji nekoliko problema u takvu poimanju ekonomije.
Prvo, u maloj, otvorenoj ekonomiji kakva je hrvatska novac ne ostaje u sustavu, nego se izlijeva posvuda. Budući da više uvozimo nego izvozimo, porast potrošnje maže vrat kineskim, njemačkim i trećim guskama – manje domaćima. Rast lokalne potrošnje manjim je dijelom pokretač rasta lokalne ekonomije.
Drugo i važnije, ispada da je novac koristan jedino ako ga se troši, odnosno smatra se da on ima samo jednu jedinu namjenu i funkciju – potrošnju. To je jednostavno neistina. Istina je da uvijek postoje najmanje dvije razumne mogućnosti upotrebe raspoloživoga dohotka. Jedna je mogućnost potrošiti ga, a druga uštedjeti. Sa stajališta makroekonomije ni jedna od te dvije nije nužno iznad ili »bolja« od druge. Novac iz štednje također se prelijeva u gospodarstvo, ali na drugi način – kroz kreditiranje i investiranje.
Uz dvije primarne, koja je još mogućnost upotrebe dohotka, itekako važna? Doniranje. Daleko plemenitije od protraćivanja na sebe jest pokloniti ga komu je potrebniji.
