U ljudskoj je prirodi tražiti kontakte i odnose, tražiti ljubav, potporu i utjehu u drugima. Zapravo, potreba za pripadanjem jedna je od glavnih sila koje pokreću pojedince. Većina ljudi želi pripadati i želi bliskost i intimnost u svojim životima, a mnogi rijetko propituju i analiziraju vlastita ponašanja u emocionalnim vezama. Istodobno oni koji su skloniji samoopažanju uočavaju neke ponavljajuće obrasce ponašanja u svom ljubavnom životu, pa čak i s različitim partnerima. Neki postaju previše privrženi, neki previše ljubomorni; neki ljudi imaju osjećaj da su više uključeni u emocionalni odnos od svojega partnera, a drugi žele biti s nekim, razviti neku emocionalnu vezu, no čim odnos postane bliži i emocionalno intimniji, skloni su povlačenju.
Hoće li tko imati obrasce zdrava ili nezdrava i emocionalno izazovna ponašanja u vlastitom ljubavnom životu, ovisi o privrženosti i odgovore treba potražiti u ranom djetinjstvu. Privrženost je duboka, emocionalna veza koja se stvara između roditelja i djeteta. To je najvažniji dio emocionalno-socijalnoga razvoja djeteta koji ima dugoročan utjecaj na čitav djetetov razvoj i buduće odnose s drugima. Ponašanje roditelja oblikuje način na koji dijete percipira bliske odnose. Jer dijete ovisi o svojim roditeljima, od njih traži utjehu i potporu. U odgoju djeteta roditelj služi kao sigurna baza koja djetetu omogućava sigurno i nesmetano istraživanje svijeta koji ga okružuje. Ta sigurna baza osigurava zaštitu djeteta posebno u situacijama koje procijeni kao prijeteće i kao stresne.
Ovisno o tome koliko je roditelj sposoban uočiti djetetovu potrebu za bliskošću i prikladno odgovoriti na nju, kod djeteta će se formirati neki stilovi privrženosti. Na osnovi toga dijete izgrađuje svojevrsni obrazac s glavnim obilježjima odnosa s roditeljem, i taj obrazac dalje nosi kroz život te na neki način ponavlja kroz sve buduće važne odnose. To, međutim, zahtijeva od roditelja da prepoznaju i ponude toplo i brižno okruženje usklađeno s djetetovim potrebama, čak i kada te potrebe nisu jasno izražene. Neusklađenost djetetovih potreba i roditeljskih oblika ponašanja najčešće dovodi do razvoja nesigurne privrženosti.
Iako su gotovo sva djeca rođena s adekvatnim sustavom privrženosti koji ih motivira da traže bliskost i zaštitu u određenim trenutcima, održavanje bliskosti i zaštite ovisi i o osobi s kojom se takva veza pokušava uspostaviti. Kvaliteta interakcije između djeteta i roditelja glavni je izvor individualnih razlika u privrženosti. Kada je roditelj osjetljiv na djetetove potrebe, dostupan i odgovara na traženja bliskosti, dijete okolinu percipira kao sigurnu te doživljava roditelja dostupnim za njegove potrebe. S druge strane, kada roditelj ne odgovara na djetetove potrebe i na ponašanja traženja bliskosti te kada nije učinkovit u uklanjanju stresa u djeteta, ono ne doživljava olakšanje, sigurnost i bliskost. Budući da se komunikacija u prvih nekoliko mjeseci života ostvaruje tjelesnim dodirom, utvrđeno je da je fizički dodir vrlo važan za razvoj privrženosti.
Kvalitetna roditeljska briga omogućuje djetetu da stvori pozitivnu sliku o sebi te dijete sebe doživljava prihvaćenim i voljenim. Druge će ljude doživljavati kao osobe koje će biti dostupne kad su mu potrebne, na koje se može osloniti i s kojima može biti blizak. Pod kvalitetnom brigom podrazumijeva se česta interakcija s djetetom, prihvaćanje djeteta i njegova temperamenta poštujući ga, a ne pokušavajući ga prilagoditi vlastitomu ritmu i temperamentu. Roditelj koji je usvojio kvalitetnu brigu postavlja razumne granice, dosljedan je u njihovoj provedbi te sudjeluje u djetetovu istraživanju svijeta kroz igru. Odrastajući u takvoj roditeljskoj sredini, dijete će razviti sigurnu privrženost. Dijete sa sigurnom privrženošću usvaja unutarnji model svijeta kao sigurna mjesta i model drugih kao ljubaznih i pouzdanih.
Osim toga, sigurno privržena djeca pokazuju uravnotežene strategije ponašanja, otvoreno i bez straha iskazuju svoje potrebe za intimnošću i autonomijom, što uvelike olakšava interakciju s okolinom. U novim situacijama rado će istraživati, a na odvajanje od roditelja reagirat će s manje straha. U određenim će nepoznatim situacijama poput prvoga ostanka u vrtiću sigurno privržena djeca plakati i biti uznemirena jer je roditelj otišao. Međutim, odgojiteljice će ih moći utješiti jer takvo dijete ima povjerenja u odrasle osobe, moći će im zaokupiti pozornost igračkama jer se osjećaju dovoljno sigurno da se slobodno upuste u istraživanje, a na povratak roditelja reagirat će srećom i veseljem.
Sigurno privržena djeca pokazuju više sklonosti istraživanju okoline koja ih okružuje, bolje rješavaju probleme i imaju bolje odnose s vršnjacima. Također pokazuju više entuzijazma, pozitivnih emocija, uporniji su u svladavanju zaprjeka. Znakovi poput pozitivna odgovora na povratak roditelja, osjećaja ugode u komunikaciji s drugima, zainteresiranosti za istraživanje i igranje u novim situacijama te pronalaska utjehe u roditeljima pokazuju da je dijete razvilo sigurnu privrženost. Da bi dijete razvilo sigurnu privrženost, mora biti odgajano u okruženju u kojem se osjeća zaštićeno i gdje ga njegovi roditelji vide i prepoznaju njegove potrebe.
Odrasle osobe sa sigurnom privrženošću mogu ostvariti i lakše uspostaviti zdrave i dugotrajne emocionalne odnose, mogu se bez straha osloniti na svoje partnere i dopustiti partnerima da se oslanjaju na njih. Veze temelje na iskrenosti, toleranciji, emocionalnoj bliskosti; rastu i razvijaju se u svojim emocionalnim vezama, ali nemaju straha biti sami niti imaju straha da će biti odbačeni i ostavljeni. Ne ovise o reakciji ili odobravanju svojih partnera i skloni su pozitivnomu pogledu na sebe i druge.
Osobe sa sigurnom privrženošću nesebične su i velikodušne, bez straha traže pomoć od drugih ljudi kad im je potrebna, samopouzdane su i odlučne, na druge ljude gledaju na pozitivne načine, polaze od pretpostavke da i drugi ljudi imaju pozitivne namjere, uživaju biti u odnosu, ali isto tako uživaju i kad su sami. Nadalje, sposobne su postavljati jasne granice u odnosima, imaju snažan osjećaj vlastite vrijednosti, vjeruju drugima i svoju vrijednost ne temelje na procjenama okoline.
Izbjegavajući tip privrženosti drugi je tip privrženosti koji se razvija kada roditelj ne odgovara na potrebe djeteta koje traži blizinu ili je roditelj u psihološkom smislu nedostupan. Takvi roditelji govore o djetetu toplim riječima, igraju se s njim, vode računa o hranjenju i spavanju, no često odbacuju djetetovu potrebu za privrženošću, ne vole prisan kontakt i ne osjećaju se ugodno kada dijete pokazuje potrebu za fizičkom i emocionalnom bliskošću.
U odnosima s nepoznatim odnosima, pred strancima, djeca koja imaju izbjegavajući oblik privrženosti ne pokazuju oprez ili je pokazuju u maloj mjeri, a uznemirenost pokazuju samo kada ostanu sama. Pri prvom ostajanju u vrtiću i pri odvajanju od roditelja pokazat će mali stupanj uznemirenosti. Njihova separacijska anksioznost, kao normalan oblik anksioznosti u dječjoj dobi, bit će niska. Pri povratku roditelja izbjegavat će ga te će nastaviti igru s igračkama i ne će pokazivati snažnu radost. No to ne znači da dijete ne osjeća tugu jer je ostavljeno, nego je naučilo da ako pokaže svoje osjećaje – primjerice tugu – na njih ne će dobiti odgovarajući odgovor – primjerice utjehu.
Djeca s ovim tipom privrženosti pokazuju manjak suradnje, istraživačkoga ponašanja i empatije. Imaju lošije odnose s vršnjacima, izbjegavaju bliske emocionalne veze jer smatraju da emocije nisu važne. Odrasli s izbjegavajućim tipom privrženosti češće pokazuju strah od intimnosti, nemaju povjerenja u ljude, osjećaju se nelagodno kada su bliski s drugima, postaju nervozni i odbijaju kontakt ako im se netko previše približi.
U odrasloj dobi ljudi koji imaju izbjegavajući tip privrženosti bivaju viđeni kao »vukovi samotnjaci«, samodostatni i neovisni. Skloniji su izbjegavati emocionalne odnose, smatrajući da ne moraju biti u odnosu kako bi se osjećali potpuno. Ne žele ovisiti o drugima i pripadati drugima, ne vole ni da drugi ovise o njima niti traže potporu i odobravanje u emocionalnim vezama. Općenito, izbjegavaju emocionalnu bliskost, pokazuju tendenciju skrivanja ili potiskivanja svojih osjećaja kada su suočeni sa situacijom potencijalno punom emocija.
Treći oblik privrženosti, ambivalentni tip, razvija se u djece čiji roditelji pokazuju nedosljednost u ponašanju. Katkad odgovaraju na djetetove potrebe blizinom i bivaju dostupni, a katkad ne. U takvim situacijama dijete dobiva dvostruke poruke: u jednom se trenutku osjeća prihvaćeno, a u drugom odbačeno, te roditelje doživljava kao nedosljedne figure. Kao rezultat dijete razvija osjećaj nesigurnosti i bojažljivosti, a odrasle osobe vidi kao nepouzdane. U novim situacijama poput polaska u vrtić pokazuje snažnu separacijsku anksioznost, teško se umiruje kad je ostavljeno, dugo plače, čak i kad se roditelj vrati. Sklonije je ispadima bijesa i češćemu traženju pažnje; teže se zainteresira za igre i igračke.
Ta nedosljednost može otežati djetetu razumijevanje što znači ponašanje roditelja i kakvu reakciju može očekivati u budućnosti. Dijete je najčešće zbunjeno svojim odnosom s roditeljem, koji šalje različite signale. Roditelji najčešće pružaju tjelesnu i emocionalnu bliskost kako bi zadovoljili vlastite potrebe, a često ne prepoznaju situacije u kojima dijete traži zadovoljenje takve potrebe. Takvi se roditelji mogu činiti nametljivima ili pretjerano zaštitnički nastrojenima. Roditelji čije dijete razvije ambivalentan stil privrženosti vjerojatno i sami imaju isti stil privrženosti. Ni tu nije riječ o genetici, nego o obrazaca ponašanja kroz generacije.
U odrasloj dobi osobe s ovim stilom privrženosti pokazuju emocionalnu ovisnost o partnerima, sliku o sebi grade na temelju prosudaba drugih, snižena su samopouzdanja, snažno negativno emocionalno reagiraju na odbacivanje ili na percepciju da mogu biti ostavljeni i napušteni. Pokazuju visok stupanj ljubomore i emocionalno su nestabilniji. U odnosima su osjetljivi i prilagođeni potrebama vlastitoga partnera, ali su često nesigurni i zabrinuti glede vlastite vrijednosti u vezi.
Ako ih voljena osoba odbije ili ne uspije odgovoriti na njihove potrebe, najčešće krive sebe ili smatraju da nisu vrijedni ljubavi. Općenito, trebaju stalno uvjeravanje da su voljeni, vrijedni i dovoljno dobri. Snažan strah od napuštanja često može uzrokovati da budu intenzivno ljubomorni ili sumnjičavi prema svojim partnerima. Strah od napuštanja i strah da ne ostanu sami koji ih prati dovodi do toga da postanu očajni, naglašeno vezani i zaokupljeni svojim odnosima. Čini se da je prisutnost voljene osobe lijek za njihove snažne emocionalne potrebe.
Dezorganizirani tip privrženosti najzahtjevniji je oblik privrženosti koji često nastaje kao posljedica traume ili zlostavljanja u djetinjstvu, a percipirani je strah središnji aspekt njegova razvoja. Preživljavanje djeteta ovisi o roditeljima, što dijete podsvjesno zna, pa sigurnost traži u roditeljima. Problem nastaje kada izvor sigurnosti postane izvor straha. Ako roditelji pokazuju izrazito suprotno ponašanje, nedosljedno i nepredvidivo, dijete se može početi bojati za vlastitu sigurnost. Dijete ne zna što može očekivati niti zna kada će roditelj zadovoljiti njegove potrebe, čak ni hoće li ih uopće zadovoljiti, te shvaća da se ne može osloniti na roditelja da zadovolji njegove fizičke ili emocionalne potrebe.
Roditelji, koji bi trebali djelovati kao izvor sigurnosti, ne samo da su nepouzdani, nego i izazivaju strah. Djeca s dezorganiziranim stilom privrženosti nisu u stanju istinski se prilagoditi ponašanju roditelja jer nikad ne znaju što slijedi. Takvoj djeci nedostaje koherentnost u vlastitom ponašanju prema roditeljima: mogu tražiti blizinu, ali u isto vrijeme odbijaju blizinu roditelja i distanciraju se zbog straha. Kada takva djeca odrastu, u velikom broju slučajeva pokazuju pojačanu potrebu za kontrolom jer tako mogu predviđati situacije, što im pruža osjećaj sigurnosti.
Odrasli s dezorganiziranim stilom privrženosti boje se intimnosti i izbjegavaju blizinu, slično kao i osobe s izbjegavajućim stilom privrženosti. No glavna je razlika u tome što osobe s dezorganiziranim stilom žele imati bliske odnose: oni ne odbijaju emocionalnu intimnost, nego je se boje, a osobu s kojom su vezi i odnosu doživljavaju vrlo nepredvidljivom. Teško im je vjerovati da će ih njihov partner voljeti i podupirati takve kakvi jesu. Ti odrasli očekuju i čekaju da dođe do odbacivanja, razočaranja i povrijeđenosti. U njihovoj je percepciji to neizbježno.
Takav način razmišljanja može se pretvoriti u oblik samosabotaže, samoispunjavajućega proročanstva, što često dovede do toga da osoba prerano prekine vezu, čak i u situacijama kada partner ne pokazuje takve znakove ponašanja. Ne reguliraju dobro svoje emocije i izbjegavaju jaku emocionalnu vezanost zbog straha od povrjeđivanja.
Za razvoj kvalitetnih partnerskih odnosa – bilo prijateljskih, bilo romantičnih – važnu ulogu ima odnos s roditeljima u djetinjstvu. Rana iskustva imaju velik utjecaj na odnose s drugim ljudima i na način na koji doživljavamo svijet oko sebe. No uviđanjem obrazaca privrženosti kroz terapijski postupak moguće je utjecati na ishod kvalitete partnerskih veza
