Kada budući naraštaji za pedeset, sto ili više godina budu promišljali o dobu pandemije koronavirusa, riječ neizvjesnost vjerojatno će biti jedan od najkorištenijih pojmova u opisu današnje stvarnosti. Neizvjesnost koronavirusa otkrila je pak suvremenomu čovjeku niz njegovih ranjivosti pred prirodom – najprije na zdravstvenom, a zatim i na mnogim drugim poljima – u gospodarstvu, kulturi, duhovnosti i psihologiji. Kako koronakriza nije jenjala preko noći, sve je očitije da ona i ne će nestati bez pronalaska novih odgovora na staro pitanje ljudske ranjivosti. U znaku potrage za tim odgovorima protekla je i ovogodišnja Katehetska ljetna škola u Zagrebu 25. kolovoza, na kojoj je, među ostalim predavačima, o temi ranjivosti Crkve u vrijeme pandemije govorio doc. dr. Josip Bošnjaković, svećenik, profesor s đakovačkoga KBF-a i predavač na HKS-u te psihoterapeut i voditelj Bračnoga i obiteljskoga savjetovališta Đakovačko-osječke nadbiskupije. Čest je sugovornik u medijima, rado viđen izlagač na brojnim susretima i tribinama, a uz svoje redovite obveze temu svojega izlaganja na prošlotjednoj Katehetskoj školi rado je proširio za čitatelje »Glasa Koncila«.
DOC. DR. BOŠNJAKOVIĆ: Razne su ranjivosti s kojima se Crkva susreće. Na Katehetskoj školi bilo je govora o ranjivosti zemlje, čovječanstva, Crkve, vjeroučitelja. Dakle, možemo reći da smo globalno ranjeni, ali smo isto tako svjesni da je ranjivost sastavni dio nas, čovječanstva. Pandemija dolazi od grčkih riječ »pan« (svi) i »demos« (narod), dakle – svi smo zahvaćeni pandemijom. Crkva u Hrvatskoj dodatno je ranjena raznim situacijama poraća, korupcije, zatim u Zagrebu i okolici i potresom, potom siromaštvom, odlaskom ljudi iz pojedinih dijelova Hrvatske itd. Mislim zatim da smo ranjeni i težinom odnosa prema Bogu, nejasnoćom ili pritiskom krive slike Boga, fundamentalizmom, nedosljednošću o kojoj svatko za sebe može govoriti. No kao što sam spomenuo na Katehetskoj školi, smatram da tek u susretu s ranjivošću možemo doživljavati uskrsnuloga Isusa Krista. On nam se pokazao ranjivim, ranjeni Bog i čovjek, a u susretu s njim apostoli doživljavaju uskrsnuće. Na živom tkivu Crkve, ranjene Crkve, i mi danas možemo gledati lice Kristovo.
DOC. DR. BOŠNJAKOVIĆ: Da, možemo donekle virus promatrati isključivo kao medicinski fenomen, ili pak s druge strane isključivo kao religiozni fenomen, no kao i drugdje, i ovdje »ili-ili« razmišljanje ne vodi jednomu rješenju. Smatram da ipak trebamo uzeti u obzir »i-i« promišljanje, odnosno i znanost i teologiju, odnosno i vjeru i duhovnost. Ponovno smo se na težak način osvijestili kako čovjek nema »pod kontrolom« svijet. Nije nas zaplašila atomska bomba nego maleni virus, i bogate i siromašne. Staro je načelo kako milost pretpostavlja narav. Dakle, ne možemo izbjeći da je potrebno voditi brigu o onom naravnom, ali isto tako je korisno, obogaćujuće, oplemenjujuće voditi brigu i o duhovnoj perspektivi mnogih osoba koje su bile zaražene ili su bile u bliskom kontaktu sa zaraženima. Uloga svećenika i dalje ostaje važna jer je on upućen najranjivijim skupinama ljudi, susrećući Krista u njima. Svećenik je utoliko važan ukoliko su njegove riječi slične riječima Ivana Krstitelja: »Evo Jaganjca Božjega«, k njemu pođite. Uloga nas svećenika jest upućivati na Isusa Krista, aktualizirati poruku Isusa Krista. U logici i nauku, primjeru i prispodobama Isusa Krista pronalazimo rješenje i za ovu novonastalu situaciju. Navest ću primjer svima poznat. Isusa je slijedilo mnoštvo te su postali gladni, a apostoli su rekli Isusu neka ih otpusti da se snađu i nahrane, na što Isus odgovara: »Dajte im vi jesti«. Oni odgovaraju kako nemaju ništa nego da jedan dječak ima pet kruhova i dvije ribe. No to je bilo dovoljno jer je dječak bio model »spasa« za sve, naime dao je od sebe sve što je imao. Bio je solidaran. Isus je dao sve od sebe. I mi smo pozvani dati sve od sebe. Pandemija nas je prisilila davati više, a uzimati manje od prirode, što je u redu, ali je ljepše kada je to u ljubavi.
DOC. DR. BOŠNJAKOVIĆ: Svakako. Jedna od težih zadaća, čini mi se, koja se postavlja pred svećenike jest ta što je svećenik u jednom mahu ostao bez izravnoga kontakta s ljudima, a svećenik je čovjek uzet od ljudi za iste te ljude. Ako nema kontakta s ljudima, to stavlja velik izazov za identitet nas svećenika. Po naravi poziva, po svojoj službi upućeni smo na ljude. Jedan je kolega rekao da bez ljudi i nije svećenik. Ima nešto istinito u tome. Kako očuvati svoj identitet svećenika kada nisam za ljude onako kako je to do sada bilo? Kako danas donijeti radosnu vijest ljudima? Nova odgovornost i zadaća jest na nove načine prenositi radosnu vijest. Nova odgovornost, koja nije lagana, jest i ta što se prigodom sakramenata krštenja, krizme, euharistije, a onda i u drugim nekim prigodama, kao što je ukop, sastaje veći broj ljudi, što onda sa sobom nosi i rizik moguće zaraze virusom. Bilo je doduše manjih neodgovornosti, ali s druge strane zaista sam sretan i osjećam veliko poštovanje prema kolegama koji su unatoč raznim poteškoćama, ograničenjima, poštujući epidemiološke mjere, uspjeli i uspijevaju razumno i mudro nastavljati svoju službu. Osim toga, mislim da možemo početi više zajednički surađivati mi klerici i vjernici laici, učiti se više oslanjati jedni na druge, svjesni da smo u Crkvi pozvani na sinodalnost, to jest aktivno djelovanje svih članova Crkve. Uvjeren sam da će nam i nova sinoda biskupa o sinodalnosti 2022. donijeti nove impulse za pastoralni život.
DOC. DR. BOŠNJAKOVIĆ: Može mnogo toga učiniti. Informirati se i slijediti upute zdravstvenih djelatnika. Ne izlagati sebe i druge rizičnim situacijama. Ono o čemu promišljamo postaje naša stvarnost. Široka je to tema. Što nas uči koronavirus? U knjizi »Biti kršćanin i koronakriza«, koju su uredili kardinal Walter Kasper i George Augustin, ima vrlo zanimljivih doprinosa, promišljanja o kršćanima, vjeri i koronakrizi. Izdvojio bih rečenicu biskupa Brune Fortea koji kaže da nam »vjera daje oči i srce kako bismo razumjeli da Bog nije čovjekov suparnik, nego najvjerniji i najiskreniji saveznik«.
U mnoštvu promišljanja o vjeri, ovo mi se čini temeljnim za jednoga vjernika i posljedično daje sigurnost našim koracima u ovim tako promjenjivim vremenima. Zahvaljujući vjeri u Boga strah može biti pobijeđen nadom, egoistično zatvaranje novim zanosom u zauzimanju za dobro drugih, samoća djelotvornom solidarnošću prema potrebitima. Možemo biti povezani s barem jednim ili dvojicom prijatelja, govoriti o onom što nas muči, pronalaziti povjerljive sugovornike, zajedno nositi terete s kojima se susrećemo, priznati da smo ranjivi i da nam je potreban oslonac u životu. Živimo pomalo u društvu u kojem nam se nameće ideja da je čovjek osvajač raznih »vrhunaca«, a sada smo postali plijen malenoga virusa. Prepoznati vlastitu krhkost također je oslobađajuća ideja. Vjerniku dakako pomaže i svijest da je život na zemlji neizmjerno vrijedan, ali to nije jedini život. Smrt nije samo gubitak, nego i dobitak, o čemu tako lijepo kod sv. Pavla čitamo. Tijekom koronakrize Hrvatsko društvo bračnih i obiteljskih savjetovatelja pokrenulo je stranicu www.savjetovaliste.hr koju ovim putem rado preporučujem jer se na njoj mogu naći mnoga korisna promišljanja u svezi s poteškoćama uvjetovanima koronakrizom.
DOC. DR. BOŠNJAKOVIĆ: Najlakše je reći i pozvati ih da ne odustaju jer je to za njihovo dobro, kako bi nahranili vlastiti duh; no nije rješenje misliti umjesto drugih, odlaziti na euharistiju i druge sakramente umjesto drugih. Svatko pred Bogom daje odgovor za sebe, istina, i u zajednici, u zajedništvu s drugima. Mislim da je Vaše pitanje i šire. Čovjek je po naravi stvari duhovno biće, a na misnim slavljima hranimo vlastiti duh. To održava našu egzistenciju, naš život. Misna slavlja oplemenjuju naš život. Zasigurno ovisi i o nama svećenicima, ali i svim suradnicima u župi na koji način slavimo misna slavlja, no to je slavlje koje hrani. Odustanemo li od toga puta, što je i moguće, onda snosimo odgovornost i za moguće posljedice. Koliko sam upoznat, za vrijeme prvoga »zatvaranja« misna slavlja bila su među najgledanijim prijenosima, ako ne i najgledaniji na televiziji. I to nešto govori. Osim toga najvažnijim smatram pitanja: vjerujem li ja, osjećam li se i ponašam li se kao biće, u potpunosti, od Boga voljeno?! Slavlje euharistije susret je s Bogom koji se u potpunosti darovao za mene. Voljene osobe ne treba prisiljavati da se sastanu.
DOC. DR. BOŠNJAKOVIĆ: Virus nam otvara oči prema novim obzorima. Mi živimo u Hrvatskoj u relativno sigurnom okružju, iako se mnogi iseljavaju, no virus nas poziva na solidarnost jednih s drugima. Uči nas zajedništvu s drugima, o brizi za nas, ali i o brizi za druge. Temeljno je pitanje, čini mi se, kako danas biti solidaran. Koronavirus nas uči da možemo preživjeti ako smo solidarni sa svim ljudima, te isto tako i s onima koji dolaze iza nas. Mislim da tu nema jednostavnoga rješenja, nego budući da je svatko od nas dio zajednice, jednoga većega sustava, rješenje je moguće pronalaziti jedino ako uključimo cijeli sustav. Ako »sustav« kaže »ne želim se brinuti za pojedinca«, to je protuučinkovito, i cijeli je sustav u opasnosti. Brinuti se o »najslabijoj« karici znači brinuti se o cijeloj zajednici. Znam da je lako reći, no kada su poteškoće u pitanju, dovoljno je brinuti se taj dan o cjelokupnoj situaciji i tražiti nekakav izlaz. Ima smisla dugoročno planirati, ali ne i dugoročno se brinuti. Nedavno sam dobio SMS poruku sa sadržajem: »Nemoj govoriti Bogu da imaš veliki problem, nego reci problemu da imaš velikoga Boga.« Kada su djeca u pitanju, roditeljima bih preporučio da se informiraju na stranicama Poliklinike za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba.
DOC. DR. BOŠNJAKOVIĆ: Svakako je zanimljivo to što ako se nađe cjepivo, bit će potrebno da i susjedne zemlje budu osigurane. To je ljepota i paradoks ovoga virusa. Ne može se jedna »država« cijepiti, a druga ne cijepiti, ako dobro razumijevam sadašnju situaciju. Vidjeli smo kako se virus brzo proširio. Možemo se boriti za zdravlje jedino zajedno. Na tragu toga bih spomenuo posljednje tri audijencije pape Franje u kojima naglašava krjeposti vjere, ljubavi i nade kao odgovor na sadašnju situaciju. Na audijenciji 26. kolovoza govorio je o bolesnoj ekonomiji. To je tako očito. Mala grupa ljudi posjeduje više od cijeloga čovječanstva. Evo vrlo jednostavnoga odgovora, kako za Crkvu tako i za društvo – nemoguće je opstati u takvu društvu, pozvani smo na solidarnost. Papa Franjo govori da je naša nada usidrena u Kristu, u Bogu. Ta nas nada potiče dijeliti, ona nas jača biti učenicima Krista koji je samoga sebe dao do kraja. Osim toga, rješenje je i u ljubavi prema najpotrebitijima, najsiromašnijima, jer dijeleći s njima, međusobno se obogaćujemo. Čuvajući za sebe, bivam siromašan, a dijeleći s drugima, obogaćujemo se. Prijevod grčke riječi kriza označava mogućnost za rast – nadam se da će tako i biti.
DOC. DR. BOŠNJAKOVIĆ: Od samoga početka pandemije koronavirusa pružali smo duhovnu i psihološku, savjetodavnu i psihoterapeutsku podršku ljudima koji su nam se javili, no tada smo bili prešli na telefonske razgovore te savjetovanja i terapije preko internetskih aplikacija »Zooma« ili »Skypea«. U svibnju smo počeli ponovno raditi uživo poštujući epidemiološke mjere, o čemu smo također preko interneta na mrežnoj stranici naše nadbiskupije obavijestili moguće korisnike, odnosno osobe koje nam se obraćaju za pomoć. Moje iskustvo jest to da je koronavirus potaknuo neke već postojeće mehanizme kod ljudi te je bio okidač za stare strahove, što se dodatno pojačalo. Nemogućnost kontrolirati i biti u trajnoj opasnosti negdje se zaraziti, jasno je da izaziva kod svih određenu nelagodu. Svjestan sam koliko zapravo poteškoća u našim međuljudskim odnosima uzrokuje naša reakcija, naše stajalište prema onomu što nam se događa, a ne toliko sama stvarnost koju proživljavamo. U više sam navrata svjedočio koliko zapravo osuda, kritizerstvo, rigidnost i nerazumijevanje pridonose još težemu nošenju s krizom. S druge strane, suosjećanje, nježnost i pažnja čine nas zdravijima, otpornijima, sposobnijima suočavati se s poteškoćama. Stoga bih rekao kako se, istina, s jedne strane trebamo boriti protiv moguće zaraze, ali više od toga pred nama je izazov boriti se za bolje, sigurnije, suosjećajnije, hrabrije, nježnije međuljudske odnose, bez obzira na to govorimo li o vjernicima ili građanima. Koliko se nasilje povećalo, ne znam reći, ali je itekako situacija koronavirusa za obitelji koje žive u trajnim konfliktima vrlo jak okidač. Važno je pronalaziti barem male trenutke za svoje mentalno i duševno zdravlje, rekao bih »duhovne prozore« u fizičkim zatvorima.
DOC. DR. BOŠNJAKOVIĆ: Toliko je poruka nade oko nas. Počeli smo s katehetskom školom pa bih ovdje spomenuo i kako je kolega Pardon na katehetskoj školi izrekao i naglasio, iako vrlo očitu stvarnost, da će Zemlja nastaviti živjeti i bez nas, sadašnjih stanovnika. Za mene je to otrježnjujuće. To mijenja perspektivu, na evanđeoski način. Zemlja nije naša, nego nam je dana na upravljanje. Vidimo kako je moguće utjecati na poboljšanje stanja na Zemlji samo ako se povežemo zajedno u dobrom nastojanju. Naša je nada Bog, on je hrid naše vjere, ljubavi i nade. Naš je program života evanđelje – radosna vijest. I ova situacija s pandemijom ukazuje nam na to kako je evanđelje izvrstan odgovor na krizu. Osim toga, ova nas je pandemija više međusobno povezala. Postali smo »maleni«, a to nas čini većim ljudima. Priroda ne poznaje velike skokove, nego nježno otvara svoje plodove. Imajmo strpljenja i hrabrosti sa sobom i drugima u dobru, nježnosti, suosjećanju i vjerujem da ćemo ići prema mirnijoj sutrašnjici.
