Obitelji su pretrpjele velike ekonomske poteškoće tijekom pandemije koronavirusa, a istodobno se od njih očekivalo da zamijene ulogu države, posebice kada je riječ o školstvu i poučavanju djece. To je samo jedna od ideja i razmišljanja koja ovih dana dolazi od čelništva Europskoga saveza udruga katoličkih obitelji (FAFCE), platforme koja pruža potporu obiteljima i bavi se pitanjima obiteljskih politika, a okuplja 19 udruga iz Europe. Ističu da roditelje treba poduprijeti u onom što se naziva »radosna odgovornost«. Nije tu riječ o pomoći, nego o pravednom priznavanju svega što roditelji besplatno pružaju za svoju djecu, odnosno društvo u cjelini. Tu je rečenicu u razgovoru za »Glas Koncila« izrekao predsjednik Europskoga saveza udruga katoličkih obitelji Talijan Vincenzo Bassi kada smo ga zamolili da nam prenese dojmove članova njihova saveza o tome kako su obitelji živjele s pandemijom koronavirusa tijekom zatvaranja gospodarstva i karantene te koji su bili glavni izazovi roditelja u vezi s poučavanjem »na daljinu«.
Predsjednik udruženja Bassi doktor je ustavnoga i europskoga ustavnoga prava, predaje na rimskom sveučilištu LUMSA i član je više udruga i saveza koji se bave obiteljskom tematikom. Govoreći da je njihov savez u više navrata pozvao sve europske donositelje odluka da ulože dodatne napore za pružanje potpore obiteljima tijekom i nakon pandemije koronavirusa, istaknuo je sljedeće: »Pandemija koronavirusa pokazala je potpuno zaustavljanje funkcioniranja svijeta na način kakav smo do tada poznavali: naša ekonomija, posao i zaposlenje, slobodno vrijeme – sve je stalo. Samo je jedna stvar potvrdila svoju ulogu i postala oslonac mnogim ljudima tijekom dana izolacije i opće blokade: obitelj, mreža obitelji, obiteljske udruge. One su bile na prvoj crti pandemije: roditelji su često morali uskladiti posao i brigu o djeci i njihovu školovanju, a uz to su se morali brinuti o nabavi osnovnih potrepština i živežnih namirnica. Pandemija je pokazala važnu činjenicu – koja prije nije bila toliko vidljiva – da je obitelj osnovni i neophodan ‘motor društva’. Bez obitelji ljudi i države ne bi mogli proći kroz pandemiju, jer se pokazalo da su upravo obitelji prvo mjesto solidarnosti, posebice među različitim naraštajima. Tijekom razdoblja pandemije koronavirusa obitelji su se svakoga dana suočavale s brojnim izazovima – u tome su najčešće bile same, primajući tek rijetku potporu države. Ipak, ovo je razdoblje – iako u kontekstu općega zatvaranja – ujedno bilo i povod da se otkrije ljepota odnosa unutar obitelji.«
U Hrvatskoj je nastavna godina završila sredinom lipnja, čule su se mnoge kritike na račun provođenja nastave na daljinu, no kao da je ostao »utišan« i nedovoljno artikuliran glas roditelja i obitelji koje su se suočavale s mnogim izazovima. Govorilo se o zahtjevnosti učiteljskoga posla, problemima s tehnologijom i internetskom vezom, a spomen obitelji ostao je po strani. Ipak, nije baš svagdje bilo tako, pa sugovornik Bassi načelno ističe da poučavanje na daljinu nikada ne će moći zamijeniti nastavu uživo u školi.
»Roditelji su morali ulagati dodatno vrijeme sa svojom djecom kako bi zamijenili učitelje, što je nemoguće kod izvođenja nastave preko interneta. To je značilo ulaganje dodatnoga vremena kod već ionako preopterećenih roditelja, koji su dobili još i domaće zadaće uslijed svih poteškoća koje im je donijela pandemija koronavirusa. Osim toga, nisu sve škole bile u mogućnosti pružiti istu kvalitetu poučavanja na daljinu. Razlike su bile posebno vidljive između državnih i privatnih škola. Škole koje ne financira država uvelike su patile od pandemije, često im je nedostajalo materijalnih sredstava kako bi osigurale kontinuitet poučavanja. Ipak, sve škole pružaju javnu uslugu društvu i prema njima se ne bi trebalo odnositi različito. Naprotiv, škole koje ne primaju državnu potporu omogućavaju velike uštede u javnim financijama. Pored toga, djeca su se često suočavala s ‘digitalnom nejednakošću’ u pristupu obrazovanju. Doista, u mnogim obiteljima – posebno u velikim obiteljima – gdje postoji samo jedno ili dva računala, neka su djeca imala lošiji pristup obrazovanju i nisu mogla učiti u najboljim uvjetima«, kazao je predsjednik Europskoga saveza udruga katoličkih obitelji.
Roditelji su tako morali biti učitelji tijekom pandemije… No imaju li roditelji dovoljno obrazovanja da podučavaju djecu? Stajalište našega sugovornika je jasno – roditelji mogu biti dobri učitelji kao i profesionalni učitelji, a proizlazi iz mišljenja da se ne smije uslijed koronavirusa zaboraviti na neovisno obrazovanje i pluralizam. »Poučavanje kod kuće pokazalo je sjajne rezultate. Važno je, međutim, osigurati praćenje djece koja uče od kuće kako bismo bili sigurni da nisu isključeni iz procesa obrazovanja. Školovanje od kuće inače ima brojne prednosti, kao što je osobniji pristup obrazovanju, prilagođavanje potrebama djeteta, njegovim kvalitetama i interesima. Nije ovo mjesto na kojem bi se trebalo raspravljati koja je vrsta obrazovanja najbolja, no smatram važnim naglasiti da roditelji trebaju imati slobodu – i društvenu i financijsku – kako bi pružili obrazovanje za koje smatraju da je najbolje za njihovu djecu«, rekao je dr. Bassi.
No kada se govori o pandemiji novoga virusa, mnogi nisu imali priliku birati, jer zajamčena sloboda obrazovanja, djelovanje neovisnih škola i dobrobit sve djece nije uvijek bilo jednostavno postići. Koronavirus ne može biti izgovor za ograničavanje stečenih prava roditelja i civilnoga društva, kazao je dr. Bassi i nastavio: »Ključno je podsjetiti se da su roditelji prvi odgojitelji svoje djece. Obrazovanje najprije započinje unutar obitelji. Škola dolazi tek na drugom mjestu. Pored toga, roditelji i dalje ostaju presudna potpora svojoj djeci tijekom njihova školovanja. To vrlo jasno možemo vidjeti kada roditelji ne podupiru svoju djecu u njihovu obrazovanju, što često dovodi do nižih ocjena i većega rizika od napuštanja školovanja. Živimo u europskom kontekstu u kojem se roditeljima sve rjeđe govori o obrazovanju njihove djece. Vidimo sve veće sukobe između roditelja i obrazovnih vlasti, koje se često zasnivaju na ideološkim borbama, posebice u vezi sa spolnim odgojem. Važno je prepoznati prvotnu odgovornost roditelja – roditelji su ispred države, oni znaju što je najbolje za njihovu djecu.«
Istaknuo je i da su mnoge države dale velike inicijative za potporu obiteljima tijekom općega zatvaranja ekonomije i izolacije, što je razumljivo ako se na obitelji gleda kao na važnu kariku koja će pružiti nezamjenjiv doprinos u oporavku od globalne krize.
Spomenuo je i primjer austrijske vlade koja je povećala iznos sredstava za naknade obiteljima kako bi im pomogla prevladati krizu. »Naše udruge članice predložile su razne inicijative: primjerice naša njemačka članica Savez katoličkih obitelji zatražila je od savezne vlade da razmotri broj djece u obitelji kod dodjele potpora za skraćeni radni tjedan. Naša talijanska udruga pozvala je banke da obustave plaćanje rata kredita obiteljima do završetka izvanredne situacije kako bi se smanjile ekonomske poteškoće obitelji. Ukupno gledajući, države koje su podupirale obitelji doista su uložile u vlastiti ljudski kapital za njihov budući oporavak. Ne može se ostvariti oporavak bez radnika, bez potrošača ili bez osoba koje pružaju usluge skrbi besplatno. Ne može se ostvariti oporavak bez solidarnosti među ljudima. No sve je to nemoguće bez obitelji«, kazao je Bassi.
Na opasku da se rijetko u sadašnjoj situaciji govorilo o dječjim pravima, istaknuo je da je važno biti oprezan kada se govori o toj temi, jer su djeca nositelji prava, no budući da još nemaju sposobnost njihova izvršavanja, odgovornost je na njihovim roditeljima. »U tom smislu moramo prepoznati izvornu odgovornost roditelja da vode brigu o svojoj djeci. Doista, nema svako dijete isti pristup znanju; kao što sam već spomenuo, velike obitelji ili obitelji samohranih roditelja bile su suočene s većim poteškoćama kako bi im se osigurao jednak pristup obrazovanju. No da bi se situacija riješila, ne treba ići u smjeru stvaranja i oblikovanja novih ‘dječjih prava’, nego pružanja podrške obiteljima u njihovoj temeljnoj ulozi. Politike prilagođene obiteljima najbrži su i najučinkovitiji način da se osiguraju prava djeci u svakoj situaciji, pa tako i u ovoj izvanrednoj«, rekao je dr. Bassi.
Budući da neizvjesnost povezana s koronavirusnom bolešću i dalje traje te je u pojedinim zemljama već odlučeno da će se nastava na daljinu održavati i u nadolazećim mjesecima, našega smo sugovornika upitali na koji način pomoći roditeljima te koje mjere zazivaju u Europskom savezu udruga katoličkih obitelji. »Obitelji su pretrpjele velike ekonomske poteškoće tijekom pandemije. S početkom nove školske godine bilo bi vrijedno kada bi sve europske obitelji mogle dobiti neku vrstu ‘džeparca’, naknade pri povratku djece u školu, prilagođenu trenutačnoj situaciji osiromašenja obitelji. Uz to, sufinanciranje skraćenja radnoga vremena treba se hitno prilagoditi sastavu kućanstva, jer se roditelji i obitelji s više djece suočavaju s većim troškovima. Zaključno, roditeljima možemo istinski pomoći ako u njih ulažemo, naglašavam riječ – ulažemo, a ne trošimo. Tako će se stvoriti politike prilagođene obitelji koje će dovesti do pravednijega društva, usmjerenoga na dobrobit i djece i roditelja, a to se može postići zdravom ravnotežom između poslovnoga i privatnoga života te jednakim pristupom obrazovanju«, zaključio je dr. Bassi.
