Brak je zajedništvo dviju osoba – muža i žene – u neraskidivoj ljubavi, za uzajamnu pomoć u službi Božje ljubavi koja želi darovati život novim ljudskim bićima. Drugi vatikanski sabor kaže: »Intimna zajednica bračnoga života i ljubavi, sazdaje se ženidbenim ugovorom. (…) Sam Bog je začetnik ženidbe.« (GS 48)
Temelj te najintimnije zajednice muža i žene ima biti iskrena, nesebična, čista i neopoziva ljubav. Ta je ljubav potekla iz izvora božanske ljubavi, tvrdi Koncil. (usp. GS 48)
Posvećeno i blagoslovljeno mjesto bračnoga života isključivo je zakoniti brak. Prije braka i izvan braka, svaki je spolni odnos protiv prava i dostojanstva osobe. Nitko si ne može prisvojiti ono na što nema prava, pogotovo ne ljudsku osobu. Iskreni, odgovorni mladi kršćani žive svoje zaruke u skladu s voljom Božjom i dolaze pred oltar s tim darom nevinosti, da budu svoji s Božjim blagoslovom.
A kako onda katolici ulaze u brak koji je pred Bogom i Crkvom zakonit? Ulaze sakramentom ženidbe. A što je vidljivi znak i čin sakramenta? Razmatrajući o sakramentu svetoga reda, kazali smo da je vidljivi znak polaganje ruku na izabranika i molitva. To je čin i znak sakramenta. U sakramentu ženidbe čin i znak je ona privola koju mladenci izriču jedno drugomu po kanonskoj formi, kako to propisuje Crkveni Zakonik: pred ovlaštenim svećenikom ili đakonom, i pred dvojicom svjedoka.
Živjeti ljepotu i dostojanstvo braka i obitelji može se samo Božjom milošću, snagom Duha Svetoga! Sakrament je Božje jamstvo te milosti, ako supružnici s njome surađuju.
Bitna su, dakle svojstva ženidbe: jednost (zajednica jednoga muža i jedne žene) i nerazrješivost kojoj sakrament daje posebnu čvrstoću.
Narav prave ljubavi baš je u neopozivoj vjernosti. Samo takva vjerna, neopoziva ljubav daje puno dostojanstvo bračnoj zajednici.
Iz knjige »Božja remek-djela«, Glas Koncila, 2002., str. 151-154