FENOMEN »ĆELAVIH GUMA« Mikroplastika s ceste

Foto: Shutterstock

Godišnja proizvodnja plastike iznosi gotovo 400 milijuna tona. To je više od pedeset kilograma po stanovniku Zemlje. Mnogi su pojavni oblici plastike poznati: ambalaža, boce, vrećice, posuđe, igračke, namještaj, stolarija, tekstil, tepisi, laminati, građevinski materijali, boje… Prirodni su materijali izbačeni s tržišta i zamijenjeni jeftinim i manje estetskim polimernim derivatima. Velika je razlika u tome što plastika nije zamjenjiva. Jednom unesena, plastika u okolišu ostaje »vječno«. U vidljivoj ili ljudskomu oku nevidljivoj formi. 

Transport – izvor mikroplastike

Svaka se plastika s vremenom troši, raspada i pretvara u neuporabljiv materijal. Pod djelovanjem Sunčevih zraka, abrazijom, fragmentacijom, hidrolizom ili biorazgradnjom plastika se transformira u mikroplastiku, u čestice manje od 5 milimetara, ili u nanoplastiku, u čestice manje od 1 mikrometra. U takvu se patuljastu formatu plastika lakše širi okolišem, impregnira koraljne grebene, prekriva vodene površine, ulazi u prehrambeni lanac ljudi i životinja.

No manje je poznato, a vrlo je važno, da znatan udio u stvaranju mikroplastike ima svaka vožnja automobilom. Od spomenutih 400 milijuna tona plastike, proizvedene svake godine, više se od 6 milijuna tona odnosi na mikroplastiku koja nastaje na cestama širom svijeta. Tijekom vožnje dolazi do mehaničke abrazije guma, pri čemu nastaju mikročestice toga polimernoga materijala. Dakle, osim izgaranja dizela ili benzina, tijekom vožnje dolazi i do emisije mikroplastike. »Dim« iza auta nije samo od goriva, nego i od guma. 

Ćelave gume

Gume su prirodni (ili umjetni) polimeri ili elastomeri, dakle plastika, koja je dodatno obogaćena ugljikom, čeličnim žicama, vlaknima, organskim i anorganskim spojevima. Usprkos pojačanoj stabilnosti, gume se troše, pa »ćelave« gume samo podsjećaju da je velik dio materijala ostao negdje na cesti. No djelovanjem vjetra nastala se mikroplastika raznosi uokolo. Prihvatno područje mikroplastike nisu samo polja i gradovi uz prometnice, nego doslovno čitav planet Zemlja. U najnovijoj znanstvenoj studiji norveški i austrijski istraživači prikazali su kako se atmosferskim strujanjima mikroplastika prenosi na udaljena područja, oceane, pa čak i na Arktik (Nature Communications 2020, 11, 3381). 

Doprinos klimatskomu poremećaju

Trećina lebdećih čestica mikroplastike nastalih na cestama završi u oceanima. Riječ je o stotinu kilotona takozvanih PM10 čestica, a to je količina mikroplastike jednaka (ili veća) od one koja se svake godine rijekama slijeva u mora i oceane. Gumena mikroplastika na Arktiku dodatni je rizik jer zbog svojstava apsorpcije svjetla i topline može ubrzati otapanje snijega i leda te dodatno pogoršati aktualne klimatske poremećaje. Prema tome, iako na Arktiku nema prometa, ima tragova izlizanih guma. Nakon svake vožnje po njemačkom »Autobahnu« ili američkom Cestom 66 dio izlizanih guma u obliku mikroplastike završava na Sjevernom polu. U kilogramu arktičkoga snijega nalazi se stotinjak nanograma mikročestica plastike, a s vremenom se udio mikroplastike može samo povećati.

Otkriće gumene mikroplastike na površini oceana ili na snijegu Arktika pokazuje da je Zemlja premali planet za intenzivne transportne aktivnosti. Svaka je cesta postala mjesto proizvodnje mikroplastike, a što je promet gušći, to je količina gumenih mikročestica veća. Budući da je udio komocije i nužnosti za vožnjom postao podjednak, trebalo bi uvesti dodatna financijska (ekološka) opterećenja kako bi se obeshrabrili ljudi da nepotrebno troše gume na cestama.

IZVORGlas Koncila br. 31/2020.
Prethodni članakRANJENE CRKVE ZAGREBAČKE NADBISKUPIJE Crkva i samostan sv. Franje Asiškoga – Kaptol
Sljedeći članakNAPUTAK O MISIONARSKOM I EVANGELIZACIJSKOM »OBRAĆENJU« ŽUPNE ZAJEDNICE Župa kao »pokretačko središte evangelizacije«