U srijedu 25. veljače u Zagrebu je predstavljen treći svezak zbornika »Tko su te filozofkinje?« u organizaciji Hrvatskoga katoličkoga društva prosvjetnih djelatnika. Tim povodom na razgovor o filozofkinjama odazvala se dr. Barbara Ćuk, voditeljica projekta koji je do sada rezultirao trima knjigama koje javnosti predstavljaju misli žena od kojih su mnoge u međuvremenu zaboravljene.
Osobni put kroz vjeru i znanje
»Moje je duhovno kalupljenje marijanske provenijencije. Odrastala sam uz oce dehonijance, pohađala sam studentski vjeronauk kod franjevaca na Kaptolu. Obrazovanje i posao vezuje me uz isusovce. Prije stupanja u brak suprug i ja smo zajedno pohađali ignacijanske duhovne vježbe u svakodnevici. Svoj kršćanski poziv od djetinjstva doživljavam kao poziv da ga upoznam i da težim za svetošću. Tu je i poziv supruge i majke, kao i poziv filozofkinje«, uvodno je rekla dr. Ćuk i dodala da joj je najdraži dio poziva nastavnički rad. »Vidim ga kao poticanje mladih na filozofiranje, na samostalno zamjećivanje i prosuđivanje. Podupirem kod njih izgradnju dublje ozbiljnosti, koja se ne odnosi samo na učenje, nego na cjelokupan život, društvo i vjeru. Uvijek sam sretna kada vidim da ih je takva predanost i posvećenost uspjela zahvatiti, i to ne samo kao ljubav prema znanju, nego znatno šire«, pojasnila je sugovornica. Filozofijom se bavi, kaže, vjerojatno zbog neutažive, nasušne potrebe koja se, iako nije jedina, kroz godine pokazala dominantnom.
Zašto više ne slušamo o filozofkinjama?
»U središtu projekta ‘Tko su te filozofkinje?’ istraživanje je zanemarenih i prešućenih, premalo studiranih opusa filozofkinja i ženskih doprinosa filozofiji uopće. Projekt je nastao nakon zimskoga semestra 2018., kada sam držala seminar pod istim nazivom. Godinu dana prije toga na seminaru posvećenu Hanni Arendt studenti su me pitali zašto tako malo slušaju o filozofkinjama. Cjelokupan proces pripreme materijala za seminar posvećen filozofkinjama vodio me k zaključku da bi bilo dobro da posjedujemo građu na hrvatskom jeziku iz koje bi studenti mogli učiti, koja bi bila zanimljiva i široj javnosti. Postojala je, a postoji i danas, potreba da se ženska misao učini vidljivijom«, rekla je je dr. Ćuk.
»Moja je motivacija isprva bila – znatiželja. No kako sam odmicala s istraživanjima, kako su istraživanja bila sve opsežnija, u meni se rodila potreba da razumijem te darovite, oštroumne i kreativne žene. U njihovoj sam ostavštini redovito nailazila na veliko poštovanje i žar prema istini. Njihova ljubav prema znanju često je bila beskompromisna; njezino ostvarivanje bilo je ispunjeno zaprjekama. Povijest filozofije bez filozofkinja je nepotpuna«, pojasnila je.
Kako žene filozofiraju
Sugovornica se najviše bavila srednjovjekovnim i novovjekovnim filozofkinjama, no pisala je i o sv. Makrini Mlađoj koja je rođena oko 330. godine u Cezareji. Podrobnije je istražila opus redovnica Herrad iz Hohenburga, Hrosvithe iz Gandersheima, sv. Hildegarde iz Bingena i Anne Marije van Schurman koja nije bila redovnica.
»Iako se već više od sedam godina bavim ovim područjem, još uvijek ne mogu sa sigurnošću odgovoriti na pitanje filozofiraju li žene drukčije od muškaraca. Odgovor na to pitanje zahtijeva proučavanje većega broja filozofkinja od onoga koji sam do sada zahvatila. Činjenica je da su se žene kroz povijest obrazovale, a onda i pisale na drukčiji način od muškaraca, pa je i prostor prakticiranja filozofije za njih bio drukčiji. To osobito vrijedi za vrijeme nakon osnivanja sveučilišta kojima one nisu imale pristup, uz iznimke poput Anne Marije van Schurman ili Laure Bassi Veratti. Nisu mogle pristupiti ni akademskim ni znanstvenim udruženjima. S druge strane to ih nije spriječilo da se obrazuju i razvijaju svoje interese. Otvarale su nove prostore u kojima su mogle ući u dijalog s filozofima svojega vremena pa su bile salonistice – vodile su književne salone. Također, komunicirale su u krugu Republike pisama«, pojasnila je.
Teži put žena u svijet filozofije
»Kada su pisale o filozofskim temama, žene su se načelno držale općeprihvaćenih konvencija o tome što je filozofija. Pojam filozofije kroz povijest se mijenjao, kao što su se mijenjale i književne forme kojima su se filozofi kroz povijest služili. Misao pojedine filozofkinje u skladu je s vremenom u kojem stvara. S druge strane činjenica je da žene nisu imale priliku svladati neke forme raspravljanja – primjerice skolastičko pitanje. Filozofija ne nalazi svoj izraz samo u jednoj literarnoj formi; tu su prozne rasprave, dijalozi, pisma, eseji, meditacije, apologije, ispovijesti, maksime, aforizmi, manifesti itd. Svim tim formama žene su se služile. Neke od tih forma češće su u ženskim opusima. Isto tako, upravo zbog okolnosti koje nisu pogodovale ženama, odabir bavljenja filozofijom za njih je bio životna i duboko osobna stvar. Bio je to put postizanja osobne autentičnosti, uz vrlo visoku razinu motivacije i upornosti. Za neke od njih – Kristinu iz Pizana, Hrosvithu i Mary Astell – filozofija je pomoćnica za donošenje promišljenih odluka u svakodnevici, na životnim prekretnicama, ona donosi opću duhovnu dobrobit«, rekla je dr. Ćuk.
»Ženski Sokrat« i »Božja pčelica«
»Makrina Mlađa u povijesti filozofije poznata je kao Ženski Sokrat. To mnogo govori o njoj; nije samo recipirala i prerađivala neke platoničke koncepte, kritički se postavljajući prema nekima od njih – primjerice prema konceptu reinkarnacije. O duši je raspravljala sa svojim bratom, Grgurom iz Nise. Ta se rasprava dogodila na njezinoj samrtnoj postelji, a on ju je zapisao u obliku dijaloga. U tom se dijalogu ona pokazuje kao učiteljica o duši, koja ima čemu poučiti svojega vrlo poznatoga brata, ali i kao osoba s moralnim integritetom, asketskoga života, koja pokazuje težnju k usavršavanju te poučava o besmrtnoj naravi duše. Hrosvitha je također bila redovnica, vrlo važna žena otonske renesanse. Bila je vrlo obrazovana; poznavala je ne samo teologiju, nego i političku povijest. Smatra se prvom historiografkinjom i prvom dramatičarkom na latinskom Zapadu. U svoje je drame ugrađivala filozofske ideje i argumente. Jedna je od njih ideja zrcaljenja makrokozmosa u mikrokozmosu, koji dijeli s Herrad iz Hohenburga i Hildegardom iz Bingena. Boga vidi kao Tvorca svijeta i poretka u njemu. Svijet je skladno uređen, a čovjek u njemu može postati disonantan, ali i povratiti sklad, u suradnji s Bogom. Herrad iz Hohenburga bila je redovnica augustinka iz 12. stoljeća čiji je doprinos pisanoj riječi ostao posredovan u rukopisu ‘Hortus deliciarum’ – ‘Vrt slasti’, i to duhovnih. Spis se smatra jednom od najčudesnijih pojava u povijesti pisane riječi. U tom djelu koristi se različitim literarnim oblicima, kombinira riječ i sliku. Sebe naziva Božjom pčelicom koja sabire cvijeće iz Svetoga pisma i filozofskih spisa te skupljajući hranjive tvari, priprema duhovnu hranu za svoje sestre, koja će im poslužiti kao izvor na putu do postizanja nepromjenjive sreće. Metaforička pčela nije samo marljiva i pametna, nego živi u organiziranoj zajednici, simbol je altruizma, askeze i čistoće. Vrt koji gradi – kao što će Kristina iz Pizana graditi grad – priprema kao mjesto učenja i kontemplacije. Vrt sadrži pojmove života, smrti i godišnjih doba, nicanja, rasta, sazrijevanja, opadanja u snazi i zdravlju. Koncept vitalnosti povezuje Herrad iz Hohenburga i Hildegardu iz Bingena. Hildegardin je opus vrlo bogat. Iz njega ću izdvojiti jedan koncept: viriditas ili zelenost, kojim ona povezuje plodnost fizičkoga svijeta i plodnost duše, ali i upućuje na ljudsku ulogu u kultiviranju svijeta oko sebe. Zelena boja, boja raslinja, prirode i biljaka, snaga je života u prirodi, a u duši označava život omogućen vrlinama«, pojasnila je dr. Ćuk.
Važno je brinuti se o duši
U prvom svesku zbornika dva su poglavlja posvećena i hrvatskim filozofkinjama. Jedna je od svrha projekta podići razinu svijesti o postojanju filozofkinja te započeti vrjednovanje njihovih doprinosa u domaćoj akademskoj sredini. Na pitanje koje je poruke za svoj život iščitala proučavajući ih dr. Ćuk odgovorila je da je važno misliti, brinuti se o duši, razvijati empatiju i pozornost, poimati osobu cjelovitom i brinuti se za njezin cjelovit odgoj, kako bi čovjek mogao postati ono što treba biti. »Za kršćanina važna je figura Edith Stein koja smatra da je u obrazovni cilj uključeno i nadnaravno. Budući da je ljudska svrha nadnaravna, dužnost je otvoriti djetetu put k Bogu«, poentirala je dr. Ćuk citirajući sv. Benediktu od Križa – Edith Stein.
