Grijehom je između svetoga Boga i grješnoga čovjeka nastao nepremostivi ponor koji čovjek nikada sam ne može premostiti i izići iz tame zla u svjetlo Božjega života. Kad je prvi čovjek upao u noć zla, nad njim, kao i nad cijelim rodom ljudskim nije prestala sjati Božja ljubav, nije se ugasilo Božje milosrđe prema palomu čovjeku. To je čudesna Božja ljubav, to je neizmjerno milosrđe neizmjernoga Boga. Neprijelazni ponor između Boga i čovjeka premostit će sam Bog. To milosrđe Božje objavljeno je u Isusu Kristu.
On svojom ljudskom naravi, koja je sjedinjena s Riječju – drugom božanskom osobom Presvetoga Trojstva – preuzima na sebe sve patnje svijeta i sve grijehe čovječanstva da svojom poslušnošću Ocu, sve do smrti na križu, otvori Božje Srce grješnicima kako bi u njemu mogli pronaći oproštenje i vječno spasenje. Samo Bog spašava, to znači da se samom Božjom ljubavlju, objavljenom na križu, grješnik može vratiti Bogu i postati dionikom njegova blaženstva u vječnom životu.
Katekizam Katoličke Crkve kaže: »Isus u hebrejskom znači ‘Bog spašava’. U času Navještenja anđeo Gabrijel kaže da će mu vlastito ime biti Isus, ime koje izražava njegov identitet i poslanje. Budući da samo Bog može opraštati grijehe, on će u Isusu, svojemu vječnom učovječenom Sinu, ‘spasiti narod svoj od grijeha njegovih’ (Mt 1,21). Tako u Isusu Bog obnavlja cijelu povijest spasenja u korist ljudi.«
Obnova ljudske povijesti događa se samo u ljudskom srcu, kada se unutarnji čovjek obraća i prihvaća Božju volju kao svjetlo na putu života. Nakon izvršene žrtve ljubavi na križu i uskrsnuća, Duh Sveti – Dar Oca i Sina – dariva svjetlo obraćenja i vjere onima koji ponizno traže Boga. Za to svjetlo mogu moliti i oni koji još nemaju vjere. Jedan ateist svaku je večer molio: »Bože, daj mi svjetla!« I svjetlo vjere bilo je zapaljeno u njegovoj duši!
Iz knjige »S Bogom lice u lice«, Glas Koncila, 2005., str. 17.-20.
