U sjeni novih geostrateških napetosti na istoku Europe ostala je sredinom rujna rasprava o dopuštanju pristupa sigurnosnim tijelima tzv. end-to-end šifriranim porukama u borbi protiv kriminala, terorizma i drugih oblika prijetnji. O granicama između privatnosti i sigurnosti u internetskom prostoru, ali i općenito o novim sigurnosnim prijetnjama govori stručnjak za kibernetičku sigurnost doc. dr. Mirko Cobović sa Sveučilišta u Slavonskom Brodu. Sugovornik je ujedno voditelj projekta »Cyber Festung«, koji je pokrenut na sveučilištu na kojem predaje i kojemu je cilj povećati svijest o kibernetičkoj sigurnosti među »običnim« građanima, ali i poslovnim organizacijama i drugim »velikim sustavima«.
Zagovornicima nove regulative koja bi policiji otvorila i pristup mrežama poput WhatsAppa suprotstavili su se – također legitimni – argumenti onih koji tvrde da je takva regulativa put u nekontrolirani politički nadzor građana i »novu diktaturu«. U raspravama, koje su došle i do Hrvatske, kao argument zagovornika sličnih regulativa često je navođeno i pitanje zaštite djece kao najranjivijih u virtualnom prostoru.
»Reklama za neki proizvod doista nam može pomoći u našim izborima, no problem nastaje kada takva reklama nama više ne donosi neku dobrobit. Nije pritom samo problem u prodaji. Vrlo se lako davanjem maloga broja informacija o nekoj osobi ili procesu ili drugim bitnim stvarima mogu oblikovati mišljenja građana. (…) Dovoljno je ponuditi nekoliko ključnih informacija na temelju kojih pojedinac počne ‘naginjati’ određenoj strani«, upozorava doc. dr. Mirko Cobović»Ako je u pitanju argument zaštite djece, vjerojatno nema nekoga tko se s time ne će složiti. Djeci se jednostavno ne može dati dovoljno znanja da bi ona prepoznala opasnosti u virtualnom prostoru i načine na koje trebaju reagirati kada su s njima suočena. Ali pravo je pitanje kako u svemu tome napraviti dobru mjeru između sigurnosti i privatnosti. Kada mlađim osobama uopće dati pristup aplikacijama? Jer ponekad je rješenje: ono čime se ne koristimo ne može nam ni donositi opasnost. Ne će nas netko ugrožavati ako se uopće i ne koristimo nekim uređajem«, napominje doc. dr. Cobović.
Kada je riječ o zaštiti djece u virtualnom prostoru, velika je odgovornost i na roditeljima. »Da bismo bilo čemu naučili dijete, kao roditelji moramo aktivno sudjelovati u njihovim životima. Djeca danas više ne žive samo u ‘fizičkom’ prostoru, nego i u virtualnom. I roditelji se u tom smislu trebaju prilagođavati, učiti, da bi i sami razumjeli što njihova djeca ondje rade i kakvim se to mrežama služe. U tome im mogu pomoći i različite aplikacije za roditeljski nadzor koje su dobro razvijene jer roditelj ne može uvijek u realnom vremenu voditi računa o tome čime se njegovo dijete bavi. I to je možda najsigurniji put – raditi na vlastitoj digitalnoj naobrazbi, ostavljati što je moguće manje digitalnih tragova, a tako se onda i na dulje staze na razini nekoga društva može ostvariti boljitak. Na kraju mi sami odlučujemo čime se želimo koristiti i to je stvar naše slobode«, napominje doc. dr. Cobović.
»Država treba donositi nove regulative, ali problem je u tome što je razvoj tehnologije daleko brži od procesa donošenja zakona«, napomenuo je sugovornik i podsjetio da je na razini Europe već neko vrijeme aktualna Opća odredba o zaštiti podataka (poznatija i kao »GDPR«) te da je prošle godine donesen i europski Akt o umjetnoj inteligenciji. »Sve su te mjere donošene jer je na temelju iskustava iz prošlosti postalo očito da se u praksi događaju brojne loše stvari«, rekao je doc. dr. Cobović.
Nisu sve aplikacije koje se svakodnevno rabe za komunikaciju, upozorava sugovornik doc. dr. Cobović, bez razloga u pravilu besplatne. »Svjesni smo da kada razgovaramo o nekoj usluzi ili proizvodu u blizini našega mobitela, vrlo brzo do nas dođe i reklama za proizvod takve vrste. Jer svaka aplikacija kada ju instaliramo ima onaj dio u kojem trebamo dati pristanak na određene stavke. Tih stavki obično je jako puno i rijetko ih kada čitamo do kraja«, pojašnjava sugovornik i dodaje: »Moramo razvijati svijest o tome da ništa nije besplatno, jer čak i kada nešto dobijemo besplatno, zapravo dajemo neku vrstu protuusluge, premda to možda i sami ne znamo. Konkretno, kada govorimo o aplikacijama kojima se svakodnevno koristimo, to su najčešće informacije o našim ponašanjima. S tim se informacijama stvara slika o tržištu i prema nama se tako ciljano upućuju reklame određenih proizvoda, ali i informacije kojima se nastoji utjecati na naša mišljenja i ponašanja.«
Ponuda neke usluge ili proizvoda ni po čemu nije sporna, no prijeporna je tendencija da se među korisnicima raznih aplikacija zapravo želi utjecati na njihova mišljenja i ponašanja. »Naši digitalni tragovi postali su opasnost za našu osobnost, našu percepciju stvarnosti oko nas, pa i za našu psihu. Primjerice, možemo uzeti i sasvim banalan slučaj aplikacija poput WhatsAppa ili Vibera u kojima možemo vidjeti kada je netko pročitao našu poruku. Ako naš sugovornik odmah ne odgovori na pročitano, u nama raste zabrinutost.
Na temelju digitalnih tragove koje ostavljamo samo na jednom uređaju kojim se redovito koristimo nalazi se dovoljno informacija na temelju kojih se o nama i našim interesima mogu stvoriti cjelovite slike«, upozorava doc. dr. Cobović.
»Reklama za neki proizvod doista nam može pomoći u našim izborima, no problem nastaje kada takva reklama nama više ne donosi neku dobrobit. Nije pritom samo problem u prodaji. Vrlo lako se davanjem maloga broja informacija o nekoj osobi ili procesu ili drugim bitnim stvarima mogu oblikovati mišljenja građana onako kako to nekomu odgovara. O tome se dosta govorilo u vrijeme zadnjih dvaju izbornih procesa u Americi. Da, istina je da se takve stvari događaju i sve to ulazi u kategorije socijalnoga inženjeringa. Dovoljno je ponuditi nekoliko ključnih informacija na temelju kojih pojedinac počne ‘naginjati’ određenoj strani. Važno je dakle imati spoznaju da su takve stvari danas moguće, a onda i svaku informaciju dobro odvagnuti, pitati se je li to što nam se nudi istinito i stvarno«, napominje doc. dr. Cobović.
Postalo je gotovo uobičajeno da je u jednom uređaju, najčešće u mobitelu, sadržano sve što je važno za svakidašnjicu: bankovni računi i kartice, preslike dokumenata, ali i stvari poput osobnih uspomena. No svi su ti sustavi ranjivi i šanse za različite kibernetičke ugroze jako su velike, upozorava doc. dr. Cobović. »Ako želimo pristupiti svim tim stvarima s bilo kojega mjesta, zašto i netko drugi ne bi pokušao doći također do tih podataka? Pitanje je prije svega zašto smo odlučili stavljati svoje informacije u različite ‘digitalne oblake’? Događalo nam se možda da bismo nešto zaboravili – ulaznicu za koncert ili kartu za avion – a sada je to pojednostavnjeno jer sve to imamo u jednom uređaju.
Čak ako i taj uređaj negdje zaboravimo ili izgubimo, preko nečijega drugoga uređaja možemo se povezati u svoje sustave i pronaći ono što trebamo«, podsjeća sugovornik.
»Ipak, kada dođemo do pitanja kako se u virtualnom prostoru zaštititi od neželjenih utjecaja, postoje rješenja. Danas je najčešće upotrebljavana višestupanjska autentifikacija. Dakle, više se u neki sustav ili uređaj ne pristupa samo s korisničkim imenom i lozinkom, nego i uz druge uređaje kojima se potvrđuje naša stvarna prisutnost, da u naše sustave ne ulazi neka treća strana. Jasno, i to se može puno poboljšati na individualnoj razini, jednostavnim mjerama, poput opreznosti u davanju osobnih podataka i redovitim ažuriranjem korisničkih podataka u sustavima kojima se redovito koristimo. Važno je voditi računa i o tome kakvim se aplikacijama koristimo, odnosno imaju li one neke ozbiljnije sigurnosne propuste. Puno možemo postići osobnom odgovornošću u vezi s onim čime se koristimo i kako se time koristimo – to je najčešće najbolji način zaštite«, zaključuje doc. dr. Cobović.
