Različita ograničenja kretanja kao i nemogućnost okupljanja većega broja ljudi nisu bila zaprjekom za tisuće zaručnika koji su unatoč trenutno nepredvidljivim okolnostima odlučili uložiti u najbolji oblik životnoga osiguranja – brak. Za razliku od tzv. glavne struje medijskoga mnijenja, u Crkvi u Hrvata nije potrebno mnogo »češljati« za poticajnim i ohrabrujućim primjerima, jer se uzornim i upornim zaručnicima koji su na braku ustrajali unatoč izvanjskim okolnostima može pohvaliti gotovo svaka župna zajednica. Među tim primjerima su i supružnici Ana i Goran Latin, iz riječke župe sv. Križa na Srdočima, koji su se vjenčali 17. travnja, upravo u vrijeme tzv. trećega vala i kada su u Rijeci i Primorsko-goranskoj županiji na snazi bile oštre mjere zatvaranja. Zaručili su se u rujnu prošle godine no, kako kažu, mogućnosti različitih odgoda od samoga početka nisu ozbiljnije razmatrali. »Nije nam bilo toliko stalo do fešte, slavlja, ceremonije… Sve je to za nas bila sporedna stvar. Bilo nam je najvažnije da na vjenčanju u crkvi okupimo najintimniji krug obitelji. Čin sklapanja braka u crkvi bio nam je najbitniji i tome smo se najviše veselili«, svjedoče supružnici Latin, koji su se i upoznali u crkvi. Na vjenčanju je zajedno s roditeljima i kumovima bilo dvadesetak ljudi, a slavljeničko je okupljanje, umjesto u velikoj dvorani, bilo u stanu.
Ako će prijatelji baš tako zahtijevati, dodaju kroz šalu supružnici Latin, nije isključena i mogućnost da se napravi svojevrsna »repriza« i da se uz neku godišnjicu vjenčanja priredi veća proslava.
»Svakako treba spomenuti i dojmove naših uzvanika, koji su rekli da im je i takav ambijent zapravo bio jedno od najljepših vjenčanja na kojemu su sudjelovali. Iako mnogi od vjenčanja očekuju velike ceremonije, na kraju krajeva ono najljepše što većina ponese jest sami čin vjenčanja u crkvi. Ima to smisla jer se često događa da se na velikim svadbama mladence gotovo i ne vidi. Slavljenički dio jednostavno zasjeni onaj duboki, najintimniji smisao čina«, dodaju supružnici iz riječkoga naselja Srdoči.
»Za nas je čin vjenčanja zaista bio poseban trenutak, zapravo i najradosniji događaj u životu. Zahvalni smo da je bilo tako, da smo ustrajali, da nismo ništa odgađali. I mnogo se toga u našem odnosu nakon vjenčanja promijenilo, na dubljoj razini, premda su nam mnogi govorili da će sve ostati otprilike isto kao i prije«, smatraju supružnici kojima je od velike pomoći bio i župnik Kristijan Zeba koji ih je vjenčao i koji ih je hrabrio i savjetovao u, kako kažu, najstresnijim trenutcima uoči vjenčanja. »Trebamo se okretati jedni drugima, što pogotovo pokazuju ove okolnosti pandemije. Sve ostalo se uvijek može nadoknaditi, no biti odani suprug i supruga najsnažnija je spona bez obzira kakve okolnosti bile«, poruka je koju supružnici Latin žele prenijeti svim zaručnicima koji se možda još uvijek dvoume, vjenčati li se u ovim okolnostima ili odgađati i čekati bolju budućnost.
Supružnici Anđela i Tihomir Čale iz salezijanske župe Marije Pomoćnice u zagrebačkom naselju Knežija prilikom organiziranja svoga vjenčanja, u ljeto prošle godine, trebali su voditi računa ne samo o epidemiološkim mjerama i situaciji u Hrvatskoj, nego i u susjednoj Bosni i Hercegovini. Naime, čvrsto su odlučili da će se vjenčati u Prisoju, u župi Uznesenja Blažene Djevice Marije iz koje potječe mladenka. »Zaručili smo se krajem siječnja 2020. godine, nakon što smo tri mjeseca hodali u predbračnoj čistoći. Tada nije bilo niti spomena epidemiji, niti se moglo pretpostaviti da će do nje doći u idućih nekoliko mjeseci. Od početka smo znali da želimo sklopiti sakrament braka, da želimo da to bude na ljeto i da ga želimo proslaviti sa svojim bližnjima«, prisjetili su se supružnici Čale. »U jednom trenutku nismo znali hoćemo li uopće moći ući u BiH. No nismo gubili mir. Nekako nam je u svemu tome raslo povjerenje prema Gospodinu. Odlučili smo da ćemo se bez obzira na sve vjenčati na dogovoreni datum, pa makar bili prisutni samo mi, svećenik i kumovi. Do lipnja se situacija primirila i mogli smo otići u Hercegovinu napraviti i podijeliti pozivnice«, kažu supružnici sa zagrebačke Knežije. »Na kraju je sve bilo je prekrasno i milosno. Svi naši najbliži bili su prisutni prvenstveno na obredu vjenčanja i misi, a poslije i na slavlju. Nitko se nije zarazio na našoj svadbi i svi su bili mirni i radosni. Riječju, osjetili smo da se milost prelila i na sve naše uzvanike«, objašnjavaju supružnici Čale.
Duhovni oslonci, dakako, bili su neizostavni na čitavom putu od zaruka u Zagrebu do vjenčanja u Hercegovini. »Puno nam je pomogla zajednička molitva, koju smo njegovali kao zaručnici, a njegujemo je i sada kao supružnici.
Ključan je bio zaručnički tečaj u Ludbregu, na kojem smo shvatili da smo spremni za brak«, rekli su supružnici sa zagrebačke Knežije.
No koju je ulogu odigrala okolina, obitelj, prijatelji, svećenici? »U našem je slučaju sve bilo šaroliko. Od nekih ljudi dobili smo veliku podršku, razumijevanje i snagu, a od drugih ne baš. Koliko god da je okolina bitna, toliko je bitno ne biti vezan za mišljenje okoline. Važno je biti zajedno s Gospodinom, a onda se s vremenom i okolina posloži. Neki naši prijatelji sada prolaze kroz slično, i može se zaključiti, kako iz našega, tako i njihova primjera, da se u svemu zrcali razina vjere i odnosa s Bogom. Došla su vremena kada više nemamo ‘luksuz’ biti, uvjetno rečeno, tradicionalni vjernici, nego nam vjera treba postati život i prožimati nas, kako je govorio bl. Ivan Merz. U suprotnom ćemo se teže nositi sa svime što se događa oko nas i u nama«, svjedoče supružnici Čale. Pandemija koronavirusa i sve poteškoće koje je donijela samo je, smatraju, razotkrila pravo stanje stvari. »Nama su se mnogi smijali kada smo rekli da smo se zaručili i da se, bez obzira na sve, ženimo za pola godine. Danas je takav ‘trend’ da su ljudi zaručeni više godina, a prije vjenčanja i žive zajedno. Stoga su nam se i mnogi čudili što, iako smo zaručeni, ne živimo zajedno. Kada se stvari tako postave jasno je zašto mnogi ne izgrade čvrste temelje u vezi i u zaručništvu ukorijenjenom u Bogu i na kraju nisu sposobni donijeti dobru odluku«.
