»Ne daj se i budi svoj na svome, Hrvati na ognjištu hrvatskome!« Tako je u dnu svoje fotografije napisao svećenik, književnik i političar Ivan Nepomuk Jemeršić.
Rođen je 17. travnja 1864. u Martinišču kod Velikoga Trgovišća, gdje je pohađao osnovnu školu, koju je dovršio u Krapini. Pošavši u Nadbiskupsko sjemenište u Zagrebu, pohađao je gimnaziju, a zatim Katolički bogoslovni fakultet. Godine 1887. zaređen je za svećenika te dodijeljen kao kapelan u Grubišno Polje, gdje od 1891. župnik do 1928. godine. Obnovio je župnu crkvu sv. Josipa, u kojoj je uredio oltar i spilju Majke Božje Lurdske. Zanimljivo je da je misio na hrvatskom, češkom, mađarskom i njemačkom jeziku. Bavio se, uz ostalo, pčelarstvom i uzgojem različitih vrsta ptica te vinogradarstvom i voćarstvom. Izgradio je dvije kuće: »Živila Hrvatska!« u Velikoj Peratovici i »Moj mir« u Grubišnom Polju, gdje je živio nakon umirovljenja 1928.
Iza naizgled obična župničkoga životopisa krije se bogat javni život, prožet brojnim kulturnim i političkim djelatnostima. Gorljiv pravaš, zbog oporbe banu Hedervaryju, koji je pak, sukladno ondašnjim običajima, za posjeta Grubišnomu Polju 1891. privolio imenovati ga župnikom, bio je osuđen na šest mjeseci zatvora. Do izdržavanja kazne pušten je kući, a »o njegovoj popularnosti svjedoči podatak da je na povratku kući vlakom preko Banove Jaruge – Lipika – Pakraca bio dočekivan od mnoštva puka«. »Još veći doček je doživio nakon povratka vlakom s izdržavane kazne 1904. godine. U Križevcima su ga dočekali građani i dodijelili mu srebrom i zlatom prepleteni lovorov vijenac. Slične je dočeke doživio u ostalim postajama preko Bjelovara do Velikog Grđevca gdje su ga dočekali njegovi župljani s oko 50 kola i zatim krenuli prema Grubišnom Polju« (Ž. Karaula). A on je za svoj puk neumorno radio, pisao, poučavao ga i prosvjećivao, napisavši da ostavlja »svoja djela, najbolje pjesme svoje u prozi u spomen milom svom hrvatskom narodu, neka ga vazda bodre u teškim danima života i neka mu primjerom pokazuju kako valja za Hrvatsku raditi i trpjeti, jer se samo preko križeva dolazi do pobjede – do svog uskrsnuća«.
Plodan pisac, objavio je desetak teoloških, domoljubnih i putopisnih knjiga, o čijim sadržajima i ciljevima jasno govore njihovi naslovi: »Hrvatski narod. Knjiga za pouku hrvatskom seljaku i prijateljem našeg naroda« 1889., »Majka u radu za Boga i Hrvatsku ili dar hrvatskim ženama« 1894., prevedena na češki i slovenski jezik, »Temeljne istine objave Božje i razum. Vjeri i znanosti« 1895., s posvetom Strossmayeru i Starčeviću, koji su, kako je poznato, u mnogočemu bili antipodi, što svjedoči o Jemeršićevu integralnom hrvatstvu, zatim »Bog i Hrvatska ili ozbiljne misli za vjeru i domovinu« 1896. te knjigu pripovijedaka »Iz života za život« 1898., koja je u Americi raspačana u deset tisuća primjeraka! Putopisne su knjige »Kopnom i morem na Plitvička jezera« 1904., »Hrvati u Lurdu. Putne uspomene na prvo hrvatsko narodno hodočašće u Lurd god. 1908.« 1909. te »Hrvati u Rimu: putne uspomene na prvo hrvatsko hodočašće u Rim, Asiz, Loret godine 1913.«, a posebno je zanimljiva knjiga »Bez slobode: moji uznički doživljaji iz crnih dana godine 1903.« – godine što je spominjemo prvim stihom »Bilo je to godine devetsto i treće…« u čuvenoj »Ustani, bane«. Preveo je »Povijest kraljevine Češke« V. V. Tomeka, zauzimajući se gorljivo za širenje hrvatsko-češke suradnje.
Kao narodni zastupnik Virovitičkoga kotara piše brošuru »Moje stanovište. Svojim izbornicima u Virovitici i hrvatskom narodu prigodom saborskih izbora godine 1908.«, u kojoj piše i riječ Srbima: »Lijepo je da želite dobro Srbiji, otkuda, kako velite, da ste ovamo došli, ali ipak sto puta treba da više želite dobro i Hrvatskoj, pravoj vašoj domovini, gdje sada živite i kuću kućite…« Djeluje od 1908. do 1911. u Hrvatskom saboru pa je objavio dvadeset političko-vjerskih apologetskih govora u knjizi »Moji saborski govori«, u kojima često inzistira na socijalnim pravima naroda.
Pisao je razne članke u katoličkim glasilima »Glasniku sv. Josipa«, »Almanahu Gospe Lurdske«, »Luči«, »Franjevačkom glasniku«, »Hrvatskoj straži«, »Požeškim novinama« te u »Obzoru«, »Hrvatskoj«, »Hrvatskom pravu«, »Hrvatskoj domovini«, »Novom vieku«, »Hrvatskom narodu«, »Hrvatskoj zastavi« i dr.
Umro je 7. prosinca 1938., »utiskujući tako u povijest svijetli trag poštenja i marljivosti kroz Bogoljublje, domoljublje i čovjekoljublje« (D. Jelaš). Vilu »Moj mir« oporučno je ostavio Milosrdnim sestrama sv. Vinka da u njoj otvore domaćinsku školu, bolnicu ili odgajalište ženske mladeži. Grad Grubišno Polje odužio mu se dajući njegovo ime osnovnoj školi i ulici.
»Njegove poruke i danas, nakon jednog stoljeća, mogle bi biti poukom hrvatskom pučanstvu, ali ne samo za obične smrtnike, nego i političare. Nad njegovim porukama trebali bi se duboko, duboko zamisliti« (V. Herout). Jest! No jedno je stalno: dok je takvih župnika u Hrvata i danas, ne će domovina propasti!
