U današnjem medijskom prostoru teško je zaobići ime demografa dr. Stjepana Šterca koji je nedavno u svojoj kolumni u tjedniku »7 dnevno« pod naslovom »Skandinavska uređenost« među ostalim napisao: »Danska i Hrvatska puno puta su se sportski križale i međusobno odmjeravale i nikad nitko nije mogao razumjeti – otkuda Hrvatskoj, gospodarski nestabilnoj, ratnom agresijom opustošenoj i raseljenoj, uopće potisna sila i tolika moć pokoravanja najvećih i doseg trona koji su apsolutno svi htjeli i sanjali na ovoj kugli zemaljskoj? Dansko je razočaranje nakon poraza od Hrvatske bilo veliko i iskreno, a nevjerica u zbivanja još i veća. Nevjerojatna Hrvatska ostavila je Dansku i cijeli svijet u čudu i poslala ju doma, a samo je nekoliko dana kasnije primirila i ohladila veliku Rusiju i potom poslala doma, u kolijevku igre, isto tako veliku i umišljenu – Englesku. Hrvatska i Danska s puno usporedba, različitosti, potreba, križanja i očekivanja, ali s istim ili sličnim demografskim problemima unatoč silnim društvenim, gospodarskim, financijskim, razvojnim, političkim, prostornim i inim razlikama. Sjever i jug srednje Europe, skandinavski obrasci i balkanska nametanja, razvijeno društvo i unutrašnji društveni nemiri, povijesna abolicija i trajni usud nametnute krivnje, prostorna i društvena mirnoća i vječna borba za opstanak i ostanak, prihvaćanje vrijednosti i nametanje želja drugih i još niz sličnih usporedba u sličnosti i različitosti dviju europskih zemalja. Uvijek nam pomisao na vrijednosnu postojanost, društvenu prihvatljivost, radnu odgovornost, prostornu uređenost, zajedničku djelotvornost, civilizacijsku tolerantnost, populacijsku različitost, obiteljsku, pojedinačnu i nacionalnu sretnost, pravednost, društvenu mirnoću i niz drugih afirmativnih kategorija, razmišljanja usmjerava prema Danskoj. Zemlji sretnih ljudi, cvijeća, vedrine, svjetla, najboljih radnih uvjeta i po brojnim kriterijima najpoželjnijoj za život, rad i uopće djelovanje, usprkos geografskom položaju na sjeveru i velikoj udaljenosti od sredozemnih toplina, vedrina i morskoga i nebeskoga plavetnila. Zato i nisu iznenađujući glorificirajući naslovi o Danskoj i njezinu uređenom prostoru i društvu (…) koje je moguće naći u gotovo svim svjetskim vijestima, novinama, portalima i sličnim prenositeljima općih vrijednosnih slika.
Naslov do naslova u afirmativnom zanosu podiže Dansku na europski i svjetski tron po mnogo čemu i apsolutno nitko dobronamjeran ne može Dansku drukčije promatrati niti joj oduzimati zbog drugih razloga zasluženost. Dansku, koja ima površinu od 43 094 km2 i po procjeni danas oko 5,5 milijuna stanovnika, dok su joj svi gospodarski, financijski, socijalni, radni, razvojni i slični pokazatelji pri ili na samom europskom vrhu… Slijediti Dansku danas u europskim modernističkim i vladajućim zanosima je poželjno, iako još uvijek nije prihvatila i uvela euro kao sredstvo plaćanja, niti to želi, već zadržavanjem svoje krune pokazuje osobnost, dansko dostojanstvo i nacionalni ponos!« Kratko rečeno, u mnogočemu slijediti nam je Dansku koliko je to moguće, jer za to postoje razlozi.
»Ekrani su pošast, djeca moraju učiti kako se igrati«, riječi su danske književnice i psihologinje Iben Dissing Sandahl izabrane za naslov intervjua koji je s njom za Večernji list vodila Martina Strukić. Povod je bio autoričina nova knjiga »Igra na danski način«, nastavak uspješnice »Danski odgoj djece« za koju je Dissing Sandahl kazala da je izazvala brojne reakcije čitatelja, to jest roditelja diljem svijeta. Mnogi od njih imali su brojna pitanja na koja su tražili i konkretne odgovore pa se autorica odlučila napisati drugu knjigu, kao svojevrsnu pomoć u vrlo zahtjevnu svijetu roditeljstva. »U drugoj knjizi fokusirana sam na odgoj i učenje kroz igru, u čemu smo mi Danci jako dobri. No, ne mislim tu na igru u kontroliranim uvjetima, pod nadzorom trenera ili ‘teta čuvalica’, već na pravu, zdravu dječju igru koja je kreativna, nesputana, slobodna…«
»Biti roditelj, dobar roditelj, vrlo je teško. Prije svega jer zahtijeva rad na sebi. Htjeli mi to priznati ili ne, sve kreće od nas. Roditelji su ti koji djetetu trebaju usaditi svoje vrijednosti, naučiti ga kako da se nosi sa svakodnevnim izazovima, kako da stvara veze s drugim ljudima. Mi smo ti koji ih usmjeravamo i stoga je i te kako bitno da sami imamo odgovore na sva ta pitanja. Kada to znamo, puno lakše ćemo znati djetetu postaviti granice, naučiti ga prihvatljivu ponašanju i zdravim odnosima.« Ona ne dvoji da »Dom treba biti utočište, mjesto na kojem se i mi i djeca osjećamo sigurno i voljeno«. »Dom je polazišna točka za sve kasnije odnose u životu. Razmislite malo kako se ponašate. Dođete li kući, umorni od posla, skuhate neko jelo i strovalite se na kauč pred TV? Ili to svoje slobodno vrijeme provodite kvalitetno s djetetom? Pustite posuđe, rublje, usisavanje… preživjet ćete nekoliko dana u domu koji nije savršeno čist. Nemojte žrtvovati vrijeme s djetetom, ne ćete imati priliku nadoknaditi ga.«
»Sve više roditelja i djece dolazi s problemom koji se nametnuo kao broj 1, a to je ovisnost o igricama i ekranima kao takvim. Ta djeca su istinu ovisna (zbog lučenja dopamina za vrijeme igranja) i gube interes za stvarni svijet, druženje, školu… Usisava ih virtualni vrtlog i jako je bitno postaviti im jasna pravila i granice… Najprije kažem svim roditeljima, a i djeci, koji su suočeni s tim problemom, da se naoružaju strpljenjem. Naime, takva djeca imaju apstinencijske krize ako im se, primjerice, zabrani igranje ili gledanje TV-a ili mobitela. Stoga ih treba postupno ‘skidati’ s ekrana, širiti im mrežu interesa, puno razgovarati s njima, što više vremena provoditi u prirodi.«
