Svetost je danas gotovo izgubljena riječ u ljudskom govoru. Novo poganstvo ne priznaje stvarnost grijeha, stoga mu je tuđa i stvarnost svetosti.
Ako je čovjek stvoren na sliku Božju, onda je pozvan nužno i na svetost života da dobrotom, pravednošću, milosrđem i ljubavlju bude odraz Božje svetosti.
Kad se govori o svetosti, obično se misli na one izabrane muževe i žene koje je Bog svojim milostima uzdigao do takve visine kršćanske savršenosti, da su svijetlili u Crkvi i u povijesti izvanrednim djelima ljubavi, a tu je svetost Bog potvrđivao osobitim darovima kao što su čudesa, ekstaze, trajno življenje u Bogu. To možemo nazvati izvanrednim darom svetosti. Ljude koji se toliko odlikuju savršenom ljubavlju, junačkom vjerom i čvrstom nadom, Crkva uzdiže na čast oltara kao blaženike i svece da nam budu primjerom i zagovornicima. Dakako, Crkva to čini ako Bog čudesnim uslišanjem potvrdi njihovu svetost.
Krštenjem smo postali sveti, jer nam je krštenjem u dušu uliven Božji život, a to zovemo stanjem posvetne milosti. Postali smo hram Duha Svetoga. Živjeti krštenje, znači živjeti svetost života.
Stoga moramo naglasiti da je svetost poziv svakoga kršćanina. Možemo govoriti o tihoj, jednostavnoj svetosti kad se čovjek čuva teškoga grijeha i izbjegava lake grijehe; tom tihom svetošću živi kad svjesno i vjerno vrši sve svoje dužnosti u obitelji, prema bližnjima i zajednici; svaki je kršćanin svet kad, živeći u milosti Božjoj, objavljuje dobrotu Božju.
Ta jednostavna i čista svetost živi od molitve, sakramenata, osobito od sakramenta pomirenja i Euharistije; za to je potrebna budnost savjesti i unutarnja sabranost. Tko tako živi, živi od riječi Božje za svetost. On je prisutan u svijetu, ali kao kvasac dobra.
Koliko li takvih tihih i neznanih svetaca i svetica ima u Hrvatskoj i u svijetu?! Odgaja ih Crkva.
Najsavršeniji primjer tihe svetosti je Blažena Djevica Marija.
Iz knjige »S Bogom licem u lice«, Glas Koncila, 2005., str. 131.-134.
