Slom Ukrajine pod aktualnom ruskom agresijom vjerojatno bi izložio i tamošnje grkokatolike novim masovnim progonima i stradanjima, usporedivima sa sovjetskim razdobljem. Putinov režim nije imun na neostaljinističke porive kakvi se mogu već naslutiti u unutarnjoj politici od početka rata u veljači prošle godine. Opstanak ukrajinske države daje zapravo snažnu garanciju sigurnosti tamošnjoj (grko)katoličkoj zajednici. Ukrajinski uspjeh u ratu osnažit će još više položaj i utjecaj katoličke zajednice u procesima obnove poslijeratne ukrajinske države. Posebno je grkokatolička zajednica imala značajnu povijesnu ulogu i u oblikovanju ukrajinskoga nacionalnoga identiteta. Ona je i prije prijelomne 2014. godine bila snažni zagovornik prozapadne orijentacije Ukrajine i samostalne ukrajinske politike odvojene od moskovskih utjecaja.
Iako danas živimo u, kako neki vole reći, postkršćanskom svijetu, očigledno je da jezgru NATO-a i EU-a zapravo čini katoličko-protestantski blok. Nadalje, pravoslavne zemlje koje su se priključile tomu savezu imale su u nekim dijelovima svoje novije prošlosti zapadne dinastije – to su Grčka, Rumunjska i Bugarska. NATO i EU savezi su katoličkih i protestantskih zemalja ne bez dubljih povijesnih razloga. Zanimljivo je uočiti i narativ koji se javlja u nekim radikalnijim pravoslavnim krugovima, posebice u Rusiji i Srbiji, gdje se među gestama protuzapadnoga raspoloženja može čuti i da je NATO zapravo »križarska vojska«. Ona tobože djeluje na istoj liniji one vojske koja je 1204. razorila Carigrad i kratkotrajno uništila Bizantsko Carstvo na pola stoljeća.
Fra Ivan Marković (1839. – 1910.) prije više od stotinu godina pisao je o tome da su katolici i protestanti jedni drugima mentalno i kulturno bliži nego pravoslavni svijet jer su katolici i protestanti ipak 500 godina više živjeli u zajedničkoj (zapadnoj) obitelji. Time je sinjski franjevac Marković kritizirao pripadnike jugoslavenskoga pokreta u Crkvi koji su težili približavanju katolika i pravoslavaca, a na toj liniji i narodnoga saveza Hrvata i Srba na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće. Tada se snažno razvio jugoslavenski nacionalizam među Hrvatima, koji je i doveo 1918. do stvaranja jugoslavenske države.
Fra Ivan Marković odbacivao je mišljenja o pravovjernosti pravoslavlja, smatrao je da su se stoljećima nakon raskola među katolicima i protestantima stvorile i značajne dogmatske razlike, pa prema njemu pravoslavne Crkve nisu samo shizmatičke, nego imaju i heretičke elemente. Marković je predstavljao u svoje vrijeme osjetno slabiju struju u Crkvi, koja je bila na suprotnoj liniji od snažne križanićevske i strossmayerske tradicije. No s dolaskom komunizma na vlast »nacionalna teologija« jugoslavenstva izgubila je svoj službeni status. Narativ o bliskosti i upućenosti katolika i pravoslavaca jednih na druge ponovno je ojačao nakon Drugoga vatikanskoga koncila, koji je promovirao ekumenski dijalog. Jasno, takva nastojanja nisu mogla biti sporna u zadanim okvirima ideološki forsiranoga »bratstva i jedinstva Hrvata i Srba«.
S pogledima o. Markovića prema pravoslavlju na rubovima dodirujemo i još uvijek otvoreno pitanje kanonizacije zagrebačkoga nadbiskupa i kardinala Alojzija Stepinca koji se neopravdano promatra kroz ekumensku optiku Drugoga vatikanskoga koncila. U nju se ne uklapa njegov kritički odnos prema pravoslavlju. Stepinac je pripadao pretkoncilskoj Crkvi koja je nastupala borbeno prema modernomu svijetu. Stepinac je obnašao dužnost nadbiskupa zagrebačkoga u Kraljevini Jugoslaviji u kojoj je Srpska pravoslavna Crkva snažno podupirala režimsku politiku protiv hrvatskoga naroda i Katoličke Crkve. Čak i kada je jugoslavenski kraljevski režim pokušao dati jednaka prava Katoličkoj Crkvi, kao što je prethodno dao i drugim vjerskim zajednicama, Srpska pravoslavna Crkva se ispriječila zaprijetivši tridesetih građanskim ratom unutar srpskoga naroda ako se potpiše konkordat sa Svetom Stolicom.
Poslije rata i dolaska komunista na vlast Stepinac je, htio – ne htio, postao hrvatska politička figura ne samo sudskim procesom, nego i činjenicom da je on postao jedina jaka oporbena ličnost u trenutku kada je bila uništena sva politička oporba Titovu režimu. Bez upućivanja na te povijesne okolnosti ne može se prosuđivati Stepinčev odnos prema pravoslavlju. Stepinčevo teološko i intelektualno, pa i političko stajalište prema pravoslavlju nije ga spriječilo u nakani da pokaže humanost i kršćansku ljubav prema pripadnicima srpskoga naroda za vrijeme Drugoga svjetskoga rata.
Može se reći i da je Stepinčeva kanonizacija prijeko potrebna za dekomunizaciju hrvatskoga naroda. Zapravo, iz hrvatske je pozicije hitna potreba za njom. Naime, sama hrvatska država još nema moralne snage da se odmakne od naslijeđa komunizma, čemu se može svjedočiti gledajući svih tridesetak godina hrvatske samostalnosti. Nažalost, neriješena Stepinčeva kanonizacija daje zamaha i starim komunističkim strukturama i njihovim nasljednicima u današnjoj Hrvatskoj da ožive stare klevetničke optužbe protiv zagrebačkoga nadbiskupa i kardinala.
Jedno od poglavlja propagandnoga rata koji vodi Vučićeva Srbija protiv Hrvatske svakako je i Stepinac, tako da njegov lik i dalje ostaje politiziran, više od šest desetljeća nakon njegove smrti. Beogradski režim u svojoj propagandi protiv Stepinca također se služi lažnim argumentima i konstrukcijama kao i propali jugoslavenski komunistički režim. Stajališta Vučićeva režima i SPC-a sasvim su unisona u pogledu Stepinca i dijele istu strategiju zasnovanu na recikliraju teza iz arsenala stare komunističke propagande. Tako Stepinac ostaje »crnom legendom« za srpsku nacionalnu i vjersku politiku bez obzira na dobrohotnost Svete Stolice. Iako se dogodilo i formiranje mješovite povijesne komisije za »slučaj Stepinac«, stajalište srpske strane o Stepincu nije se uspjelo promijeniti ni za milimetar.
