Papina enciklika »Laudato si’« objavljena je 2015. godine i smatra se globalno važnim dokumentom u razumijevanju i pristupu gorućim ekološkim problemima. Enciklika se pojavila baš u vrijeme sveopće zabrinutosti zbog klimatskih poremećaja i zbog najave znanstvenika da je na pomolu šesto masovno izumiranje vrsta. Mnogi znanstvenici, političari i vjerski vođe pozdravili su i dočekali encikliku kao novu nadu.
No mnoge ideološke struje, poput ekofeminizma, specizma, biocentrizma, dubinske ekologije i drugih ekologizama, veganstva i raznih pokreta new agea, isključuju ili žele isključiti Crkvu kao instituciju mogućega doprinosa u zaštiti okoliša.
Često je riječ o »ekološkim evanđelistima« koji zeleni aktivizam zloupotrebljavaju za ideološke obračune. Upiranje prstom u »ekološki grijeh« Crkve kulminiralo je i postalo »znanstveno utemeljeno« knjigom »Povijesni korijeni naše ekološke krize« (objavljena 1967. godine) u kojoj Lynn White tvrdi da je kršćanski antropocentrizam i (srednjovjekovna) vjera u ljudsku nadmoć nad stvorenim izvor razumijevanja zbog kojega je priroda objekt u modernoj sekularnoj znanosti i tehnologiji. Prema tom američkom povjesničaru kršćanstvo je svojim sadržajem i strukturom kataliziralo izrabljivanje Zemlje, kršćanstvo je »zabrljalo i zaprljalo« okoliš, a Crkva je obilježena kao suradnik u nasilju nad prirodom…
Ulazak Crkve u područje zaštite prirode i brige o okolišu na poseban način ne odgovara ni »zelenoj mafiji«, ekobiznismenima, ni takozvanim lubenicama, ideološkim (ekološkim) aktivistima koji su »izvana zeleni, a iznutra crveni«. Takvima je zasigurno stalo do ekološke ekskomunikacije Crkve i do eksproprijacije ili izvlaštenja Crkve iz područja zaštite okoliša, iz područja koje je postalo financijski unosno, politički važno i ideološki kontaminirano. Često se promicanje održivoga razvoja rabi kao smokvin list za investicije u području inovativnih tehnologija čija primarna funkcija nije zaštita prirode, nego porast vrijednosti dionica i osvajanje tržišnoga monopola. Upravo u takav splet okolnosti i odnosa papa Franjo donosi encikliku »Laudato si’« kao eksplicitan kršćanski govor o ekološkim problemima. U tom službenom dokumentu Crkva poziva znanosti, druge religije i društva da otkriju brigu o zajedničkom domu. Slično je otvaranje »prozora i vrata« Crkva učinila objavom (1965. godine) koncilskoga dokumenta »Gaudium et spes«, pastoralne konstitucije o Crkvi u suvremenom svijetu, no tada je svijest o okolišnim problemima bila prilično skromna, a nadolazeće ekološke katastrofe ne(pred)vidljive.
Enciklikom pape Franje Crkva je ponudila novi pogled na ekologiju (predstavljen je i uveden pojam integralne ekologije), zaštita je okoliša postala moralni imperativ teocentrizma, a razumijevanje prirode očišćeno je od mitizacije i fetišizacije. Enciklika »Laudato si’« prvi je susret ekologije i teologije na razini učiteljskoga autoriteta; u njemu se priroda i stvoreni svijet otkrivaju kao dar Božji, kao edenski vrt u koji je čovjek postavljen da ga obrađuje i čuva (Post 2, 15). Enciklikom je papa Franjo »stavio nogu u vrata« i spriječio pokušaje da se Crkva isključi iz dijaloga o ekološkim temama. Štoviše, u enciklici su predstavljena i mnoga rješenja koja ne isključuju znanstvene i tehnološke doprinose, no u prvom je redu to poziv za promjenom životnih stilova.
Takav prodor teološke misli i kršćanske inicijative u prostor ekologije treba podržati, promicati i učiniti učinkovitim. Za razliku od drugih društvenih ili interesnih skupina, Crkva otvoreno pokazuje »svoje karte« na kojima čovjek nije avatar, a sve stvoreno je proslava Stvoritelja. Enciklika »Laudato si’« nije nikakav ekološki manifest, nego svojevrsno okružno pismo o kršćanskoj odgovornosti prema zajedničkom domu.
