»DVIJE SMRTI« I JEDAN ŽIVOT HRVATSKOGA BRANITELJA I DRAGOVOLJCA DOMOVINSKOG RATA ZVONKA JAMBREŠIĆA »Počeo sam ljubiti i gledati ljude drukčijim očima«

Snimio: B. Čović | Zvonko Jambrešić

Kada se krenu nizati sjećanja tijekom godišnjica osnivanja brigada i obljetnica vojnih akcija u Domovinskom ratu, uvijek je u životima branitelja i njihovih obitelji mnogo toga neispričano i skriveno. Jedna od takvih životnih priča jest i ona Zvonka Jambrešića, dragovoljca Domovinskoga rata koji je 1991. bio ranjen na Banovini, a 1994. godine imao nesreću na putu do bojišnice. Živi u Velikoj Gorici, pripada župi sv. Petra i Pavla i predsjednik je humanitarne udruge »Savao« koju je osnovao iz zahvalnosti za »novi život i novu šansu« koju je prepoznao u životnim krizama.

Stradao pri povratku na bojišnicu

»Moglo bi se reći da moj novi život počinje nakon ranjavanja i stradavanja u Domovinskom ratu te patnji, trpljenja i okolnosti koje su me dovele do spoznaje Boga, tj. novoga života. To se zbilo 1994. godine, kada smo se vraćali na bojišnicu. Prilikom slijetanja u kanal nekoliko nas je stradalo. Jedan je suborac poginuo, a ja sam bio u dubokoj komi s kontuzijom mozga. Bio sam na aparatima. To se dogodilo kraj Kupe i bio sam prebačen u bolnicu u Sisak. Rečeno mi je da sam doživio kliničku smrt. Slijedom raznih okolnosti prebačen sam u KB Dubrava i još 40 dana bio u komi s visokom temperaturom oko 42 Celzijeva stupnja zbog sepse. Uz povremena buđenja, vegetirao sam, nisam nikoga prepoznavao i ničega se nisam sjećao. Točnije, sve sam zaboravio. Rečeno mi je da sam ponovno učio čitati, pisati i raspoznavati. To je trajalo nekoliko mjeseci, nakon čega se jednostavno sve vratilo. Tada, pomalo svjestan, nepomično sam ležao s mnoštvom cjevčica kojima su tekle infuzija, hrana koju sam dobivao na cjevčicu te krv koju su mi mijenjali jer sam imao sepsu. Bila je upitna i amputacija lijeve noge jer mi je pukla arterija koja je podvezana u preponi. Nakon više od pola godine polako su me počeli dizati i stavljati u kolica«, prisjeća se Jambrešić, koji je nakon toga, a i kao posljedicu ranjavanja, imao do danas 22 operacije.

»Bog me nije otpisao«

»Bilo je to užasno teško, bolno, nestvarno i patničko razdoblje. Poželio sam umrijeti i molio se na tu nakanu svake noći, jedinom molitvom koju sam tada znao – Otčenaš. No sada vjerujem da je Bog tu molitvu okrenuo na moje pročišćavanje, na moj novi život u Kristu. Bog me je pozivao i tada, po tko zna koji put, ali tvrdoća mojega srca bila je jača od Njegova poziva. Od tada pa do 2011. godine rekao bih da sam imao prazan prostor, usmjeren na sebe, bolesti, poslijeratne psihoze, zbog čega mi se raspala obitelj. Prodao sam stan i stanovao kod tate na selu kako ne bih završio na ulici. Bio sam shrvan, bolestan, bez novca, bez smještaja te završio u zatvoru. Ponovno sam posegnuo za travom, jer kao mlad sam probao, a zatim u ratu, a i poslije nastavio. Pio sam i alkohol, pogotovo u mladosti i ratu, a nisam prestajao ni izlaziti i provoditi se«, rekao je Jambrešić.

»Moglo bi se reći da moj novi život počinje nakon ranjavanja i stradavanja u Domovinskom ratu te patnji, trpljenja i okolnosti koje su me dovele do spoznaje Boga, tj. novoga života.«

No 2011. godine ponovno se suočio s blizinom smrti. Došlo je do puknuća tankoga i debeloga crijeva te sepse. Nastupile su i halucinacije jer je do tada uzimao 22 vrste raznih tableta – za spavanje, smirenje, protiv bolova i razne druge. »Ponovno sam poželio umrijeti zbog bolova i nemoći, pokušao sve strgnuti sa sebe: infuzije, vrećice na trbuhu. U tim trenutcima bila je obitelj uz mene, ali to nije bilo dovoljno. Najvažnija stvar u mojem životu i jedino objašnjenje jest to što je Bog cijelo vrijeme bio uz mene, nije me otpisao, to sada znam i vjerujem. Kako znam reći: nije me ostavio na ovozemaljskom životu i dva puta pridigao iz mrtvih da bih se izležavao i dalje pio, pušio travu, zabavljao se, nego da budemo jedno, da pronosim Njega i Njegovu milost i ljubav ovim svijetom. Ljubav za Ljubav.«

Susret s Bogom u srcu

Nakon djelomičnoga oporavka rekao je da je došao do spoznaje da se mora mijenjati, da nešto mora poduzeti, da postoji Bog i da se treba s Njim zbližiti. »Počinjem se šturo moliti i meditirati nad psalmom 23 i osjećam da trebam više. Početkom 2012. godine prijateljica mi predlaže da krenem u crkvu, ali prije da odem k fra Smiljanu Kožulu na životnu ispovijed. U tom trenutku oblila me neka milost, radost i jedva sam dočekao sljedeći utorak da odem na ispovijed. Nakon duge ispovijedi i mojega jecanja i novih spoznaja, sjećam se riječi koje je tada fra Smiljan izgovorio: ‘O, Isuse, o, Isuse, o, Isuse!’ To me je zapravo razbudilo: koliko sam bio daleko od Boga. Na fra Smiljanov poziv da se priključim zajednici ‘Maranatha’, odmah sutradan – neizmjerno sretan i radostan, slobodan i, rekao bih, zdrav – prihvatio sam poziv i ostao do danas u karizmatskom pokretu. Poslije sam u hodu učio moliti (prijatelj me je učio moliti krunicu), slušao sam i upijao Božju riječ i sve što je sveto. Napokon sam se pronašao, bio svoj, zadovoljan, miran i sve je krenulo na bolje, počeo sam živjeti novim životom. Više nisam nikomu ništa zamjerao, odjednom sam sve lakše i bolje razumio. Razumio sam tada zašto me je svećenik 1998. godine u mojem pokušaju ispovijedi, nakon što me je vraćao, tek treći put odriješio grijeha. Tada me je to odvratilo od Crkve, ionako slaboga, grješnoga i izgubljenoga. Počeo sam se diviti svemu, što do tada nisam. Počeo sam ljubiti i gledati ljude drukčijim očima, svuda sam vidio ljepotu i ljubav, svjetlo i radost. Progledao sam srcem. To govorim zato što Boga nisam poznavao na takav način, bio sam u srcu daleko od Njega.

»Meni, koji sam do tada bio nemiran, odsutan, bolno prisutan i uronjen u svijet ugode i neugode tijela, poslano je nešto sasvim drugo, nešto što je u tom trenutku ‘nestvarnosti’ promijenilo mene i moj život.«

Iako sam u djetinjstvu išao u crkvu, zato što mi je mama govorila i zato što su u selu u kojem sam živio, Viduševcu, gotovo svi išli, jer su katolici. Da bi čovjek susreo i upoznao Boga živoga, nije dovoljno samo ići u crkvu, nego se susresti s Njim u srcu, u duhu i istini.«

Posebna snaga u Međugorju

Poseban doživljaj nevjerojatne snage Zvonko je prepričao sa svojega prvoga hodočašća sa župom sv. Barbare – Vrapče u Međugorje: »Sjećam se kada smo kretali na Podbrdo, bio sam prestrašen i nervozan jer sam imao velikih problema s probavom; nedugo prije toga spojili su mi crijeva i maknuli stome. No, vrlo neobično, toga dana nisam imao nikakvih problema. A kako sam bio na štakama, pitali su me hoću li se moći s njima penjati na brdo. Odgovorio sam da ću pokušati i ići dok budem mogao. Taj uspon, to brdo, tada je to u mojim tjelesnim očima bilo visoko, ali u mojoj duši, u mojem srcu, bilo je tako lagano, tako lijepo, rekao bih, ravno, na trenutke meko, stepenasto kao tepihom razastrto. Ljudi gledaju kako se penjem na štakama, bez pomoći, a ja se čudim i pitam kako je to moguće. Što se događa? Kakva je to milost, snaga, što me to nosi? Osjećao sam blizinu Božju kao stvarnost, živio sam taj mir, slobodu, radost. Meni, koji sam do tada bio nemiran, odsutan, bolno prisutan i uronjen u svijet ugode i neugode tijela, poslano je nešto sasvim drugo, nešto što je u tom trenutku ‘nestvarnosti’ promijenilo mene i moj život. Poželio sam gore ostati, shvatio sam stanje duha, bio sam stanje duha, bio sam siguran da oduvijek tu pripadam, da sam dio te duhovne stvarnosti, da sam voljen, zdrav i slobodan, snažan i cjelovit, sve ono što nisam nikada u životu uspio doživjeti, a želio sam i tražio na pogrješan način. Osjećao sam da lebdim, da mi ne trebaju štake, koristio sam se još neko vrijeme jednom, a zapravo sam mogao i bez nje. Od tada mi je zdravlje krenulo na bolje. Moj novi život rastao je iz dana u dan, nizale su se spoznaje, objave, nadahnuća i pozivi u srcu. Bio sam gladan Boga i želio bliže i bolje upoznati dijelove Njegova otajstva, pa tako i povijesno-znanstveno razdoblje i stvaranje svijeta te nauk Crkve. Tako sam 2014./2015. godinu dobio žarku želju za studiranjem teologije te u razgovoru i na prijedlog svećenika upisao sustavni studij duhovnosti u Remetama, koji traje dvije godine. Upoznao sam neke ljude, a i prijateljicu koja me je dublje uvela u pobožnost sv. Josipu. Nakon zajedničkoga posjeta svetištu sv. Josipa u Karlovcu, kupio sam kip sv. Josipa i poklonio ga svojoj sada pokojnoj prijateljici, ne znajući tada da će me on još dublje privući k sebi i više i predanije potaknuti da mu se molim. Naime, ta je prijateljica rođena kao muslimanka, ali je poslije bila krštena u katoličkoj crkvi, a nakon njezine smrti njezini su mi roditelji dali kip sv. Josipa koji sam joj poklonio. I danas stoji kod mene i pred njim se svakodnevno molim.

»Dajem im samo sendvič, a oni meni sve«
Danas se bavim humanitarnim radom, trudim se služiti Gospodinu u sestrama i braći ljudima koji nemaju svoj dom, koji su tjelesno i duhovno nemoćni, bolesni i izgubljeni. Prije nego što sam osnovao udrugu ‘Savao’ pitao sam se: Bože, koji je moj put? Kako Ti mogu služiti? Kako da Ti zahvalim za život i sve što si učinio za mene grješnoga i malenoga? Što želiš od mene? Evo me, čini sa mnom što želiš, vodi me, samo da Ti vratim ljubav! Tražio sam znak, tražio sam vodstvo. Ubrzo sam prilikom kratkoga volontiranja na hodočašću u Francuskoj shvatio da je to ono što me čini jako sretnim i ispunjenim: kada nešto dajem i pomažem drugima, mogu služiti Kristu i biti jedno s Njim, tada sam napokon zadovoljan, ispunjen, koristan. Onda sam 2014. počeo volontirati u Jukićevoj kod časnih sestara misionarki ljubavi. Ubrzo mi je došlo nadahnuće za pomoć siromašnima i beskućnicima te sam iznio tadašnjoj poglavarici samostana viziju koju sam dobio po nadahnuću. Zatim smo, uz silne molitve i razgovore, pustili više od dvije godine da dozrije ‘misao’ te 29. lipnja 2017. godine osnovali udrugu ‘Savao’. Kroz udrugu je do sada prošlo više od 500 korisnika i više od 300 volontera. Dobri nam ljudi pomažu i prekrasna skupina volontera izlazi svakoga utorka i petka u 20 sati na glavni kolodvor noseći pomoć potrebitima. Nosimo 140-150 paketa obroka, kuhanu hranu, kavu, čaj, odjeću, obuću. Pokušavamo ljude usmjeriti na mjesta gdje im se može pomoći, biti im potpora, da se osjećaju bar malo važni, korisni, voljeni, da osjete pripadnost. Volim reći da puno učim iz iskustva i odnosa s ljudima, a isto tako kažem da ne dajem ljudima na ulici ništa osim sendviča, a oni meni sve. Uče me strpljivosti, ljubavi, prihvaćanju, povjerenju, slušanju«, ističe Jambrešić.

IZVORGlas Koncila br. 19/2021.
Prethodni članakBIBLIJSKI MOTIV U OSKAROVSKOM FILMU Iskreno i neiskreno
Sljedeći članakNEKA IZABRANI BUDU PROKUŠANI Izbor traži pouzdanost, a ne povlaštenost