Duhovno razlučivanje ima svoju duboku biblijsku utemeljenost. U Starom zavjetu naziru se njegovi tragovi (usp. 1 Sam 16, 14; Post 3; Br 5, 4), a u Novom zavjetu postoji već razvijena teorija i praksa kako duhovnoga razlučivanja (usp. 1 Sol 5, 21-22; Rim 12, 2) tako i »razlučivanja duhova« (1 Kor 12, 10; 1 Iv 4, 1).
Duhovno razlučivanje pravo je umijeće duhovnoga života i zahtijeva molitvu i otvorenost Duhu Svetomu. To je »duboko pronicanje Božjega djela u srcima ljudi, koje je dar Duha Svetoga i plod ljubavi« (Red pokore, br. 10). Svakomu duhovnomu razlučivanju cilj je traženje volje Božje, kad je ona nejasna i neodređena, te želja da se uvijek čini ono što je Bogu ugodno, što je njemu milo (usp. Iv 8, 29).
Kršćanin je pozvan živjeti po Duhu, ali na tom putu postoje neprijatelji: tijelo, svijet i sile zla, koji ga žele zaustaviti i usmjeriti u suprotnom pravcu te ga tako svesti na bezlično mnoštvo nespašenih. Vođa treba znati razlučiti što je plan Božji i koja su najprikladnija sredstva za njegovu realizaciju. Ta sposobnost usmjeravanja može biti kao prvo besplatan dar (»gratia gratis dana«) primljen odozgo kao karizma za služenje Crkvi (1 Kor 12, 7-10). Nadalje može biti izvanredan dar koji se može posjedovati na stalan, stabilan način ili kao prolazna milost koja mu omogućava čitanje srdaca, što se odnosi samo na određene konkretne pojave i okolnosti. I najzad, može biti riječ o stečenu daru kao plodu redovitoga i stupnjevitoga razvoja krjeposti i darova primljenih po krštenju. Stječe ga se nakon dugoga razdoblja molitve, ustrajne otvorenosti Duhu Svetomu, neumornoga služenja braći i proučavanja putova svetaca. Riječ je o izvanrednom razvoju krjeposti razboritosti i darova mudrosti i savjeta.
Duh Sveti u životu vjernika djeluje na unutarnji (nadahnućima, poticajima, prosvjetljenjima i sl.) i na izvanjski način preko duhovnoga vođe, ispovjednika, propovjednika, prijatelja itd. Kada Duh djeluje po svojim nutarnjim poticajima, oni se u tišini molitve mogu prepoznati i prihvatiti. Međutim ti poticaji i nadahnuća nisu uvijek jasni, a mogu doći i od čovjekove naravi ili od duha Zloga. Stoga uočiti podrijetlo nutarnjih poticaja za svetoga je Pavla poseban dar Duha Svetoga, koji on naziva »razlučivanje duhova« (1 Kor 12, 10). U nekim situacijama osoba sama može razlučiti što je od Duha Božjega, a što nije. U drugim okolnostima i delikatnijim životnim situacijama trebat će potražiti duhovni savjet neke kompetentnije osobe: duhovnika ili neke druge osobe koja ima dovoljno znanja i duhovnoga iskustva.
