VISOKOKVALTETAN PROIZVOD U RALJAMA TRŽIŠTA Podcijenjena i ignorirana stonska sol

Foto: Shutterstock

Stonska sol tipičan je hrvatski proizvod koji se odlikuje visokom kvalitetom i lošom sudbinom na slobodnom tržištu. U pozadini priče o stonskoj soli krije se bogata povijest, originalan načini proizvodnje soli, politički i gospodarski kontekst solane, nove inicijative umjetnika u obnovi solane, turističke atrakcije i pozivi javnosti na ljetne berbe soli… Usprkos osebujnu profilu, važnosti i vrijednosti, stonska je sol zanemareni hrvatski proizvod.

U velikim se trgovačkim lancima, poput »Lidla«, »Kauflanda« ili »Spara«, ne prodaje stonska sol. To je posljedica oblika slobodnoga tržišta na kojem se takozvanom samoregulacijom ukida prostor za hrvatske (i druge) raritete, a police se pune paletom proizvoda koji kvotama mogu ispuniti zahtjeve masovnoga i jeftinoga.

Solana u Stonu smatra se jednom od najstarijih solana u Europi. Solana potječe još iz rimskoga doba kad se prvi put spominju eksploatacija i branje soli na stonskom području. Rimljani su za sobom ostavili konfiguraciju stonskog polja i ime naselja Stagnum, što znači stajaća ili mrtva voda.

Sol Dubrovačke Republike

Stonska je sol jedina sol čija je berba zaštićena srednjovjekovnim zidinama. Radi se o obrambenom bedemu koji je u 14. stoljeću izgradila Dubrovačka Republika kako bi se zaštitila solana. Zid je dugačak više od pet kilometara, a povezuje obje strane poluotoka Pelješca, odnosno gradove Ston i Mali Ston. U solani je 58 bazena, od kojih devet služi kao kristalizacijski bazeni, a dobili su imena po svetcima (Franjo, Nikola, Baltazar, Antun, Josip, Ivan, Petar i Pavao), osim jednoga koji ima natpis »Mundo« (svijet). Za vrijeme Dubrovačke Republike upotrebljavali su se još bazeni »Vlaho« i »Lazar« s granitnim dnom iz kojega se vadila najčistija sol i slala na bečki dvor.

Tradicija ručnoga branja soli prenosi se stoljećima pa se tako i danas stonska sol proizvodi na isti način – uz pomoć mora, sunca i vjetra. Sol se dobiva postupkom isparavanja morske vode u velikim plitkim bazenima solane, a sezona berbe i proizvodnje soli traje u ljetnim mjesecima, od travnja pa sve do listopada. Iz devet kristalizacijskih bazena obere se oko 500 tona soli godišnje. Kako je sol u tom području od davnina bila posebno značajna za gospodarstvo, tako je u doba Dubrovačke Republike u vrijeme prikupljanja i skladištenja soli bilo angažirano cjelokupno stanovništvo Stona i okolice koje je bilo radno sposobno.

Sveto Pejić, današnji vlasnik solane, objašnjava: »Stonska solana današnjim oblikom i ukupnim svojim uređenjem odlično predočuje složenu proizvodnju soli iz srednjega vijeka te je prvorazredni spomenik kulture. Način proizvodnje nije se mijenjao sva ova stoljeća te u takvim, ekološkim uvjetima garantira održanje odlične kakvoće soli koja zadovoljava sve potrebe naprednoga gospodarstva modernoga vremena.«

Tržišni status stonske soli

Međutim, jestiva sol proizvedena u Stonu završava samo u odabranim restoranima i lokalnim trgovinama. U velikim se trgovačkim lancima, poput »Lidla«, »Kauflanda« ili »Spara«, ne prodaje stonska sol. To je posljedica oblika slobodnoga tržišta na kojem se takozvanom samoregulacijom ukida prostor za hrvatske (i druge) raritete, a police se pune paletom proizvoda koji kvotama mogu ispuniti zahtjeve masovnoga i jeftinoga. Istodobno se u tim trgovinama prodaje, na primjer, uvozna himalajska sol, koja je zahvaljujući marketinškim procedurama dobila status egzotične i zdrave soli. Usprkos činjenicama da se ne radi o soli s Himalaje, nego iz Pakistana, te da je zdravstvena sigurnost takve soli upitna budući da se u sastavu obojene soli nalaze i teški metali, poput olova ili talija.

»Sloboda« izbora koja je definirana isključivo cijenom, a ne kvalitetom ili podrijetlom proizvoda, stvara kratkotrajnu korist u kućnom proračunu potrošača, no dugoročno pretvara Hrvatsku u skladište uvozne i jeftine robe.

Plasman industrijske soli iz Stona, pogodne za posipanje cesta, također je onemogućen na hrvatskom tržištu. Poznat je primjer kada gradske vlasti u Zagrebu nisu prihvatile javnu ponudu od nekoliko tisuća tona industrijske stonske soli. Navedena je količina nedostatna za potrebe »Zagrebačkoga holdinga«, koji uvozi sol iz Tunisa, i to preko solana u vlasništvu »Agrokora«. Sveto Pejić tvrdi da je stonska sol »pogodnija za posipanje cesta, ali zbog manjega volumena proizvodnje ne može ispuniti namještene uvjete javnih natječaja«.

Stonska se sol za prehranu proizvodi bez uporabe kemijskih aditiva, bez »nasilnoga« isparavanja mora, i ne zahtijeva ispiranje jer je ekološka i vrlo čista. No sve je to prilično nepoznato u medijskom, marketinškom i poslovnom prostoru. Stonska je sol neostvareni »brend« jer se, uz ostalo, proizvodi bez podrške hrvatskih institucija. Rijetko koja sol na svijetu ima takvu priču, no o njezinoj tržišnoj sudbini odlučuje i pismenost hrvatskih potrošača. »Sloboda« izbora koja je definirana isključivo cijenom, a ne kvalitetom ili podrijetlom proizvoda, stvara kratkotrajnu korist u kućnom proračunu potrošača, no dugoročno pretvara Hrvatsku u skladište uvozne i jeftine robe. To vrijedi i za mnoge druge hrvatske proizvode, koji su superiorni u odnosu na strane analoge, ali nemaju prednost na – domaćem terenu.

IZVORGlas Koncila br. 26/2018.
Prethodni članakKRŠĆANSKA SAVRŠENOST I SAVRŠENA MOLITVA Rastreseni (ne) smiju na pričest?
Sljedeći članakPRVI SUSTAVNI CRKVENI DOKUMENT O ŠPORTU Crkva i kršćanstvo u športu