U predizbornim vremenima za zastupnike u Hrvatski sabor gotovo redovito započinju rasprave o pravu i položaju nacionalnih manjina u Hrvatskoj. Premda im je po zakonskim odredbama zajamčeno osam mjesta u predstavničkom tijelu svih hrvatskih građana i nositelju zakonodavne vlasti u Republici Hrvatskoj, što je jedinstven primjer u europskim razmjerima, mogu se čuti glasovi o njihovoj ugroženosti i nejednakosti tijekom povijesti pa sve do današnjih dana. U nizu osjetljivih tema u tom kontekstu često se spomenu i hrvatsko-židovski odnosi. Koliko su takve ocjene (ne)utemeljene, govori dr. Mato Artuković, dugogodišnji djelatnik Instituta za povijest, Podružnice za istraživanje povijesti Slavonije, Srijema i Baranje u Slavonskom Brodu, autor knjige »Rasprave o hrvatsko-židovskim i srpsko-židovskim odnosima u Hrvatskoj u drugoj polovici 19. i početkom 20. stoljeća«.
DR: ARTUKOVIĆ: U javnosti svakako prevladava takav dojam. Razlozi za to isključivo su političke naravi. Mislim da je to posljedica prije svega utjecaja komunističke politike i njezine diplomacije koja je bila pretežito srpska i koja je nametnula da se hrvatsko-židovske odnose promatra samo kroz prizmu tragične sudbine Židova za vrijeme Nezavisne Države Hrvatske. Zločini koje je, na našu veliku žalost, počinio ustaški režim nad Židovima omogućili su komunističkim i velikosrpskim neprijateljima bilo kakve hrvatske samostalnosti da se pogled jednoga tako moćnoga i utjecajnoga naroda usredotoči na samo to kratko, ali žalosno, razdoblje povijesti hrvatskoga naroda. Razdoblje 1941. – 1945. iznimno je teško i bolno u povijesti židovskoga naroda. Hrvatska tada nije bila samostalna država, pa je rasne zakone morala donijeti pod pritiskom, ali same državne vlasti morale su osigurati spašavanje Židova. To što to nisu učinili, čini grijeh toga režima većim i mi ga moramo osuditi. Tijekom godina provedenih u emigraciji Pavelić nije zagovarao nikakvu antižidovsku politiku. U vrijeme NDH određeni broj Židova proglašen je »počasnim arijevcima«, što je bilo predviđeno čl. 6. Zakonske odredbe o rasnoj pripadnosti. Vjerojatno nigdje drugdje u porobljenoj Europi nije postojala takva kategorija. To je osiguralo opstanak određenomu broju pripadnika židovskoga naroda. Vjerojatno je jedino u Zagrebu, od svih porobljenih zemalja, tijekom sve četiri godine postojanja NDH djelovala Židovska općina.
DR. ARTUKOVIĆ: Pravni položaj Židova u Hrvatskoj bio je jednak onomu u drugim dijelovima Monarhije. Novija istraživanja položaja Židova u Hrvatskoj pokazuju da se taj položaj u Ugarskoj i Hrvatskoj poboljšao kada je Josip II. izdao patent »Gens Judaica« 31. ožujka 1783., nakon kojega se, unatoč velikim ograničenjima, Židovi počinju trajno naseljavati u Hrvatskoj. Većina je dolazila iz susjednih ugarskih županija: Zala, Tolna, Sopron Bodrog-Bacs, a manji dio iz Moravske, Češke i Galicije. No također je važno istaknuti Zakon od 28. listopada 1873., kad je u Saboru proglašena kraljeva sankcija zakonske ravnopravnosti Židova.
Time je Židovima u Hrvatskoj priznata sloboda prakticiranja vjere, kao i puna politička i građanska ravnopravnost s građanima drugih zakonom priznatih vjeroispovijesti. U popratnoj riječi predsjednik Zakonotvornoga odbora dr. Marijan Derenčin rekao je važnu istinu: »Da Izraelićanin, ostajući vjeran vjeri otaca svojih, može biti i vjeran sin domovine svoje, to se kod nas obćenito misli… Ovim zakonom, mi ćemo, gospodo, izraziti nazore naroda našega, i kao što imadoh čast već reći, uzakoniti što u našoj zemlji već biva.« Valja naglasiti da su se Židovi integrirali u hrvatsko društvo i moramo reći da je velik njihov doprinos u svim područjima života u Hrvatskoj: gospodarskom, prosvjetnom, kulturnom, političkom i znanstvenom. O položaju Židova u Hrvatskoj najbolje svjedoči najveći židovski duhovni autoritet, nadrabin Hozea Jacobi. U propovijedi na proslavi svoje rabinske službe, nakon što je opisao zla koja su Židovi doživljavali u mnogim zemljama, istaknuo je: »Samo u jednu zemlju nije mogao ulaza naći, samo u jednoj zemlji poštedjen je Izrailj od svega zla, i ta je zemlja n a š a m i l a H r v a t s k a! – istaknuto u izvoru – Ova, u čijoj povijesti nigdje ne čujemo o progonjenju Izrailja, sačuvala si je tu čast i u zadnjih 25 godina; naprotiv u to vrieme provela je ona jednakopravnost Izrailja, koju je faktično već i prije posjedovao, i putem zakona. Veselo i ponosno možemo dakle danas kao djeca ove zemlje uzkliknuti: Gledajte narodi,… koliko su pametniji i plemenitiji sinovi ove zemlje, koji se nisu dali zasliepiti riečmi lažljivih proroka, nisu dali zavesti lažnimi naukami sebičnih usrećitelja!«
DR. ARTUKOVIĆ: Da, u pravu ste, jer taj članak ima i svoj nastavak u brošuri istoga naslova. Članak »Srbi i Hrvati« zapravo je sažetak onoga što je »Srbobran« pisao i zastupao puna dva desetljeća. Taj članak mora se povezati s brošurom istoga naslova koja je već 1902. izišla u Novom Sadu kao objašnjenje temeljnih misli izraženih u članku. Tu se ponavlja i potvrđuje uvjerenje koje je bit nacionalnodržavne ideologije srpskih samostalaca i srpskih stranaka u Monarhiji. Ništa se zapravo bitno nije promijenilo u strategiji i krajnjem cilju u politici Srba u Hrvatskoj nakon što je Srpsku samostalnu stranku preuzeo Svetozar Pribićević. Samo se promijenila taktika jer i on svoju politiku usmjerava prema naputcima iz Beograda, ona je, dakle, velikosrpska, samo s malo više takta. Autor se u članku »Srbi i Hrvati« poziva na teoriju njemačkoga sociologa poljskoga podrijetla Ludwiga Gumplowicza prikazujući značajke Hrvata i Srba tako oprječnima kao da su zapravo dvije različite rase. U istoimenoj brošuri razvidno je otkud poziv na borbu »do istrage vaše ili naše«. Bitna misao toga programatskoga članka nadahnuta je učenjem Houstona Stewarta Chamberlaina, koje je temelj nacionalsocijalističke ideologije, odnosno hitlerizma. U brošuri Nikola Stojanović objašnjava da su »popovi« i »Čivuti« glavni sudionici hrvatske društvene i političke scene. »Čivutstvo« kao dominantna snaga hrvatskoga društva kroz posljednja desetljeća, uzrok je degeneracije hrvatske politike i svega zla, napose netolerancije. »Netolerancija nije osobina sloveno-germanske rase, nju je katolička crkva primila od Jevreja«, tvrdi Stojanović pozivajući se na Chamberlaina. I Vladimir Matijević i drugi srpski političari u Hrvatskoj i izvan nje smatrali su da su prije svega Židovi krivi za protusrpske demonstracije u Zagrebu 1902.
DR. ARTUKOVIĆ: Ante Starčević nema nikakve veze s ustaštvom. Njegova je temeljna misao samostalna, demokratska hrvatska država. On je u tome bio i ostaje i danas nadahnuće svima onima koji vode suverenističku politiku u Hrvatskoj, pa im i danas ima što reći. U njegovoj knjizi »Ustavi Francezke« ima antisemitskih natruha, tu i tamo može se i u »Slobodi« naći koja oštra riječ protiv Židova, ali što je to kad se usporedi s neusporedivo većim brojem članaka u kojima je on izrazio svoju veliku simpatiju prema Židovima. On je antisemitizam kao pojavu osuđivao gdje god da se pojavljivao.
Već sama činjenica da je Ante Starčević za svojega nasljednika odredio dr. Josipa Franka, koji je bio podrijetlom Židov, da ga je zvao svojim najboljim prijateljem, i da je zajedno s njim izišao iz Stranke prava i osnovao Čistu stranku prava, pokazuje njegov odnos prema Židovima. I hrvatske i srpske jugoslavenski orijentirane stranke, koje su se ujedinile u Hrvatsko-srpskoj koaliciji oko apsurdne ideje o »jednom dvoimenom« i »jednom troimenom narodu«, koja će postati izvor svih sukoba, pa i ratova između Hrvata i Srba u 20. st., pokazuju da je Frank u narodnosnom pitanju bio puno dalekovidniji od svojih političkih protivnika, pa i braće Radić, napose Stjepana Radića, koji se isticao svojim slavenstvom. Dobro je upozoriti i na mišljenje mladoga češkoga novinara Gustava Eima, koji u nizu članaka pod naslovom »Zagrebački dojmovi« u »Slobodi« piše da su Židovi postali »što im na čast služi, gorljivimi pristaše Starčevića…«
DR. ARTUKOVIĆ: Uporno se želi naći neki razlog da bi se zločini 1941. – 1945. objasnili logičnim slijedom događanja u nekoj dalekoj prošlosti, da se nađe neki »kontinuitet«. U hrvatskoj historiografiji već ima dovoljno vrlo ozbiljnih radova da se vidi kako toga kontinuiteta nema. Međutim, najbolje je to dokazao svojom »argumentacijom« srpski akademik dr. Vasilije Krestić. On je taj »kontinuitet« hrvatskoga antisemitizma pokušao naći u stajalištima biskupa Strossmayera, koje je ovaj iznio u prepisci s nuncijem u Beču Serafinom Vanutellijem, koja je trajala od 1881. do 1887. Objavljena je u knjizi »Korespondencija Strossmayer Vanutelli«, koju su priredili i izdali 1999. Josip Balabanić i Josip Kolanović. Knjigu su izdali Hrvatski državni arhiv, Kršćanska sadašnjost i Dom i svijet. Prof. Krestić o tome je napisao knjigu pod naslovom »Biskup Strossmayer u svetlu novih izvora«, koja je izišla u Novom Sadu 2002. On piše: »Do objavljivanja prepiske između Štrosmajera i Vanutelija u nauci nije bilo poznato da je đakovački biskup bio jedan od najrigidnijih rimokatoličkih prelata svoga vremena koji je strasno, iz dna duše, mrzeo Jevreje.« Bit onoga što je prof. Krestić napisao u toj knjizi izrazio je sljedećim riječima: »Saopšteni podaci o odnosu biskupa Štrosmajera prema Jevrejima dosad su samo delimično bili poznati. U nauci o tome nije raspravljano pa je ta dimenzija biskupove javne delatnosti ostala po strani. Ono što sada znamo o odnosu Štrosmajera prema Jevrejima u mnogo čemu je novo i zanimljivo, utoliko pre što je reč o ličnosti izuzetnog istorijskog značaja i velikog uticaja ne samo na savremenike već i mnoge potonje generacije. Zbog toga se s razlogom može postaviti pitanje koliko je Štrosmajerov antijudaizam ostavio dubokog traga u Hrvatskoj rimokatoličkoj crkvi u hrvatskom društvu u celini? Odgovor na to pitanje zahteva posebna istraživanja i prevazilazi okvire ovoga rada.« Dok u ovoj knjizi prof. Krestić, želeći zadržati privid odgovornoga znanstvenika, dopušta pitanja za koja su potrebna i posebna istraživanja, u knjizi »’Memorandum SANU’ pod udarima politike«, kritizirajući knjigu američkoga intelektualca židovskoga podrijetla Philipa Cohena, »Tajni rat Srbije«, u kojoj se autor suprotstavio, između ostalih mitova, i srpskoj promidžbi vezanoj za hrvatski antisemitizam, piše: »Ustaški odnos prema Jevrejima rezultat je stoletne istorije hrvatskog društva prema Židovima. Da je F. Koen hteo, da je dorastao poslu kojim se pozabavio, mogao je to i da potkrepi konkretnim i neporecivim dokazima. Mogao je da se pozabavi samo odnosom đakovačkog biskupa Josipa Jurja Štrosmajera prema Jevrejima pa da pokaže gde su koreni hrvatskog antijudaizma i potonjeg antisemitizma.« Prema tome, prof. Krestiću je jasno da je Strossmayerov antijudaizam »u temeljima ustaškog antisemitizma i njihove odluke o uništavanju Židova kao tuđinaca i neprijatelja hrvatskog naroda«.
Knjiga »’Memorandum SANU’ pod udarima politike« izišla je 2002., dakle u vrijeme kad i knjiga »Biskup Štrosmajer u svetlu novih izvora«. Od čovjeka koji, kako za sebe kaže, »brani dostojanstvo nauke i njen dignitet«, očekivalo bi se da poštuje zdrav razum svojega čitatelja pa da mu na pitanja koja je sam postavio, i na probleme za koje je sam rekao da su vrijedni dodatnih istraživačkih napora, dadne odgovore na temelju svojih ili tuđih naknadno provedenih istraživanja. On to nije učinio, a ipak je donio zaključke kojima tako teško optužuje i hrvatski narod i jednoga od ključnih ljudi u novijoj hrvatskoj povijesti. Teško je oteti se dojmu da se iza te olako i prebrzo donesene ocjene krije sramotno političko djelovanje, a ne intelektualno poštena borba za »dostojanstvo nauke i njen dignitet«. Dakle, glavni argument za tu tvrdnju u toj, za njega neslavnoj, polemici s Cohenom, dr. Krestiću je korespondencija Strossmayer – Vanutelli, no, najblaže rečeno, apsurdna je njegova tvrdnja da su biskupova pisma inspirirale ustaše, jer za njih oni nisu mogli ni znati, budući da su objavljena puno kasnije – tek g. 1999.! Nažalost, dr. Krestić je dokaz kako i umni ljudi mogu napisati besmislice, posebice ako ih ne vodi ljubav za istinom, nego mržnja prema drugima.
