Svibanj, 2033. godine, subota. Čini mi se da danas nekog jarca imam, neku obvezu, ali ne znam više što… – Hej, ženo, moja Jelice! – znam tko zna. – Što je ono danas? Je li nam godišnjica braka ili dan nekog oslobođenja? Nečiji imendan? Kad je ono rođena naša unuka, ona… kako se ono zove?…
– Joj, stari panju, rekla sam ti jutros već triput… – oštra jezika, nježno me rukom gladi Jelica. – Imamo »Hod za život«. Idemo s djecom i unucima…
– »Hod za život«?! Baš sam ja pravi za to! Možda samo ako im ta procesija ide ravno na Mirogoj pa da i drugom nogom uđem? Čekaj, pa zar nije to hodanje za one koji su još u maminu trbuhu ili tek na putu u to, najtoplije i najsigurnije mjesto…
– Jooooj, Vilko, sve zaboravljaš! – samo što ne zaplače mi ženica. – Sve je to život, i ti maleni iz trbuha, i mi stari, obješenih trbuha… Osim što ti već gotovo 20 godina hodaš za život, ove te godine mladi vode kao živ i slikovit primjer života, kao »manekena«!
– Mene? Mene?! A kud me vode? I zašto?
– Uffff… Vode te na »Hod za život«! Da te svi vide – vidim i ja, »kipi« moja Jelica dok mi navlači nedjeljnu košulju – pa da shvate zbog kako dragih starčića se danas postaje »osoba godine«! Sve zaboravljaš, pa nisam li ti jučer čitala da je za osobu godine ovog našeg »regiona EU-jugoslavistok« proglašen nezaposleni Radiša Neradić, koordinator zabave, koji je ubio svog nepovratno dementnog oca te je, kako napisaše, na taj način »hrabro istupio u ime svih, upozorivši na diskriminaciju i probleme socijalnog i zdravstvenog sustava u kojem je nedostupno skupo zbrinjavanje dementnih predaka«!
– Pih! – ne dam se ja samo tako impresionirati. – Pa otkad već imamo Raskoljnikova! »Uzeo sjekiru, ubio babu i šlus!«, kako je govorio moj stari profesor Novica.
– Ne, ne, taj ruski intelektualac je ubio staru gospođu iz čista hira! – eto moje Jelice, igra se komparatistice. – A ovo »prekidanje života« je, tako rekoše, hrabro izlaganje vlastite životne kalvarije, čime je Neradić javni interes stavio ispred svoje osobne sigurnosti. I sve to samo da »probudi uspavano društvo« pred problemom dementnih i pogubljenih staraca, čije se ljudsko dostojanstvo neukusno i neprimjereno gasi na oči njihovih potomaka i društva u cjelini.
– Pa to je stvarno nečuveno! Nagradu za to?! – u trenutku lucidnosti shvatih kakvo ludilo živimo. – Sramota do neba! Naravno da ću ići na taj Hod! I to s natpisom: »I ja… I JAaa!… I JAAAA!!…
– Djede, što ti je, zašto vrištiš?! Nema ni pet minuta kako si zadrijemao nakon ručka, a već… – drmusa me unučica Petrica, a ja kao iza sna jedino što pitam je u kojoj smo godini. – U kojoj bismo bili? Pa u 2023. smo…
– Oouh, pa to je sve isto… Daj me probudi ponovno, bar u 1993., ouh… – zastenjem i okrenem se na drugu stranu. – Tad je još bilo vremena… da ne dođu ova nevremena…
