DOKTOR PRAVA ZVONKO MILKOVIĆ Poetičar intime koji je postao »najvaraždinskiji pjesnik«

Zvonko Milković

Iako nije (pre)poznat kao religiozni pjesnik, Zvonko Milković u velikom je dijelu svojega opusa izrazio iskreni kršćanski sensus, ostavivši pozamašan opus pjesama religiozne motivike i tematike.

Rođen je 1. listopada 1888. u Varaždinu, gdje je završio osnovnu školu i Klasičnu gimnaziju, a pravo je studirao na sveučilištima u Zagrebu, Pragu, Beču i ponovno u Zagrebu, gdje je 1913. promoviran u doktora prava. Nakon studija radio je najprije u Zagrebu kao odvjetnički pripravnik, zatim kao novinar u »Obzoru« 1915. – 1917., pa ponovno u Varaždinu kao odvjetnički pripravnik 1920. – 1921. Godine 1922. bio je vanjski dopisnik »Jutarnjega lista« iz Njemačke, a zatim je do umirovljenja 1955. godine radio u Varaždinu kao odvjetnik, nakon čega se bavio vinogradarstvom i književnim radom. Umro je u Varaždinu 3. ožujka 1978., kao posljednji iz važne pjesničke generacije koja je književno nastupila u zbirci »Hrvatska mlada lirika«, u kojoj su, osim njegovih, pjesme još jedanaest pjesnika: Ive Andrića, Vladimira Čerine, Vilka Gabarića, Karla Hauslera, Stjepana Parmačevića, Janka Polića Kamova, Tina Ujevića, Milana Vrbanića, Ljube Wiesnera, Nikole Polića te Frana Galovića.

Molitvene i euharistijske motive spaja s pejzažima

On je već kao pripadnik druge generacije hrvatske moderne 1913. objavio prvu pjesničku zbirku »Pjesme«, u kojoj su brojne pjesme religioznih motiva ili teme: »Nedjelja«, »Angelus«, »Tielovo«, »U ranom suncu«, »Seosko groblje«, »Balada pastirici«, »Poljudski manastir«, »Rana misa«, »Kontemplacije«, a među njima i »Jutro«: »Jutros, dok su još u školu išla djeca, / Sveta pričest prošla je kroz selo. / Mladi župnik sagnuo se poput sveca, / Trak je sunca pao mu na čelo. // Zvonce je navieštalo iz tornja mirno… / Iznad župnog dvora laste lete, / Starac je kraj zdenca krstom čelo dirno, / Usred ceste kleknulo je diete. // Zaklopljene oči vide Hrista kako / Iz ciborija sad tiho dieli / Blagoslov, dok ruke župnika polako / Svietli kalež dižu. Dan se bieli…«

U poeziji je, na Matoševu tragu, prije svega vidio sredstvo izražaja ljepote naših ljudi i krajeva, ali je otišao i korak dalje od svojega učitelja, snažnije uranjajući u ljepotu transcendentalnoga karaktera.

Milković osjećajno spaja molitvene i euharistijske motive s pejzažnima, sažimajući sve u mirne egzistencijale, što pokazuje i lijepa pjesma »Vesper«: »Valovitom ravnicom suton brazde briše / I tiho skriva polja orana i crna; / U zraku lebdi mir, i trava svježe diše / Tad prestane niz njive sijač bacat zrna… // U tminu zavit, starac trudno spusti ruke, / I smireni mu pogled preko polja bludi; / U srcu vlada mir od truda i od muke, / I hladni drhtaj sreće slegnu mu na grudi. // Ušutjeli su sitni glasi snenim zrakom / I ptice s jarka brazde odoše u gniezda, / A on se Bogu moli… Rietkim polumrakom / Sa bliedog neba struji srebro prvih zviezda.«

Pjesme u petnaestak antologija

Zanimljivo je da je zbirka »Pobožni časovi« iz 1944., započevši lijepom posvetom supruzi i svetopisamskim geslom »ako Gospodin ne gradi doma, uzalud se trude koji ga grade«, sazdana većinom od pjesama pejzažne motivike, motiva seoskoga života i ladanja. Među desetak eksplicitno religioznih pjesama (»Zahvala«, »Na poldanici«, »Zagorsko proštenje«, ciklus »Uz brda zagorska«, »Razapeti« i dr.) posebno je izražajna »Molba da budem dobar sin«, kojom će podsjetiti na Sudetu: »Daj, Gospode, da i ja budem dobar sin, / Da budem brižan i nježan spram svoje male mame, / Da nikoja gruba rieč, il nesmotreni čin, / Nju ne razžalosti, da ne trpi za me. // (…) Daj, da joj se uviek u očima čini / Moj lik ko u djetinstvu privržen i čedan, / Pa joj udieli radost, da za mene učini / Skroman ručak, a ja da ga budem vriedan. // I daj, da još živi dugo, dugo i dugo / U zdravlju i zadovoljstvu biele svoje dane, / A ja da sam odan njoj i zemlji, drugo / Sve će onda srećom da u srdce kane.«

Nakon rata izdao je zbirke »Izabrane pjesme« 1961., »Krenimo u rano jutro« 1968., »Pjesme« i sonetnu zbirku »Iz starog Varaždina« 1971., »Legende o sakritoj sreći« 1976. te posmrtno »Pjesme« 1992. (sa Ž. Prstecom) i »Pjesme samotnika« 2004. Objavio je i zbirku putopisa »Krenimo u rano jutro« 1968., a ponajbolje pjesme uvrštene su mu u petnaestak antologija. Brojne pjesme Milković je posvetio rodnomu Varaždinu, stekavši epitet »najvaraždinskijega pjesnika« (E. Fišer).

Pjesme na štokavskom i kajkavskom narječju, književne prikaze, kazališne kritike i druge članke objavljivao je u »Savremeniku«, »Hrvatskoj reviji«, »Književnom jugu«, »Jutarnjem listu«, »Mladoj Hrvatskoj«, »Našim pravicama« i drugdje.

Istančan lirik, »on je u svojim pjesmama pjevao pravu, istinsku sliku svoga života i svog vremena i kraja« (K. Mlač), stekavši epitet »jednog od najdosljednijih hrvatskih intimističkih pjesnika 20. stoljeća« (E. Fišer). U poeziji je, na Matoševu tragu, prije svega vidio sredstvo izražaja ljepote naših ljudi i krajeva, ali je otišao i korak dalje od svojega učitelja, snažnije uranjajući u ljepotu transcendentalnoga karaktera. Pišući o njemu, Željko Vegh je napisao: »Jedino tihi, Božji svjetovi opstaju.« U tim tihim, Božjim svjetovima Milković je živio i stvarao cijeloga života.

IZVORGlas Koncila br. 7/2017.
Prethodni članakNEVJEROJATNA ZAPOVIJED Ništa čovječnije od ljubavi prema bratu »neprijatelju«
Sljedeći članakFILM »LAV« Dirljiva, topla i snažna drama