Bunjevački Hrvati uvijek su posvećivali mnogo pozornosti kulturnomu radu, posebice književnomu, jer je kultura, uz katoličku vjeru, bila drugi stup njihova identiteta. Ivan Antunović, Lazar Merković, Bela Gabrić, Mijo Mandić, Marko Čović, Matija i Ante Evetović, Ivan Kujundžić, Petar Pekić, Blaško Rajić, Juraj Lončarević, Ante Sekulić samo su neka, nasumice navedena, imena zaslužnih pisaca, skupljača narodnoga blaga, bibliografa i promicatelja hrvatske bunjevačke tradicije. Među njima zaslužno mjesto ima i bački hrvatski pripovjedač i skupljač narodnih djela Ivo ili Ive, kako ga također zovu, Prćić stariji.
Rođen je 15. svibnja 1894. u Subotici, gdje je pohađao gimnaziju, ali ju nije završio. No od mladosti se posvetio književnomu radu. »Njegova upornost za sticanjem znanja nije pristala izlaskom iz škule, već je nastavio dalje da uči. Na taj način posto je samouk jel ga je njegovo interesovanje za znanjem nagnalno da se što više paštri u spoznavanju istine življenja. Na vrime je svatio vridnost narodnog blaga i da ga triba sačuvat od zaborava pa je već ko deranac počo skupljat pisme na jeziku kojim se bujevački živalj služio, i iste dao ko suradnik Blaška Rajića da se trukuju (tiskaju) 1910. godine pod nazivom: ‘Narodno blago’« (S. Šarčević). Godine 1911. bio je bandaš na prvoj žetvenoj svečanosti »Dužijanci«, odnosno, kako je on govorio, »Dožejanci«, kao član bandaškoga para koji u znak zahvalnosti za žetvu prinosi na oltar pšenični vijenac.
Kako je središnjica kulturnih događanja bunjevačkih Hrvata bila Subotička matica, u kojoj su bila uredništva »Subotičkih novina« i »Subotičke Danice«, pokrenute 1884. kao godišnji kalendar, tu je bilo žarište i Prćićeva rada, posebice u »Danici«, koju je on uređivao od 1920. do 1946. (tada je bila ugašena do 1971.), s prekidom od 1942. do 1944. Tu je objavio više priloga iz vjerskoga i kulturnoga života bunjevačkih Hrvata. Godine 1940. navodi ga se kao urednika izdanja Subotičke matice. Pisao je i katoličkom almanahu »Selo i grad«, kalendaru »Naša domovina«, »Subotičkim novinama« odnosno »Hrvatskim novinama«, »Nevenu«, »Klasjima naših ravni«.
Više knjiga uredio je i objavio godine 1928. Tako »Muku Isusovu po Sv. Evanđelju«, »Svetu noć i druge legende o malom Isusu«, »Ezopčice: priče za katoličku mladež«, koje je »pribrao i uredio« pod pseudonimom I. P. Jablanović, te zbirku pripovijedaka »Tmurni i vedri dani«, sve tiskane u nizu »Dinarska knjižnica«. Anonimni pisac u prikazu Prćićeva rada 1940. u »Subotičkoj Danici« navodi i ovo: »Tu su, nadalje i ostala njegova djela: kraj mnogobrojnih članaka, pučkih pripovijesti i pjesama objavljenih u skoro svim važnijim hrvatskim listovima i časopisima ističu se knjižice, što ih je hrv. knjiž. društvo Alfa izdalo u Subotici. To su među ostalima najpoznatije: ‘Našim šorom’… ‘Budite svijesni katolici’.«
»Ivu Prćića starijeg nisu zanimale samo pisme, pripovitke, već i narodni običaji o kojima je jednom prilikom između ostalog kazo da Bunjevci dobro znadu da su jim običaji održali jezik i sačuvali narodno obilužje s čim su se spasili od tuđi uticaja iz okruženja, što bi ji dovelo do utapanja i propasti. Bunjevci su nigovali, a samim tim i čuvali njiovu vridnost kako bi se odužili svom rodu i zafalili svojim precima, koji su ostavili običaje ko svetu baštinu bunjevačkoj grani. Paštrio se Ive Prićić da dobro ubarda i zapiše sve običaje da ji poređa po godovima, po radnjama ko što su: dužijanca, svatovi, rakijere, polivači, kraljice, materice, sigre i sve prikazo u dramskom iskazu i 1937. godine objavio u knjigi pod nazivom ‘Bunjevački narodni običaji’. 1946. godine je u ‘Subotičkoj Danici’ objavio dramski iskaz narodnog običaja ‘prelo’. Ostale dramske iskaze, pripovitke i članke objavio je u knjigi ‘Subotica i Bunjevci’ 1936. godine« (S. Šarčević). Osim toga, objavio je 1939. »Bunjevačke narodne pisme«, »koje je poređo u dilove ko što su: pobožne, korizmene, kraljičke, dičije i svatovske«. »No to nije sve, u istoj knjigi je objavio epskolirske pisme el kako ji Bunjevci zovu: groktalice i to 80 pisama« (S. Šarčević). »Bunjevačke groktalice« posebno je objavio 1942. Posmrtno je objavljena zbirka lirskih pjesama u knjizi »Bunjevačke narodne pisme« 1971. Za života nije dospio tiskati »Bunjevačke provincijalizme«, »Bunjevačke zagonetke« i »Kolede«.
Bio je braniteljem hrvatstva Bunjevaca. Tako je nekom prigodom 1936. iskazao svoje stajalište riječima: »Bunjevci, katolici i Hrvati, to smo bili od starine, to smo i sad, a to ćemo biti i u buduće.« Zabilježen je i govor iz 1939. u kojem je naglasio: »…tko neće da prizna hrvatstvo Bunjevaca, taj je neprijatelj integriteta državne cjeline«. Bio je višegodišnji aktivni član, a 1925. i predsjednik Hrvatskoga katoličkoga orla u Subotici odnosno »Omladinskoga orla«.
Umro je u Subotici 12. svibnja 1959. Nedvojbeno, bio je »čovjek iz naroda, koji pozna narodnu dušu bolje nego većina naših intelektualaca« (»Subotička Danica« 1940.).
