U srpnju se navršava punih deset godina otkako je Hrvatska punopravna članica Europske unije. No europeizacija socijalne politike u Hrvatskoj intenzivirana je od 2004. godine u kontekstu priprema za pristupne pregovore s Europskom unijom. Sustavno usklađivanje politike Hrvatske i EU-a u područjima socijalne politike i politike zapošljavanja započelo je 2005. godine, kada je pokrenut proces »Otvorene metode koordinacije« koji je doveo do izrade dvaju ključnih hrvatskih pretpristupnih dokumenata u suradnji s Europskom komisijom i uz konzultacije sa širokim spektrom dionika (ministarstva, vladine agencije, socijalni partneri, nevladine organizacije, regionalne i lokalne vlasti). Prvi dokument, Zajednički memorandum o socijalnom uključivanju (JIM), bavio se siromaštvom i socijalnom isključenošću i potpisan je u ožujku 2007. godine. Drugi dokument (JAP) bavio se pitanjima politike zapošljavanja i potpisan je u svibnju 2008. godine. Usvajanjem i potpisivanjem navedenih dokumenata uspostavljen je formalni okvir za razvoj navedenih područja i preuzete su određene obveze koje su praćene u nadolazećim godinama. Ispunjavanje tih i drugih obveza dovelo je do privremenoga zatvaranja 19. poglavlja pravne stečevine Europske unije, koje se bavi socijalnom politikom i zapošljavanjem, 21. prosinca 2009. Tijekom pristupnih pregovora Hrvatska je usvojila pravnu stečevinu Europske unije, čime je postigla formalno usklađivanje svoje regulative s EU-om.
Nakon 2009. godine slijedilo je razdoblje ekonomske recesije koja je u Hrvatskoj trajala dulje nego u drugim zemljama EU-a, čak do 2014. godine. Tijekom recesije intenzivno su se provodile mjere štednje koje su zasjenile učinke povlačenja i korištenja pretpristupnih IPA sredstava. Europeizacija socijalne politike dobila je zamah ulaskom Hrvatske u EU 1. srpnja 2013.
Mehanizmi utjecaja Europske unije na socijalnu politiku Hrvatske uključuju relevantne direktive usvojene u Europskom parlamentu u tom području, koje su istina obvezujuće, ali su prilično rijetke jer je područje socijalne politike uglavnom definirano nacionalnim zakonima. Mehanizmi osim direktiva (koje su rijetke) uključuju strateške dokumente i strateške ciljeve EU-a, preporuke za pojedine zemlje članice koje izdaje Vijeće Europske unije i koje su rezultat procesa Europskoga semestra, koji je godišnji postupak koordinacije gospodarskih, fiskalnih i socijalnih politika te politika zapošljavanja unutar Europske unije.
Tijekom Europskoga semestra države članice usklađuju svoje proračunske i gospodarske politike s pravilima dogovorenim na razini EU-a, a politiku zapošljavanja i socijalnu politiku u skladu s načelima europskoga stupa socijalnih prava. Tako je Europski semestar primjerice ojačao koordinaciju politika zapošljavanja na razini Europske unije jer se svakih pet godina definiraju smjernice i ciljevi zapošljavanja, a države članice godišnje dobivaju preporuke za svoje nacionalne planove zapošljavanja. U području politike zapošljavanja i tržišta rada Hrvatska je primila nekoliko preporuka u sklopu Europskoga semestra. Tako se već u lipnju 2013. godine u Hrvatskoj provodila reforma hrvatskoga Zakona o radu kako bi se odredbe uskladile s relevantnim direktivama EU-a. Izmjene su se ponajprije odnosile na problematiku ugovora na određeno vrijeme, kolektivnih otkaza, uočenih problema vezanih uz otkazivanje ugovora o radu tijekom probnoga rada te informiranja i savjetovanja radnika na transnacionalnoj razini, odnosno preko Europskoga radničkoga vijeća. Od 2014. godine Hrvatska je primila nekoliko preporuka koje se odnose na politiku zapošljavanja, tržišta rada i obrazovanja. Fokus je bio na fleksibilizaciji zapošljavanja i razvoju kapaciteta za unaprjeđenje aktivnih politika zapošljavanja, uključujući bolje ciljanje ranjivih skupina nezaposlenih, modernizaciju sustava kvalifikacija i strukovnoga obrazovanja i osposobljavanja te rješavanje problema neprijavljenoga rada. Druga pitanja koja su dobila pozornost u preporukama Europske komisije za Hrvatsku 2016. i 2017. su uključivala unaprjeđenja sustava usavršavanja i prekvalifikacija te obrazovanja odraslih kako bi se povećala zapošljivost ciljanih skupina, uključujući niskokvalificirane, dugotrajno nezaposlene i starije radnike. Stoga je 2014. godine donesen novi Zakon o radu, ali bez konsenzusa socijalnih partnera, što je izazvalo nezadovoljstvo i udruga poslodavaca i sindikata. Tijekom 2013. godine, također na poticaj preporuka iz Europskoga semestra, prvi put u Hrvatskoj usvojen je Zakon o minimalnoj plaći, s ciljem poboljšanja zaštite primanja radnika izloženih riziku od siromaštva. Zakonom je uvedena obveza utvrđivanja minimalne plaće na godišnjoj razini postupkom koji vodi Vlada i uz konzultacije sa socijalnim partnerima. Primjena i sudjelovanje nezaposlenih u mjerama aktivne politike zapošljavanja povećano je nakon 2014. godine zbog mogućnosti sufinanciranja tih mjera sredstvima Europskoga socijalnoga fonda. U to recesijsko vrijeme 2014. i 2015. godine jako je rasla nezaposlenost mladih u Hrvatskoj pa je za njih bila važna provedba Garancije za mlade koja je bila instrument usvojen na razini EU-a, a provedba je olakšala mladima integraciju na tržištu rada.
Unutar Europskoga semestra, ali i drugih izvješća Europske komisije u pogledu izazova mirovinskoga sustava u Hrvatskoj, najčešće se apostrofiralo pitanje neadekvatne primjerenosti mirovina koje su niske i zbog čega je rizik od siromaštva među hrvatskim umirovljenicima visok. Te su okolnosti često naglašavane u preporukama za Hrvatsku u sklopu procedure Europskoga semestra od 2015. do 2018. godine, problematizirana su i pitanja preranoga umirovljenja te dugoročne financijske održivosti mirovinskoga sustava. Vlada Republike Hrvatske stoga je 2018. godine najavila sveobuhvatnu mirovinsku reformu, koja je započela 2019. godine, s ciljem poboljšanja financijske održivosti najavom povećanja dobi za odlazak u mirovinu na 67 godina i povećanjem penala za prijevremeno umirovljenje. No sindikati su mobilizirali građane i prikupili dovoljno potpisa za održavanje referenduma kako bi spriječili takav ishod. Nakon što je shvatila da sindikati imaju većinsku potporu javnosti i da su prikupili dovoljno potpisa Vlada je ipak odustala od većine planiranih zahvata i prihvatila mnoge odredbe koje su tražili sindikati.
Kako bi se smanjila razina siromaštva među starijim osobama, u siječnju 2021. godine uvedena je naknada za starije osobe kao novo socijalno pravo za osobe starije od 65 godina koje nisu ostvarile minimalni radni staž potreban za ostvarivanje prava na mirovinu. Naknada je namijenjena građanima u dobi od 65 godina koji imaju prebivalište u Hrvatskoj najmanje 20 godina i ne ispunjavaju minimalne uvjete za redovitu mirovinu, čiji prihodi ne prelaze danas 120 eura po članu kućanstva mjesečno. Osim uvođenja navedene naknade za starije, budući da su prosječne obiteljske mirovine isplaćene u 2021. godini bile znatno ispod granice siromaštva, a primatelji obiteljskih mirovina su među socijalno ugroženijima, tijekom 2023. godine izmijenjen je model obiteljske mirovine kojim je omogućena isplata dijela obiteljske mirovine umrloga supružnika/partnera zajedno s korištenjem svoje starosne, prijevremene starosne ili invalidske mirovine, što bi trebalo dovesti do povećanja prosječnih obiteljskih mirovina (između 10 i 15 %).
Pitanje primjerenosti sustava minimalnoga dohotka za zaštitu najsiromašnijih građana naglašeno je u nekoliko preporuka za Hrvatsku unutar Europskoga semestra i često je bilo povezano s preporukama za konsolidaciju socijalnih naknada. Međutim, razina primjerenosti zajamčene minimalne naknade i stopa pokrivenosti siromašnih naknadom ostale su i nadalje niske u Hrvatskoj. Na primjeru usporedbe sa Slovenijom: u Sloveniji siromašna osoba koja prima denarnu socijalnu pomoć na mjesečnoj je razini 2021. godine ostvarivala prihode na razini od oko 55 posto crte siromaštva. U Hrvatskoj je primatelj zajamčene minimalne naknade primao iznos od 133 eura, a crta siromaštva za 2022. je oko 450 eura, što znači da siromašni korisnici ZMN-a ostvaruju prihod na mjesečnoj razini od oko 30 posto crte siromaštva – gotovo upola manje nego u Sloveniji. Tako nizak obuhvat i niske razine naknada imaju za posljedicu niske učinke na smanjenje siromaštva u Hrvatskoj.
Ulaskom u EU Hrvatska je postala korisnica izdašne financijske pomoći EU-a. Za drugu polovicu 2013. osigurana su dodatna financijska izdvajanja u sklopu Operativnoga programa učinkovitih ljudskih potencijala. Sredstva iz Europskoga socijalnoga fonda distribuirana su kroz Operativni program za učinkovite ljudske potencijale (OP ULJP), koji je razvijen i implementiran od 2014. do 2020. godine. Daljnju potporu pružila je Inicijativa za zapošljavanje mladih (YEI), koja je pridonijela zapošljavanju, obrazovanju i osposobljavanju ranjive mlade populacije u sklopu operativnoga programa Konkurentnost i kohezija (financiran iz Europskoga fonda za regionalni razvoj), koji je omogućio ulaganja u socijalnu, zdravstvenu i obrazovnu infrastrukturu. Fond za europsku pomoć najpotrebitijima (FEAD) financirao je školske obroke za djecu iz siromašnijih obitelji u Hrvatskoj, kao i hranu te toaletne potrepštine za ostale korisnike. Ukupna vrijednost programa 2014. – 2020. godine iznosila je 1,89 milijardi eura, od čega se 1,62 milijarde financira iz fondova EU-a (ESF i YEI), a ostatak je nacionalno financiranje.
Tijekom pandemije koronavirusa Europska je unija implementirala europski instrument za privremenu potporu za ublažavanje rizika od nezaposlenosti u hitnim slučajevima (SURE), kako bi pomogla državama članicama da zaštite radna mjesta i plaće zaposlenih tijekom koronakrize. Hrvatska je iz SURE programa za zaštitu radnih mjesta i plaća tijekom pandemije povukla i isplatila 1,02 milijarde eura. Kako bi se olakšao postpandemijski gospodarski i društveni oporavak i otpornost, hrvatska je Vlada donijela Nacionalni plan otpornosti i oporavka za Hrvatsku koji je definirao kombinaciju politika reforma i ulaganja kojima je cilj olakšati socijalno-ekonomski oporavak usklađen sa zelenom i digitalnom tranzicijom. U aktualnom programskom razdoblju izrađen je i usvojen Program učinkovitih ljudskih potencijala 2021. – 2027. za korištenje sredstava iz Europskoga socijalnoga fonda+ (ESF+). Uz nacionalno sufinanciranje, ukupna vrijednost financijskoga okvira Programa učinkovitih ljudskih potencijala 2021. – 2027. iznosi gotovo 2,268 milijardi eura.
Osim što je punopravno članstvo u EU-u pozitivno utjecalo na razvoj socijalne politike Hrvatske općenito, s druge strane punopravnim članstvom pojavili su se i izazovi za socijalnu politiku ponajprije zbog pristupanja jedinstvenomu tržištu rada u EU-u. Jedan od glavnih izazova koji se intenzivirao vrlo brzo nakon punopravnoga članstva Hrvatske znatno je iseljavanje mlade i obrazovane radne snage u najrazvijenije zemlje EU-a. Taj je proces bio vrlo intenzivan između 2014. i 2018. godine. Nakon 2018. godine iseljavanje je usporilo, posebno tijekom pandemije koronavirusa. Pitanje iseljavanja i gubitka ljudskoga kapitala postalo je važna tema u hrvatskoj javnosti, ali bez pravoga političkoga odgovora. U 2017. uvedene su neke mjere s ciljem suzbijanja negativnih trendova, ali ne postoji sveobuhvatna strategija koja bi se uhvatila u koštac s tim problemom. Rezultati popisa stanovništva 2021. godine pokazali su da je između 2011. i 2021. Hrvatska izgubila 9,64 posto stanovništva, što ima duboke posljedice na tržište rada, mirovinski sustav, zdravstvo i druga područja socijalne politike.
Velik je izazov za pojedina područja socijalne politike i projektno financiranje socijalnih programa koji se financiraju iz izvora EU-a. Ozbiljan problem za korisnike i projektne djelatnike pojavio se za nekoliko projekata u trenutku prestanka financiranja projekta dok nova financijska perspektiva još nije započela, pa je međurazdoblje vrlo izazovno razdoblje za korisnike koji inače dolaze iz socijalno ugroženih skupina, kao i za zaposlenike na projektima. Ubuduće bi bilo razumno pripremiti koherentan financijski okvir iz državnoga proračuna za to prijelazno razdoblje za projekte koji dobiju pozitivnu ocjenu kako bi se osigurala stabilnost socijalnih programa za najugroženije (osobe s invaliditetom, djeca s posebnim potrebama itd.).
Zaključno se može reći da je punopravno članstvo u Europskoj uniji uvelike utjecalo na različita područja socijalne politike u Hrvatskoj. Iako je proces Europskoga semestra utjecao na brojna područja socijalne politike, također je istina da neke preporuke Europske komisije nikada nisu shvaćene ozbiljno u Hrvatskoj i zahtjevi za njima nisu implementirani, poput primjerice preporuke da se unaprijedi primjerenost minimalnih naknada za najsiromašnije te je navedeno pitanje još aktualno. Općenito govoreći, većina utjecaja EU-a u području socijalne politike bila je pozitivna, no bilo je i negativnih aspekata i izazova koji još stoje pred Hrvatskom zbog činjenice da je Hrvatska sada punopravna članica jedinstvenoga tržišta rada EU-a, koje će i nadalje zbog boljih uvjeta privlačiti radnike iz Hrvatske ako ne bude bitnijega poboljšanja uvjeta na tržištu rada u Hrvatskoj.
Pozitivni utjecaji ponajviše su vidljivi u poboljšanim mogućnostima financiranja koje su uvelike povećale sredstva u pojedinim područjima socijalne politike. Na primjer, dostupnost financijskoga okvira Europskoga socijalnoga fonda povećala je financiranje i sudjelovanje nezaposlenih u mjerama aktivne politike zapošljavanja. Neki od strateških dokumenata i inicijativa EU-a kao što su Jamstvo za djecu, Jamstvo za mlade i Inicijativa za zapošljavanje mladih zajedno s financijskim okvirom osiguranim za njihovu provedbu poboljšali su programe socijalne politike i mjere usmjerene prema djeci i mladima u riziku od siromaštva (fond FEAD financira obroke u školi za siromašnu djecu). Postoje i projekti koji su poboljšali financiranje i dostupnost usluga i pomoći za osobe s invaliditetom ili starije osobe koje žive u ruralnim i udaljenim područjima financiranjem pomoći u kući za te osobe i zapošljavanjem dugotrajno nezaposlenih žena kroz program »Zaželi«.
U budućnosti bi trebalo učiniti sve da se maksimiziraju pozitivni učinci članstva u EU-u na socijalnu politiku te minimiziraju negativni učinci članstva unaprjeđenjem mjera za smanjivanje iseljavanja i kreiranjem uvjeta i poticaja za povratak mladih koji su otišli u zemlje EU-a, a još nisu donijeli konačnu odluku o trajnom napuštanju Hrvatske. Za tu bi svrhu zasigurno partner državi mogla biti i Katolička Crkva s djelovanjem hrvatskih katoličkih misija u zemljama EU-a i kontaktima s mladim vjernicima koji su nedavno napustili Hrvatsku pa bi i za tu svrhu trebalo ojačati suradnju države i Crkve te partnerski kreirati konkretne projekte s navedenim ciljem.
