Iako nije (pre)poznat kao religiozni pjesnik, Zvonko Milković u velikom je dijelu svojega opusa izrazio iskreni kršćanski sensus, ostavivši pozamašan opus pjesama religiozne motivike i tematike.
Rođen je 1. listopada 1888. u Varaždinu, gdje je završio osnovnu školu i Klasičnu gimnaziju, a pravo je studirao na sveučilištima u Zagrebu, Pragu, Beču i ponovno u Zagrebu, gdje je 1913. promoviran u doktora prava. Nakon studija radio je najprije u Zagrebu kao odvjetnički pripravnik, zatim kao novinar u »Obzoru« 1915. – 1917., pa ponovno u Varaždinu kao odvjetnički pripravnik 1920. – 1921. Godine 1922. bio je vanjski dopisnik »Jutarnjega lista« iz Njemačke, a zatim je do umirovljenja 1955. godine radio u Varaždinu kao odvjetnik, nakon čega se bavio vinogradarstvom i književnim radom. Umro je u Varaždinu 3. ožujka 1978., kao posljednji iz važne pjesničke generacije koja je književno nastupila u zbirci »Hrvatska mlada lirika«, u kojoj su, osim njegovih, pjesme još jedanaest pjesnika: Ive Andrića, Vladimira Čerine, Vilka Gabarića, Karla Hauslera, Stjepana Parmačevića, Janka Polića Kamova, Tina Ujevića, Milana Vrbanića, Ljube Wiesnera, Nikole Polića te Frana Galovića.
On je već kao pripadnik druge generacije hrvatske moderne 1913. objavio prvu pjesničku zbirku »Pjesme«, u kojoj su brojne pjesme religioznih motiva ili teme: »Nedjelja«, »Angelus«, »Tielovo«, »U ranom suncu«, »Seosko groblje«, »Balada pastirici«, »Poljudski manastir«, »Rana misa«, »Kontemplacije«, a među njima i »Jutro«: »Jutros, dok su još u školu išla djeca, / Sveta pričest prošla je kroz selo. / Mladi župnik sagnuo se poput sveca, / Trak je sunca pao mu na čelo. // Zvonce je navieštalo iz tornja mirno… / Iznad župnog dvora laste lete, / Starac je kraj zdenca krstom čelo dirno, / Usred ceste kleknulo je diete. // Zaklopljene oči vide Hrista kako / Iz ciborija sad tiho dieli / Blagoslov, dok ruke župnika polako / Svietli kalež dižu. Dan se bieli…«
Milković osjećajno spaja molitvene i euharistijske motive s pejzažnima, sažimajući sve u mirne egzistencijale, što pokazuje i lijepa pjesma »Vesper«: »Valovitom ravnicom suton brazde briše / I tiho skriva polja orana i crna; / U zraku lebdi mir, i trava svježe diše / Tad prestane niz njive sijač bacat zrna… // U tminu zavit, starac trudno spusti ruke, / I smireni mu pogled preko polja bludi; / U srcu vlada mir od truda i od muke, / I hladni drhtaj sreće slegnu mu na grudi. // Ušutjeli su sitni glasi snenim zrakom / I ptice s jarka brazde odoše u gniezda, / A on se Bogu moli… Rietkim polumrakom / Sa bliedog neba struji srebro prvih zviezda.«
Zanimljivo je da je zbirka »Pobožni časovi« iz 1944., započevši lijepom posvetom supruzi i svetopisamskim geslom »ako Gospodin ne gradi doma, uzalud se trude koji ga grade«, sazdana većinom od pjesama pejzažne motivike, motiva seoskoga života i ladanja. Među desetak eksplicitno religioznih pjesama (»Zahvala«, »Na poldanici«, »Zagorsko proštenje«, ciklus »Uz brda zagorska«, »Razapeti« i dr.) posebno je izražajna »Molba da budem dobar sin«, kojom će podsjetiti na Sudetu: »Daj, Gospode, da i ja budem dobar sin, / Da budem brižan i nježan spram svoje male mame, / Da nikoja gruba rieč, il nesmotreni čin, / Nju ne razžalosti, da ne trpi za me. // (…) Daj, da joj se uviek u očima čini / Moj lik ko u djetinstvu privržen i čedan, / Pa joj udieli radost, da za mene učini / Skroman ručak, a ja da ga budem vriedan. // I daj, da još živi dugo, dugo i dugo / U zdravlju i zadovoljstvu biele svoje dane, / A ja da sam odan njoj i zemlji, drugo / Sve će onda srećom da u srdce kane.«
Nakon rata izdao je zbirke »Izabrane pjesme« 1961., »Krenimo u rano jutro« 1968., »Pjesme« i sonetnu zbirku »Iz starog Varaždina« 1971., »Legende o sakritoj sreći« 1976. te posmrtno »Pjesme« 1992. (sa Ž. Prstecom) i »Pjesme samotnika« 2004. Objavio je i zbirku putopisa »Krenimo u rano jutro« 1968., a ponajbolje pjesme uvrštene su mu u petnaestak antologija. Brojne pjesme Milković je posvetio rodnomu Varaždinu, stekavši epitet »najvaraždinskijega pjesnika« (E. Fišer).
Pjesme na štokavskom i kajkavskom narječju, književne prikaze, kazališne kritike i druge članke objavljivao je u »Savremeniku«, »Hrvatskoj reviji«, »Književnom jugu«, »Jutarnjem listu«, »Mladoj Hrvatskoj«, »Našim pravicama« i drugdje.
Istančan lirik, »on je u svojim pjesmama pjevao pravu, istinsku sliku svoga života i svog vremena i kraja« (K. Mlač), stekavši epitet »jednog od najdosljednijih hrvatskih intimističkih pjesnika 20. stoljeća« (E. Fišer). U poeziji je, na Matoševu tragu, prije svega vidio sredstvo izražaja ljepote naših ljudi i krajeva, ali je otišao i korak dalje od svojega učitelja, snažnije uranjajući u ljepotu transcendentalnoga karaktera. Pišući o njemu, Željko Vegh je napisao: »Jedino tihi, Božji svjetovi opstaju.« U tim tihim, Božjim svjetovima Milković je živio i stvarao cijeloga života.
